- Peščanik - https://pescanik.net -

Vreme seoba

Ako je tačna teorija da smo se zajedno sa Hrvatima u VII veku doselili na Balkan, i da smo se na putu od prapostojbine, neke tundre iza Kavkaza, Karpata ili neke druge planinčine, sve vreme tukli, onda se ovo naše ćeranje koje traje 14 vekova, završava za nekoliko dana. 9. decembra leta gospodnjeg 2011. Hrvatska će i zvanično biti pozvana da postane 28 članica EU, a naše pleme će u najboljem slučaju dobiti uslovnu kandidatuiru, tj. ništa. To znači da se Hrvati sele iz balkanskog blata, a mi ostajemo ovde da se u njemu valjamo, pretvarajući se da je ono lekovito.

Kao i toliko puta do sada, doveli smo sami sebe u ponižavajuću situaciju da u fotofinišu pokušavamo, na fintu, da postignemo neki poen i dobijemo kandidaturu. Prroblem je što naši dribleri, predsednik, premijer i ministar spoljnjih poslova koji su ove nedelje bili u diplomatskoj ofanzivi, ne postižu golove nego “umiru u lepoti”, kako se nekada tepalo neefiskasnom jugoslovenskom fudbalu. Predsednik je bio u Londonu da im lično kaže kako na severu Kosova nema paralelnih institucija već legalno izabranih predstavnika srpkse države, i pručio Englezima da ne gaje ludu nadu da će Srbija ikada priznati Kosovo.

Najefektniji deo njegovog londonskog nastupa bila je tvrdnja da je “naše stanovništvo sudbinski predodređeno da postane član EU”.

Ministar Jeremić je odleteo u Pariz koji je po pitanju nezavisnosti Kosova tvrd koliko i Berlin. Međutim, naš virtouz među diplomatama se nije dao zbuniti pa je rekao kako nas sa Francuzima, osim lađe Francuske koja se kreće sa pristaništa solunska, vezuje još mnogo, mnogo toga, i da postoje samo neka “veoma mala razmimoilaženja”. Najoštrije je odigrao premijer Cvetković na nekom energetskom forumu u Istambulu jer je demonstrative odbio i da kroči u salu dok u njoj sedi kosovski ministar energetike.

Predsednik nam je već, smirenim glasom, da se ne bismo uspaničili, rekao da postoji mogućnost da ne dobijemo status kandidata, Jeremić nam je sa facijalnim grčem umesto osmehom, poručio da neće biti smak sveta ako 9.decembra budemo bili odbijeni. Nije problem tekst koji su ta dvojica srpskih državnika izgovorila, problem je pokušaj da se pri tome bude dostojanstven. Glupost je nešto na šta svako ima pravo, rekao bi Čerčil, ali neka to ne izriče sa dostojanstvom.

U trenutku kada ističu poslednji sati kada moraju početi pregovori sa Prištinom ukoliko Srbija želi i uslovnu kandidaturu, braća sa severa Kosova podnose krivičnu tužbu protiv zvaničnog državnog pregovarača Borka Stefanovića, zbog veleizdajničkih rukovanja sa Editom Tahiri. Ovo dodatno ponižavanje svoje majke i matice, lideri Srba sa Kosova mogu sebi da priušte, jer im se smeši rezervna majka – Rusija. Najtiražniji dnevni list u Srbiji nas zasipa specijalnim saznanjima iz specijalnih izvora kako je američki ambasador na Kosovu zapravo šef organizovanog kriminala na Balkanu, reketira firme koje grade puteve, diluje šljaku iz Trepče, i sve što vam padne na pamet. Možda on ne bi bio prvi koji svoju diplomatsku službu koristi za lično bogaćenje. Na primer, Konuzinu takva vrsta krađe uopšte nije potrebna, u Srbiji je ionako sve njegovo, može da radi, i uradi, šta hoće. Poslednjih nedelja pokušava da nam ukrade 21.727 Srba, i to ne bilo kojih, nego kosovskih. Toliko njih je, navodno, od njega kao ruskog ambasadora zatražilo državljansvo Rusije i najavilo da želi da se odseli kod druge majke. U međuvremenu je otišao u Niš da lično dočeka avion tipa Iljušin 76 , koji je dovezao skoro 40 tona ulja, šećera i konzervi, a negde sam pročitala da su u humanitarnom paketu i šatori. Sve te ruske poslastice su namenjene Srbima sa Kosova. U ovoj vesti ima nekoliko zbunjujućih detalja. Prvo, niko nam nije rekao da naši sunarodnici na Kosovu nemaju šta da jedu, ni čime da zaslade. Kako je moguće da posle tolikih milijardi koje svake godine šaljemo na Kosovo, ti ljudi moraju da čekaju humanitarnu pomoć da bi se nahranili. Ako sav taj ogroman novac nije stigao do ljudi u Hoči, Orahovcu, Lapljem selu… pa gde je onda završio? To bi morali, na sudu, da objasne svi ministri i koordinatori za Kosovo, počev od Nebojše Čovića, preko Slobodana Samardžića, pa sve do aktuelnog ministra Bogdanovića kome lideri mesnih zajednica sa severa lupaju šamare čim prođe skretanje za Rašku.

Drugo, ako je tačno da su u Iljušinu bili i šatori, zbog čega? Da li su namenjeni kamperima na Jarinju ili su prva pomoć onima koji se uskoro iseljavaju u Rusiju, pa im već stižu paketi neophodni za preživljavanje u toj bratskoj, ali dalekoj i hladnoj zemlji. U ruski zagrljaj su ih pozvali ministar spoljnjih poslova Sergej Lavrov, lider komunsita Zjuganov, a svoje nove sunarodnike najtoplije je prihvatio Dmitrij Rogzin, ambasador Rusije pri NATO-u. Predložio je da se tih 21.737 Srba koji ne veruju ni Kosovu ni Srbiji, naseli istočno od Urala, gde ima mnogo neuzoranih tundri, tajgi, irvasa, lososa, i šta već raste i mrda se na -50 stepeni Celzijusovih. Moguće je da su ovi zahtevi za ruskim državljanstvom samo očajnička poruka tih ljudi da im je život na Kosovu kao nezavisnoj državi nepodnošljiv i da su nezadovoljni načinom na koji ih Srbija tretira. Ako je tako, onda ih svakako ne treba sprečavati da se isele, pogotovo ih ne treba, kao što to radi ovih dana ministar za Kosovo, nazivati nepatriotima. Uostalom, ti ljudi su u jednoj stvari u pravu, ponuda da se isele u Sibir nije mnogo lošija od ponude Milana Nikolića od pre neku nedelju, da napuste Kosovo i nasele se na homoljske pašnjake. I tamo ume da bude hladno, i opet bi se osećali kao da nisu u Srbiji, ima mnogo čudnih ljudi koji govore vlaškim jezikom. U Rusiji bi, gde god da se nasele, mogli da osnuju zavičajni klub i pozovu Mirjanu Marković da ih uči ruskim, ona je tamo dovoljno dugo da je postala prava babuška. Podrazumeva se da bi u tom Iljušinu moralo biiti rezervisano nekoliko sedišta za njihove Arsenije Čarnojeviće: Marka Jakšića, Milana Ivanovića, Olivera Ivanovića, Stevu Božovića i ostale. Jedino bi im trebalo zabraniti da poleću sa Niškog aerodroma, neka dođu u Beogard da pokupe Koštunicu, Slobodana Samardžića, Vuka Jeremića, Dačića, Tomu Nikolića, pola vlade i skupštine, i onda polako, bulevarom Arsenija Čarnojevića, pravac Surčin. Sada ćemo mi da stojimo na nadvožnjacima i mašemo im, kao što su oni nekada mahali tenkovima koji su kretali za Vukovar i Crvenim beretkama kada su štrajkovali u hamerima zbog izdajničke zapadne politike premijera Đindića.

Ta kobajagi seoba Srbalja je, naravno, još jedna stvar zbog koje je čoveka stid što živi u ovoj zemlji, ona je isto toliko realna kao i to da ćemo 9. decembra dobiti bezuslovnu kandidaturu za članstvo u EU. Mnogo ljudi u Srbiji sa slatkom jezom iščekuje raspad EU, prizivaju ono, skoro erotsko uzbuđenje, koje su osetili 11. septembra gledajući kako se ruše kule bliznakinje. Pada imperija – kako je to slatka pomisao. Jedan od nasvetlijih trenutaka u srpskoj istoriji je pucanj Gavrila Principa za koji verujemo da je jedini uzrok raspada Austrougarske monarhije. Zaboravili smo da kada padaju imperije, kada se ruše kule, stradaju i oni koji ne žive u njima.

Jedan strani novinar je posle Prvog svetskog rata u svojoj reportaži iz Srbije napisao otprilike sledeće: Srbija koja je pre rata imala 4 miliona stanovnika, žrtvovala je milion ljudi zbog zablude da ona postoji kao država samo zato, i pre svega zato, da bi smrvila neku imperiju.

Najava za emisiju 18.11.2011.

Peščanik.net, 18.11.2011.