- Peščanik - https://pescanik.net -

Žaljenje kao učenje

Foto: Miodrag Ćakić

Kad umre voljena osoba, mnogi od nas najednom se zateknu u novoj stvarnosti i ne uspevaju da se orijentišu jer u tom svetu više nema znakova i rutina koje su im nekad pomagale da upravljaju svojim danima. Nema više uvežbanih pokreta zajedničkog pranja zuba posle kasnih večernjih vesti, nema više slanja i primanja poruka između radnih sastanaka. Ali jednako je neobičan i način na koji se, s vremenom, polako menja to osećanje dubokog poremećaja. Odsustvo druge osobe ostaje s nama zauvek, ali uspevamo da nađemo nove načine svog postojanja u svetu iako nastavljamo da žalimo.

Da bismo razumeli kako se odvija taj proces – i zašto za neke od nas može biti posebno zahtevan – moramo razmotriti šta znači prilagoditi se nemogućem novom svetu u koji stupamo posle gubitka voljene osobe. Prilagođavanje se često shvata kao vraćanje u stabilno stanje iz vremena pre katastrofe. Ljudima koji su doživeli gubitak dobro je poznata ta perspektiva. Dobronamerni prijatelji nas podstiču da „krenemo dalje“; u razgovor se uvlači prećutno ili izrečeno pitanje Kad ćeš nastaviti da živiš? Postoji, međutim, drugi, korisniji način razmišljanja o prilagođavanju kao o sposobnosti sistema da se dinamički adaptira, da ažurira svoj odgovor kako bi se uskladio s promenama u okruženju.

Ta vrsta prilagođavanja je nešto što naš mozak svakodnevno radi. On celog života sakuplja podatke, pretvara ih u predviđanja o svetu i neprestano vrši sitna podešavanja zasnovana na povratnim informacijama koje dobija. Ako se probudite sami u krevetu posle više hiljada buđenja pored voljene osobe, najbolje predviđanje nije to da se ta osoba nikad neće vratiti zato što je umrla. U izvesnom smislu, za vaš mozak ona nije zaista umrla – tek kad prođe više dana, nedelja i godina mozak postaje sklon da predvidi njeno odsustvo, a ne njene prisustvo.

Učenje je možda glavni zadatak mozga u žalosti, koji je dugo zasnivao svoje proračune na pretpostavci da će voljena osoba biti tu. Šta se događa kad predviđanja, koja su nekad bila savršeno usklađena sa stvarnošću, najednom postanu beznadežno pogrešna i kako onda mozak to ažurira? Nova teorija koju smo razvili mogla bi doprineti rasvetljavanju načina na koji se mozak ožalošćene osobe oslanja na stare informacije i navike. Iz perspektive koja polazi od ponašanja mozga, ljudska osećanja, postupci i vreme potrebno za prilagođavanje posle smrti voljene osobe zaista mogu imati više smisla.

Razmotrimo osnovni problem ljudskih bića kao socijalnih sisara: mi slobodno lutamo, ali ipak imamo potrebu da znamo gde je osoba s kojom smo izgradili čvrstu vezu da bismo mogli stalno ponovo da se nalazimo s njom. Taj problem delimo s mnogim životinjama, među ostalima s prerijskim voluharicama, monogamnom vrstom glodara. U divljini, par doživotno vezanih prerijskih voluharica deli gnezdo, traga za hranom na istoj teritoriji i zajednički brine o potomstvu. Zbog te trajne vezanosti, kodirane u mozgu, prerijske voluharice služe kao model za proučavanje privrženosti i gubitka kod ljudi.

Veliki deo istraživanja socijalne neuronauke fokusira se na nukleus akumbens (nucleus accumbens). U toj moždanoj strukturi (kod ljudi kao i kod voluharica) nalazi se velika koncentracija receptora za oksitocin, neuropeptid koji cementira naše veze, i receptora za dopamin, neurotransmiter koji olakšava učenje, motivaciju i nagradu. Kako se veza para voluharica s vremenom produbljuje, povećava se broj neurona nukleusa akumbensa, koji se aktiviraju posebno onda kad se približava partner, i te epigenetske promene upisuju vezu. Čim je veza kodirana, neurobiologija voluharica spremna je da oslobađa hormone stresa kad god je jedinka odvojena od svog partnera.

Očekivanje da će neko koga volimo – bio to negovatelj, romantični partner, dete ili neko drugi – biti tu za nas suštinski je deo ljudskih odnosa. Baš kao i prerijske voluharice, ljudi reaguju neurobiološkim stresom, koji povlači niz kardiovaskularnih, hormonskih i imunitetskih promena, kad su njihove veze ugrožene. To neprijatno stanje može biti koristan znak za uzbunu, čak presudan za preživljavanje. Ono nas motiviše da potražimo blisku osobu ili dignemo galamu da bi ona došla da potraži nas. Ali to zvonjenje na uzbunu je korisno samo ako postoji mogućnost da onog koga tražimo zaista i nađemo. Smrt voljene osobe je jedno od retkih iskustava kad to više nije moguće. Drugi element dezorijentisanosti u žalosti jeste osećanje da je sa osobom koju smo izgubili umro jedan deo nas. Naše osećanje jastva delimično je povezano s osobom koju volimo – i upravo ta činjenica se, po svemu sudeći, ogleda u rezultatima istraživanja koji potvrđuju sličnosti u neuronskom predstavljanju sebe i bliskih drugih. Stepen u kom neko oseća gubitak identiteta posle smrti voljene osobe mogao bi doprineti razumevanju individualnih razlika u procesu prilagođavanja. Šta znači biti roditelj nakon što je vaše dete umrlo? Po čemu se ponašanje udovice razlikuje od ponašanja supruge? Osobe koje teže izlaze na kraj s procesom žaljenja, obično teško uspevaju da opišu svoj identitet izvan odnosa prema izgubljenoj bliskoj osobi.

Pretpostavljamo da je drugi važan deo iskustva žaljenja način na koji neko obrađuje gubitak u svom autobiografskom sećanju, u koje su duboko usađeni prošli doživljaji i iskustva s voljenom osobom. Autobiografsko sećanje čine dve vrste dugoročnog pamćenja: semantičko i epizodijsko. Epizodijsko pamćenje je osnov onih sećanja koja se često izražavaju pitanjem „Sećaš li se vremena…?“ i navođenjem pojedinosti usidrenih u konkretnom vremenu i prostoru. Semantičko pamćenje je način na koji pamtimo i razumemo srž stvari. Ono obuhvata opšte znanje o sebi, drugima i odnosima. Znanje uskladišteno u semantičkom pamćenju pomaže nam da shvatimo informacije koje dobijamo: na primer, da predvidimo kako će se neki film verovatno završiti na osnovu iskustva stečenog gledanjem mnogih filmova. U modelu „žaljenje je učenje“, polazimo od hipoteze da neuronska arhitektura veze između dvoje ljudi podržava istrajavanje semantičkog znanja (ili implicitnog verovanja) da voljena osoba koja je umrla i dalje živi uprkos novim epizodijskim sećanjima koja nam dokazuju suprotno. Posle smrti voljene osobe, u semantičkom pamćenju ožalošćene osobe kodirane su dve osnovne činjenice: da je umrla osoba deo nje i da je svako njeno odsustvo privremeno stanje. Ipak tu su i novija epizodijska pamćenja događaja kao što su opraštanje, pogrebni obred, žaljenje u društvu s drugim ljudima, buđenje u samoći, postavljanje stola za jednu osobu manje. Ti uzajamno isključivi tokovi – potkrepljeno znanje o povezanosti, s jedne strane, i sećanja na gubitak s druge – pomažu nam da objasnimo zašto je za ljude u žalosti normalno da vide umrlu voljenu osobu u gomili, da se automatski maše za telefon da bi joj saopštili neku dobru vest ili da očekuju da će se ona svakog časa pojaviti na vratima.

Ta iskustva nisu zablude; mozak samo koristi dobro zasnovana predviđanja dok pokušava da shvati svet kakav je sada. Ako je naše osnovno uverenje da je odsustvo voljene osobe tek privremeno stanje, ima smisla verovati u budućnost u kojoj je ponovno ujedinjenje moguće. Čežnja da se bude u blizini umrle osobe (još jedno uobičajeno iskustvo u žalosti) odražava implicitni pokušaj rešavanja problema: ako je suviše bolno čekati njen povratak, moraš da izađeš napolje i da je potražiš. Potrebni su vreme i iskustvo da bi mozak spojio nova epizodijska sećanja na smrt voljene osobe sa semantičkim verovanjem u njeno večito prisustvo. Zahvaljujući iskustvu, mozak može da izgradi nova predviđanja. Voljena osoba ne dolazi više kući s posla u šest sati; njena odeća se ne pojavljuje u korpi s prljavim vešom; biljke koje je nekad zalivala sad propadaju. Na kraju mozak potpunije shvata da odsustvo voljene osobe nije privremeno stanje.

Postoje dobri razlozi za to zašto je potrebno vreme da bi se posle prekida kakav je gubitak voljene osobe ažuriralo osećanje sveta. Svest zadržava relativno stabilne modele spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. Neuronaučnici smatraju da mozak gradi te modele iz prethodnih iskustava. Onda mozak koristi svoje znanje o funkcionisanju sveta za predviđanje verovatnoće budućih događaja. Dok se krećemo kroz svet, mozak registruje da li je stvarni ishod bio bolji ili gori od očekivanog pomoću neuronskih signala zvanih greška u predviđanju, koji se koriste za ažuriranje mentalnog modela i formiranje tačnijih budućih predviđanja. Da bismo učili iz grešaka u predviđanju, potrebno je da uspostavimo ravnotežu između fleksibilnosti i stabilnosti tako da naši mentalni modeli mogu da se ažuriraju po potrebi, a da ne budu odveć lako poljuljani ograničenim informacijama.

Za osobu u žalosti, postupci (na primer traženje voljene osobe) koji su nekad predvidljivo rezultirali nagradom (nalaženjem), sad se završavaju odsustvom nagrade (koje je praćeno frustracijom, patnjom i žalošću). Suviše krut mentalni model – koji uporno odbija informacije o odsustvu voljene osobe – vodiće ponavljanju postupaka koji više ne donose željeni rezultat. Pokušajima mozga da ugura tu novu informaciju u nepromenjeni stari model moglo bi se objasniti zašto neki ožalošćeni ljudi duže žive u stanju akutne fizičke i emocionalne neravnoteže.

S druge strane, zdravo prilagođavanje posle gubitka podrazumeva razvijanje ažuriranog mentalnog modela – pokrenuto nagomilavanjem pogrešnih predviđanja – u koji komotno mogu da stanu i prošlost i budućnost. To uravnoteženo, prilagođeno stanje odražava se u konceptima kao što su „trajna povezanost“ (održavanje osećanja privrženosti i povezanosti s umrlom voljenom osobom) i „usvojena žalost“ (žalost koja je, kao što kaže jedan pisac, „odmorište u srcu i uspomenama“ ožalošćene osobe). Ni veza s umrlim ni žalost nikad ne nestaju, ali poprimaju drukčiji oblik tako da mogu postojati uporedo s priznanjem da se mora naći neki način života u svetu kakav je sada.

Ideja da prilagođavanje gubitku zahteva učenje nije nova. Ali okvir „žaljenje kao učenje“ pomaže nam da razumemo kako specifični kognitivni i neurobiološki procesi mogu oblikovati načine na koje osobe u žalosti „ponovo uče svet“, kao što je to opisao filozof Thomas Attig. Proces učenja verovatno će biti različit za svakog pojedinca. U svakom slučaju, predstava o onom što se događa u mozgu može nam pomoći da se u žalosti osećamo manje izolovano i da bolje shvatimo zašto naši procesi žaljenja zahtevaju vreme i iskustvo.

Saren H Seeley, Mary-Frances O’Connoris, Aeon, 25.05.2022.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 08.06.2022.