Ideja bosanstva, postojanja specifične bosanske nacije ili ideologije koja stavlja ideju bosanskog u prvi plan prije uskih etnonacionalnih markera, postoji već dugo. Isto toliko vremena se ta ideja transformira i modulira, zavisno od snaga koje stoje iza nje. Od Benjamina Kalaja, austrougarskog upravitelja u BiH, koji je pokušao provesti ovu ideju za potrebe svoje monarhije, pa do maglovite ideje iz ranih devedesetih prošlog stoljeća o famoznom bosanskom, koja je tu i tamo prošaravala priču o nezavisnoj BiH u kojoj će svi njeni građani, bez obzira na imena, živjeti kao demokratska ljudska bića. Ovo drugo se često čulo iz usta rahmetli Alije. Onda kada nije pričao da rata neće biti ili pozdravljao osnivanje SDS-a, kako u svojoj knjizi Balkan bluz ukazuju Medina Delalić i Suzana Šačić. Kalajeva ideja nikada nije zaživjela, prvenstveno zbog otpora bosanskih Srba i Hrvata, a Alijina ideja je uvijek bila samo bošnjaštvo upakovano u bosanski ukrasni papir. Danas, u popularnoj kulturi, u stotinama spotova na youtube-u, u retorici političara i desno orijentiranih mislilaca, bošnjaštvo i bosanstvo su u fuziji, u neraskidivom zagrljaju, kao Kinderlada, da se poslužim rječnikom jugonostalgičara. U ovoj konstelaciji, bošnjaštvo je precizno definirano i nacionalnim i vjerskim oznakama. Bošnjacima je Bosna matična država. Bosanstvo koje se promovira danas od strane desno orijentiranih Bošnjaka, sa druge strane, nije baš preciznih kontura. Samim tim što se s njim ne poistovjećuju druge kategorije stanovništva koje su, recimo, za sekularnu Bosnu i Hercegovinu ili, zamislite, onu Bosnu i Hercegovinu za čiju nezavisnost se narod borio.
Bosanstvo se, recimo, u pjesmi Hajrije Gegaj, umjetnice s najboljim imenom na svijetu, Bošnjačkog sam roda, slijeva u bošnjaštvo i ova dva koncepta zajedno tvore jednu neraskidivu cjelinu. “Bosanske krvi vrele” i “bošnjačkog roda”, Hajrija, kulturnoumjetnički ironično, sažima podvalu koja nam se redovno prodaje danas u BiH. Da biste bili Bosanac morate prvo biti Bošnjak. I to ne bilo kakav Bošnjak, sačuvaj me blagi Bogo. Već onaj koji po mogućnosti glasa za SDA i redovno izigrava klimoglavca svaki put kad reis da intervju za neku televizijsku stanicu u Bosni ili drugdje. Ne možete biti ateista ili agnostic, jer ste onda zasigurno udbaško dijete u potrazi za svojim nacionalnim identitetom ili simplificirano – komunjara. Sve ovo danas znači ne samo da niste dobar Bošnjak, već da niste ni Bosanac, bez obzira što vam to možda stoji u pasošu. Omiljena kovanica iz ovih krugova mi je zapravo ‘komunističko malograđanstvo’. Jasno mi je da neko ko mentalno, a često i fizički, nikada nije napustio okove kantona u kojem živi, ne shvata da se pojam ljevice ne svodi na komunističke partije i da je ljevica znatno širi označitelj za određenu političku orijentaciju. Ali malograđanstvo? Znači, ako nisi nacionalista, onda si malograđanin, jer ako si nacionalista onda si građanin? Ovo približavanje i brisanje granica između urbanog i ruralnog, iskorišteno za takozvanu argumentaciju koju nacionalisti pokušavaju voditi na svim meridijanima bivše Jugoslavije, danas znači i da možete osuđivati turbofolk i braniti stari dobri rock’n’ roll, ideal anarhije i buntovništva, a istovremeno biti klerofašista. Kakav apsurd. Stari dobri rock’n’roll se sigurno ne osjeća dobro kada ga takvi građani brane. U generacijama koje su odrastale sedamdesetih i osamdesetih takva podjela poslova nije bila moguća. Urbanost je značila nešto sasvim drugo, a nacionalističke priče su se pričale po selima. Intelektualne ‘lijepe duše’ su onda zašutjele i danas je svašta moguće.
Da je danas bosanska nacija samo utopistička ideja koja bi zahtijevala prevelike i vjerovatno nemoguće promjene je prilično jasno. Također je jasno i da se to moglo ostvariti da je međunarodna zajednica bila zainteresirana za takvo rješenje. Drugo rješenje je da se bosanstvo uzdigne na nivo političkog identiteta, dok nacionalni identiteti ostaju isti. Time se možda ne bi eliminirali postojeći problem, ali bi se stvorili uvjeti za funkcioniranje države. No, da se vratimo na početak teksta, o kakvom bosanstvu danas to govorimo? U inače izvrsnoj i prvenstveno veoma detaljnoj knjizi Marka Attile Hoare The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, autor argumentira da Bosanac sa jakim osjećajem srpskog, hrvatskog ili bošnjackog identiteta nije ništa manje Bosanac od Bosanca sa ‘čisto bosanskim’ identitetom (28). Knjiga objavljena 2007, produkt deset godina istraživanja autora, pokazuje određenu naivnost prema preklapanjima bosanskog identiteta i mnogo jačih etnonacionalnih identiteta. No, nismo li naivnost pokazivali i mi pred ocem bosanske države?
Ideja bosanstva, bez obzira da li je definiramo kao naciju ili ideologiju, danas valjda jedino živi u Tuzli. Mulder i Scully, da ih neka nepredviđena okolnost baci u bosanske gudure, sigurno bi najviše ostali začuđeni ovim gradom, jer je vjerovatnoća da u našim krajevima opstane grad u kojem nikada nisu vladale nacionalističke stranke znatno manja od toga da sretnete ljude koji levitiraju na putu Banjaluka-Jajce. Vanzemaljaca i Bigfoot primjeraka, doduše, imamo dosta. Tuzla je u svom poslijeratnom postojanju, bar u određenoj mjeri, izbjegla specifičan razvoj dvije dihotomije zaslužne za uspjeh usko određenih nacionalnih historija o kojima Hoare govori, naime, konfliktni rascjep između kršćana i muslimana, te pomenuto stapanje urbanog i ruralnog koje Tuzlu nije zadesilo u tolikoj mjeri kao mnoge druge gradove u postratnoj BiH (44). Uistinu, urbane, antifašističke ili demokratske akcije kao što su protesti tuzlanskih studenata, organizacija mitinga za podršku Iliji Jurišiću, te osnivanje Fronta slobode kao antifašističke organizacije koja ima potencijal za mobiliziranje širih društvenih slojeva se dešavaju baš u Tuzli. Razlozi za to su kompleksni, ali jedan od njih je zasigurno to da se Tuzlaci najčešće izjašnjavaju prvo kao Tuzlaci, pa Bosanci, pa onda pripadnici svoje etnonacionalne grupacije. Što je u potpunoj oprečnosti sa onim šta se ‘dobrim’ Bošnjacima servira na pladnju za moralni odgoj.
Tuzla se, zato, danas napada sa svih strana. Zato Dodik negira masakr na Kapiji, zato bošnjački klerofašisti pljuju baš po ovom gradu svom silinom. U Tuzli je danas prva linija odbrane demokratije i ljudskih prava u BiH. Ako analiziramo sasvim površno šta veže bošnjački i srpski nacionalizam to su, moglo bi se reći, dva područja: pederi i Tuzla. Pedera se nacionalisti boje iz nekih svojih razloga, a Tuzle se boje zbog partizanskog naslijeđa ovoga grada, činjenice da nacionalisti ovdje nemaju vlast i teško da će je imati. Tako je i zbog energične politike Jasmina Imamovića, koji je kost u grlu brojnim fašistoidnim blogerima i forumašima, koji svi potajno priželjkuju da su Fatmir Alispahić ali eto, nemaju hrabrosti da kao on stoje iza svojih tekstova. Tako tekstove sa brojnim teorijama zavjere, po kojima je islamofobija kriva za sve zlo što postoji na kugli zemaljskoj, potpisuju kojekakvi avatari i nickovi. Oni veličaju reisa i objašnjavaju jedini način opstanka bošnjačkog naroda koji eto,Tuzla nečim ugrožava. Enormna količina dezinformacija, optužbi za islamofobiju tuzlanske vlasti, te mnogobrojnih gadarija kojima se pokušava uništiti jezgro normalne BiH, svakodnevica je ovog grada. Ovi mediji, da ih nazovem tako u nedostatku bolje riječi, funkcioniraju kao produžena ruka bošnjačko-nacionalnih štampanih medija, ’tiskanog kapitalizma’ koji služi kao, da se poslužim konceptom Benedicta Andersona, inkubator nacionalne svijesti (Hoare 70).
I da, u Tuzli reis nije baš popularan. Ko zna od čega to zavisi. Žurnal.info je nedavno prenio izjavu reisa zabilježenu u magazinu Dani davne 1999. u kojoj naš reis reče:
”Budite ponosni što se zovete Omer, Samir, Nedžad, Fatima, a ne Jovan, Marko, Mile…”
(Dani, 01.02.1999.)
Eto, u Tuzli valjda ima još poneki Jovan, Marko, Mile. Bosanci koji žive.
Peščanik.net, 16.11.2009.