- Peščanik - https://pescanik.net -

Za četnički krst časni

Kako s ponosom javlja Pravoslavna mitropolija crnogorska-primorska, Amfilohije Radović proveo je zanimljiv, a radni vikend o čemu svedoči sledeći citat sa ovog pravoslavnog sajta: „Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Gospodin Amfilohije je sa sveštenstvom i uz prisustvo mnogih mještana osveštao Časni krst u zaseoku Vukodo u Veljem Dubokom u Rovcima, postavljen na starom kućištu pokojnog Vuka Bećkovića, oficira vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je poginuo u Sloveniji 1944. godine. Ktitori krsta su njegova djeca Matija, Ljubomir i Ljubica sa porodicama. Mitropolit je tom prilikom krstio Dragoslava Draškovića i njegovih pet kćeri. Među prisutnima je bio i brat pokojnog Vuka, Mikonja Bećković (92)“.

U prisustvu srpskog akademika Matije Bećkovića i njegove kćerke Olje Bećković („Utisak nedelje“), Amfilohije se religiozno opustio i krenuo da objašnjava: „Veliki je Božji dar da ovaj časni krst zasija u ovom drevnom mjestu. I do sada je on sijao, i na hramu i u domovima, a naročito na svima vašim i našim precima koji su život živjeli u njegovom znaku, krštavajući se i primajući pečat dara Duha Svetoga. U znaku časnog krsta je i ovaj dom Bećkovića. Evo, od njega su ostali zidovi, vaznio se na nebesa, zajedno sa svima onima koji su ga gradili i čiji život je bio u znaku časnoga krsta. U znaku krsta im je i vrijeme i vječnost njihova. Neka ovaj krst bude spomen na raspeti dom Bećkovića, na one koji su ga gradili i stradali za krst časni i slobodu zlatnu. Među njima i Vuku Bećkoviću i svima koji su časnome krstu ostali vjerni do svoje smrti. A nema veće vjernosti od te“.

Izazvan ovakvim nadahnutim govorom, Matija Bećković replicirao je Amfilohiju: „Kad su ove kuće postajale kućišta i zarastale u trnje i koprivu, poneko bi rekao ko je ovuda prolazio: treba ovde nešto da napravite, grehota je da ono onako stoji. Ja sam i tada mislio da bi tu bilo najprirodnije da bude jedan krst. I posle mnogo godina letos, na onom putu kad se skreće za Ostrog ja sam video ovaj krst i pomislio da je to taj koji bi trebalo da bude ovde u Vukodolu. Sa Vladikom ostroškim sam se brzo dogovorio da bude od istoga kamena, iste veličine, da se onaj udvoji i umnoži i da dođe u Velje duboko“.

Kad je došao do daha, Matija je, gledajući u Amfilohija, nastavio: „Kad se to desilo i kad je moj brat Ljubo došao ovde da ga postavi i da sve uredi, ja sam ga pitao kako izgleda. Kao da je tu oduvek bio, odgovorio je on. I zaista je i bio, samo je sad postao vidljiv. Odavno je stajao nad našim rodom i odavno bio naša jedina i prava kuća. Mi smo se oduvek kleli „ovoga mi krsta“, a sad ćemo kad se tako kunemo misliti i na ovaj ovde. A evo stasao je i Mitropolit crnogorski, pravi i dostojni, da ga osvešta, a tu je i naš Mikonja još doživeo i da ga vidi. Hvala vam svima što ste došli, a ove devojke što su se danas krstile, baš su to učinile. Čekale su i dočekale“.


Ko je Vuk Bećković?

U beogradskim „Večernjim novostima“ tekst o Bećkovićima objavio je 1. decembra 2009. Radovan Popović. Prenosimo najzanimljivije delove.

ZAVET VOLJENOG BRATA: Kada se Vuku Bećkoviću, oficiru kraljevske vojske, sa službom u Senti, gradiću na severu Bačke, kraj Tise, 29. novembra 1939. godine, rodilo prvo dete – sin, uzbuđenju nije bilo kraja. Supruga Zorka, rodom iz obližnje Kanjiže, gde joj je otac Miladin Taušan, po povratku sa Solunskog fronta kao dobrovoljac dobio zemlju i naselio se u ovu ravnicu, želela je da svome prvencu da ime Matija, po zavetu voljenog brata Milana Taušana koji je kao mladi komunista, pitomac kragujevačkog Vojno-tehničkog zavoda, izvršio samoubistvo u Petrogvaradinu gde je bio na odsluženju vojnog roka… Pričala je najbližima da je kao trudnica sanjala kako je neki Mađar hteo nožem da je udari u stomak, a već pokojni brat je isprečio svoju ruku i rekao: “Nemoj, tu je Matija…”. A onda se obratio sestri: “Ti ćeš roditi sina i daćeš mu ime Matija…”.

PREDSKAZANJE: To ime, međutim, u rodoslovu Bećkovića – u Crnoj Gori, u Rovcima, nije postojalo. Kad je kum Jovan Vuković stigao iz Beograda, doneo je ime – rekao je da će se dete zvati Radosav…. Na kraju je žandarmerijski oficir Vuković popustio, jer je majka Zorka htela pošto-poto da ispuni zavet i predskazanje, pa je u mesnoj crkvi, u hramu Svetog arhanđela Mihaila u Senti, na krštenju potonji veliki srpski pesnik dobio ime – Matija. Bio je to prvi čovek sa tim imenom u Rovcima, pa i dalje od Velje Dubokog. (Tamo je bio poneki Mato i Matije – ali Matija nije.) Majka je nalazila još jedno opravdanje za ovo ime – dete rođeno na dan Svetog Mateja.

SUDBINA POTOMSTVA: Inače, bratstvo Bećković – Drašković bilo je vazda ponosno na svoje hrabre pretke koji su se isticali junaštvom u bojevima s Turcima. U nekrologu pradedi rovačkom komadijeru Vuju Bećkovu, koji je objavljen u “Glasu Crnogoraca” 9. decembra 1901. godine, zabeleženi su mnogi podaci iz života porodice. Vujo se prozvao Bećkov po dedi Bećku Draškoviću (kome je kumovao veliki vojvoda Mirko Petrović). Od Vuja se ogranak Draškovića prozvao Bećković i to većinom oni koji su školovani… Pre Vuka Bećkovića proslavio se kapetan Mrkoje Bećković, jedini oficir redovne vojske – poginuo je u Mojkovačkoj bici 1916. godine. Kapetan Mileta Bećković ubijen je na Bregalnici 1912. godine. Matijin deda Niša Vujov bio je predsednik rovačke opštine i narodni poslanik Podgoričke skupštine 1918. godine. Reč Vuja Bećkovića: “Gdje god sam htio nešto da učinim svud sam poginuo!” – obeležila je sudbinu i njegovog potomstva.

ČETNIŠTVO KAO SUDBINA: Porodica Bećković će do početka Drugog svetskog rata živeti u Senti i Novom Sadu, gde je Vuk na kraju bio na službi u Petrovaradinskom garnizonu. Kad se zaratilo, porodica je stigla kod familije u Velje Duboko, u Rovca. Vuk Bećković je smatrao da je vojska kapitulirala i da oficiri u tom ratu treba da ostanu po strani. Građanski rat, pogotovo u Crnoj Gori, bio je nemilosrdan, a on kao oficir kraljevske vojske, veran svojoj zakletvi, nije mogao biti neopredeljen. Braća, od kojih su neki već bili u partizanima, preko noći su prebegli kod brata u četnike. Nije imao kud. Morao je sa svojim saplemenicima. Krenuo je u šumu držeći se uglavnom svoga kraja – izabran je za komandanta rovačkog četničkog bataljona. Vodio je brigu o svojim ljudima, i verovao da će posle rata svi odgovarati za svoje postupke, ma na kojoj strani se borili. (Milovan Đilas, u svojoj knjizi “Revolucionarni rat”, kao jedan od čelnika partizanskog pokreta u Crnoj Gori, između ostalog, dočarava atmosferu u kojoj se taj rat vodio: “Morali smo se povlačiti: imali smo jedino dva izlaza, a naročito smo se bojali Rovčana, kojima je komandovao Vuk Bećković, moj kolega iz kolašinske gimnazije i otac pesnika Matije Bećkovića. Ali Vuk se brinuo samo za svoja Rovca, pa smo se komotno – obema sustopicama – izvukli iz moračke provalije…”).

E-novine, 02.11.2010.

Peščanik.net, 02.11.2010.