- Peščanik - https://pescanik.net -

Zabrinuti profesori prava

„Vi ste izabrali Miloševića…”

U pešačkoj zoni Novog Sada gomila mladih ljudi koji protestuju protiv hapšenja generala Mladića. Jedan od njih se agresivno ispreči ispred mene i drekne mi u lice: „Mladić narodni heroj!” Prisutni policajac ravnodušno posmatra scenu. Političari iz redova vladajuće koalicije se raduju što nije došlo do ozbiljnijeg narušavanja javnog reda. Prolaznici su naizgled nezainteresovani, ali prema rezultatima istraživanja javnog mnjenja, većina stanovnika Srbije se protivi izručenju Ratka Mladića. Prave posledice ove protivrečnosti će biti primetne tek narednih nekoliko godina. Zapravo i nije reč o Mladiću, nego o srpskom društvu. Posle hapšenja Mladić je navodno rekao, eto, vi ste izabrali Miloševića. Ova rečenica ne oslobađa generala, ali odgovornost svaljuje na društvo. Raniji predstavnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, profesor Radoslav Stojanović smatra da je relna opcija po kojoj bi Ratko Mladić, u interesu umanjivanja vlastite odgovornosti, pred Haškim tribunalom mogao izjaviti da je sve odluke, uključujući i masakr u Srebrenici, doneo u saglasnosti sa Miloševićem. Ako to sud prihvati, može se očekivati, da će Bosna i Hercegovina, zatražiti obnovu procesa koji je pokrenula protiv Srbije. I da bi verovatno taj proces i dobila. Profesori prava su, dakle, zabrinuti.

Između Temerina i Beograda

Umesto uobičajenim putem, linijski taksi velikom zaobilaznicom hita prema Temerinu. Tek što smo napustili Novi Sad, vidim kako kolone ljudi pešače ukraj puta. Bili su to putnici temerinskog autobusa koji su – s obzirom na to da je autobus zaustavljen kordonom traktorista – pešice nastavili prema Novom Sadu, U povratku se probijamo kroz ogromne oblake prašine, ali naposletku stižemo na cilj. Sutradan, zaputivši se u Beograd imao sam slične doživljaje. Trebalo je da se sastanem s predstavnikom Fišerove Fondacije da bismo potpisali ugovor o nizu književnih večeri planiranih za jesen ove godine. I datum potpisivanja ugovora je bio utanačen pre nekoliko meseci, nikavo otkazivanje sastanka nije dolazilo u obzir, tim pre što je funkcioner fondacije boravio u Beogradu samo jedno popodne, iste večeri leteo je u Berlin. Bio sam predostrožan, krenuo sam još u podne da bih u pet popodne bio na zakazanom mestu. Putnici u autobusu su gunđali, ali su većinom davali za pravo seljacima. Začudila me je organizovanost blokade puteva, naime, sociolozi su do sada pretpostavljali da seljaci nisu u stanju da se tako sveobuhvatno samoorganizuju. Ali blokade puteva su pokazale da se i seljaštvo menja. Zapravo nisu ni hteli da blokiraju puteve, nego da svoje nezadovoljstvo demonstriraju u Beogradu, samo što ih policija nije pustila da uđu u glavni grad, gde su – inače – srpski radikali mogli slobodno da demonstriraju, ali ne i vojvođanski seljaci. Ispostavilo se i to da se gazde bolje razumeju u politiku od brojnih vojvođanskih političara. Rekli su da nemaju ništa protiv Bojana Pajtića, predsednika vojvođanske vlade – mogli su to da kažu jer su znali da Vojvodina nema nikavog uticaja na rešavanje bilo kojeg problema od vitalnog značaja u srpskoj ekonomiji. Gazde su to znale – s druge strane, brojnim pokrajinskim funkcionerima to nije bilo jasno kad su proslavljali zakon o autonomiji Vojvodine. Sad se lepo videlo koliko taj zakon vredi. Kasno uveče sam se dokobeljao u Novi Sad, na autoputu nije bilo zapreka, samo su prilazni putevi bili blokirani. Mada je putovanje bilo mučno i nadasve zamorno, moje simpatije su bile ipak na strani poljoprivrednika. Najradišniji, najvredniji sloj u ovoj zemlji, oni izdržavaju Srbiju poslednjih – u najmanju ruku – dvadesetak godina, a vlada je ipak prekršila datu reč i odbila da isplati paorima obećane subvencije.

Cinična jalteška odluka

Čitam roman V. G. Zebalda Saturnovi prsteni – prikladnija knjiga za vreme trajanja Sterijinog pozorja ne bi mi zapala u ruke da sam i pomno birao. U tom romanu se na čudesan način mešaju dokumenti i fikcija, autobiografija i istorijska faktografija, esejistički diskurs i suv prozni jezik lišen svakog lirskog ukrasa. Kod nas, u Bačkoj, rekli bi da to i nije roman. Prva Zebaldova knjiga ostavila je na mene dubok utisak – Iseljenike sam čitao u Berlinu. Bio sam već završio svoj roman pod naslovom Exterritorium, i čitajući Zebaldovu knjigu, građenu na dokumentarnim temeljima i premrženu autobiografskim motivima (neki ovaj žanr nazivaju dokufikcijom), osetio sam potvrdu sopstvenog postupka. Potom je sledio Austerlic, koji je postavio pod drugačije osvetljenje teoriju lokalnih boja – kod nas to mnogi shvataju samo kao kolorit – jer se tekst nazivima lokalnih ulica i varošica, raznim lokalnim toponimima koloriše, ali ako promenimo nazive ulica i gradova, radnja može da se odigrava bilo gde. Dnevnička i, naravno, dokumentaristička faktura Austerlica upozorila me je na to, da „lokalne boje” zapravo ne paradiraju u spoljnom svetu, već se kriju u istoriji. Za vreme Pozorja, čitajući u prepodnevnim satima Saturnove prstene, mogao sam da primetim kakav su izazov značile neke od večernjih predstava – pre svega produkcije Olivera Frljića Kukavičluk i Proklet bio izdajica svoje domovine! Frljić je spasio ovogodišnje Pozorje, rekao je jedan nemački kritičar. Ne mogu da presudim u tom pitanju, ali je izvesno da je razdrmao, probudio pozorišta iz njihovog ugodnog zimskog sna. A da je taj put prohodan, pokazali su i Poljaci predstavom (izvan konkurencije za nagrade) Transferi u režiji Jana Klate. Ova „dokufikcijska” predstava govori o posledicama cinične jalteške odluke koja je Poljsku pomerila s Istoka na Zapad. Na scenu stupaju i progovaraju svedoci. Poljski reditelj je imao hrabrosti da stvari nazove svojim imenima. Za današnju umetnost je baš to pravi izazov: nazvati stvari svojim imenima, jer vladajuća politika upućuje umetnost iza tajanstvene lirske zavese, dok politički marketing razmišlja u metaforama. Da bismo sagledali dubinu ove predstave iz Poljske, zamislimo, na primer, jednu ovdašnju mađarsku premijeru o Trijanonu. Naravno, ne s onim bolećivim manjinskim diskursom koji nije bio simpatičan čak ni Laslu Nemetu, nego onakvu, kakvu je kreirao Jan Klata tonom antičkih grčkih drama. Zebald, Zebald – mota mi se u glavi. Ozbiljno je zamerio nemačkoj književnosti što ni reč nije izustila o bombardovanju nemačkih gradova. On sam nije stigao da napiše taj roman, poginuo je 2001. godine, u saobraćajnoj nesreći.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 11.06.2011.

Peščanik.net, 13.06.2011.