Najvažniju posljedicu jučerašnjih opštih izbora u Bosni i Hercegovini – katastrofalan poraz Harisa Silajdžića i njegov odlazak u političku penziju – posmatrači upućeni u osnove psihoanalize mogli su naslutiti i prije prvih preliminarnih rezultata. Sam Silajdžić im je, naime, na skoro školski način, dao priliku da zavire u njegovu podsvijest i da se uvjere da u vlastitu pobjedu, usprkos silnim najavama, istraživanjima i anketama, ne vjeruje ni on sam. Zgoda koja bi se instantno mogla uvrstiti u Freudovu „Psihopatologiju svakodnevnog života“ izgledala je ovako: Silajdžić se pojavio na svom izbornom mjestu u ulici Ferhadija, a kad je došao na red za glasanje ispostavilo se da je – zaboravio ličnu kartu. Opravdavao se kao đače pred učiteljicom: Eto, obukao sam drugi sako, a svi mi dokumenti ostali u onom starom, zna se da sam to ja, mogu li ipak glasati. Predstavnici biračkog odbora bili su neumoljivi te se Silajdžić pokunjeno morao vratiti po dokumente.
Zgoda je interesantna iz najmanje dvije perspektive. Najprije, iz nje se jasno čita da je Silajdžićevo zaklinjanje u državu puka retorika i poza. Jedna od ključnih karakteristika svake ozbiljne države jest jednakost građana pred zakonom. Zahtjevom za „poseban tretman“ na izbornom mjestu, Silajdžić je iznova pokazao da on sebe u odnosu na ostale građane doživljava na način na koji putnik u prvoj klasi gleda na „sirotinju raju“ u ekonomskoj. Ljudi iz biračkog odbora, u toj su analogiji, trebali valjda biti njegove stjuardese spremne da mu ispune svaku želju. Ipak, još je interesantnija psihoanalitička dimenzija Silajdžićevog zaboravljanja lične karte. Cijelo sedmo poglavlje pomenute Freudove knjige posvećeno je znakovitosti zaboravljanja; Freud tu zapravo tvrdi da je zaboravljenje simptom nevoljkosti da se nešto uradi ilustrirajući to, recimo, i podatkom da se u vojsci ne pravi razlika između otvorenog odbijanja da se naređenje izvrši i zaboravljanja. Silajdžić je zaboravio ličnu kartu jer nije želio glasati niti je uopće htio da se izbori održe, podsvjesno znajući da mora izgubiti. On je mogao ostati na vlasti jedino da se izbori nisu ni održali.
Kad je prije četiri i po godine Silajdžić srušio „aprilski paket“ ustavnih promjena, frustriranim je biračima ponudio „100% Bosne i Hercegovine“. Ispostavilo se, međutim, da nakon četiri godine njegove vladavine Bosne i Hercegovine kao države ima manje nego ikad nakon Dejtona. Makar mu je išao na ruku tajming Ganićevog hapšenja u Londonu, makar je preko svojih medijskih megafona histerisao protiv Haškog tribunala u registru svjetske zavjere protiv Bošnjaka i makar je gromoglasno najavljivao obnovu tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde, makar je kroz usta svojih savjetničkih „vrtnih patuljaka“ anatemisao svaki pokušaj normalizacije stanja u regiji i politike kompromisa, Silajdžić je do nogu potučen. Prije četiri godine, u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva imao je više od šezdeset posto glasova, a jučer je osvojio tek nešto više od dvadeset procenata. U istoriji bosanskohercegovačke demokratije, vjerovatno niko nikada nije doživio takav pad. 2006. godine, u njegovu stopostotnu BiH vjerovalo je oko dvije trećine bošnjačkog biračkog tijela, a samo četiri godine kasnije taj se broj sveo na jednu četvrtinu.
Silajdžićeve glasove po svoj je prilici pokupio Fahrudin Radončić, no srećom to mu nije bilo dovoljno da trijumfuje. Pobijedio je Bakir Izetbegović koji se u predizbornoj kampanji od svojih glavnih takmaca ponajviše razlikovao upravo u insistiranju na politici kompromisa, pružene ruke i regionalne saradnje. Ima neke „poetske pravde“ u činjenici da Silajdžić nikad nije kao član Predsjedništva posjetio Beograd, da se nije ostvarila ona majska već dogovorena posjeta, pa bilo to zbog kašnjenja aviona ili Silajdžićevog sopstvenog hira. Harisu Silajdžiću jednostavno, da iskoristim njegovu frazu, nije u habitusu da politički okrene novu stranicu u odnosima Sarajeva i Beograda i tako započne novu eru.
Silajdžićev poraz, odnosno Izetbegovićeva pobjeda je dobra vijest. Među kandidatima za bošnjačkog člana Predsjedništva, Izetbegović i ako nije bio najbolji, jest bio – najmanje loš. Pojedini analitičari zabrinuti su solidnom podrškom za Fahrudina Radončića koji je u ovoj utrci zauzeo drugo mjesto, ostavivši Silajdžića na začelju. Čini se ipak da ovaj Radončićev rezultat ne predstavlja toliko pomak ka krajnjoj desnici, koliko pripajanje doskoro silajdžićevskih „slobodnih radikala“ novom bošnjačkom desnom populističkom tribunu. Kao i u hemiji, „slobodni radikali“ su i u politici nestabilni. U ovom slučaju je indikativno da su radije povjerovali u radončićevske nebuloze o izgradnji autoputa sa četrnaest traka od sarajevskog aerodroma do centra grada, nego da iznova progutaju silajdžićevsku 100% BiH udicu.
Silajdžićev debakl podijelila je i njegova Stranka za BiH koja će, po svoj prilici, prvi put nakon osnivanja morati u opoziciju. U proteklih petnaest godina, i SDA i SDP bili su i na vlasti i u opoziciji, a jedino je Stranka za BiH, usprkos činjenici da je bila slabija od obje, uvijek bila na vlasti. Odlazak u opoziciju za ovu stranku predstavlja samo uvertiru u skori nestanak.
Rezultati trećeoktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini nisu previše optimistični. Nadmoćan trijumf Milorada Dodika i Dragana Čovića vjerovatno će označiti nastavak njihovog združenog napora da se dovrši etničko razgraničenje unutar BiH, odnosno da se u konačnici zemlja i formalno podijeli na tri držav(ic)e. Takva bi politika, međutim, imala mnogo veće šanse za uspjeh da je pobijedio Haris Silajdžić. Njegov poraz i posvemašnja marginalizacija njegove partije predstavljaju najbolju novost trećeoktobarskih bosanskohercegovačkih izbora.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 04.10.2010.