- Peščanik - https://pescanik.net -

Žalosna ravnodušnost

Teroristički napadi na aerodromu Domodedovo izazvali su pravu lavinu pitanja: nemar aerodromskog obezbeđenja; nesposobnost tajnih službi da se infiltritaju u terorističke mreže; ruska politika na Severnom Kavkazu; međunarodna i lokalna priroda terorizma; čečenski predsednik Ramzan Kadirov i kremaljski ideolog Vladislav Surkov; dobri doktori i hirurzi; užasni taksisti koji su iskoristili priliku da podignu cene; dobri ljudi koji su otišli na Domodedovo da pomognu u evakuaciji putnika i dobri železničari koji su dozvolili ljudima da se voze besplatno; ne tako dobri gradonačelnik Sobjanin, koji je odbio da razgovara s novinarima; dobri Medvedev, koji je obećao istragu o napadu; zli Putin, koji je obećao da će se obračunati s teroristima, a to nije uradio.

Čini se da nas čeka nekoliko stvari. U narednih mesec dana, građani ne bi trebalo da se boje odlaska na Domodedovo: obezbeđenje će se pojačati. Tamnoputi ljudi sa Kavkaza češće će biti legitimisani na ulici. Doći će do nove eksplozije narodne ksenofobije, što će možda rezultirati uličnim okršajima. Tandem Putin-Medvedev dobiće izbore 2012. u nekom obliku. (Uzgred, ovo su procene stručnjaka objavljene na internetu. Nove tehnologije poput Tvitera su na vrlo impresivan način proširile reakciju naroda na napad, i već imamo video snimak incidenta.)

Međutim, moja procena je da će već do prekosutra i napad i žrtve biti zaboravljeni. Ako ne do tada, onda sigurno do sledeće nedelje.

„Žalosna ravnodušnost“ je naziv čuvenog filma Aleksandra Sokurova iz doba perestrojke, i taj naslov deluje kao prilično tačna metafora u ovim okolnostima. Malo se toga zaista promenilo od sovjetskog vremena: nivo javnog nasilja je i dalje sličan i izostaje bilo kakva ozbiljna reakcija na njega. Kod prosečnog Rusa, ništa ne izaziva snažne emocije (osim možda izdaje, grupnog silovanja ili saobraćajne policije). Iako se svi Rusi sećaju terorističkih napada iz Putinovog vremena, oni su postali nesposobni da iskuse animalno, lično osećanje opasnosti od fizičkog uništenja. Metafizički gledano, islamski terorizam se ne razlikuje od kremaljskog terora, ili terora priglupog šefa iz kancelarije: ljudi su naučili da potiskuju užas i teror, da ga skrivaju, kao da to sa njima nema nikave veze.

Upravo to vlastima omogućava da Hodorkovskom spakuju treću zatvorsku kaznu, i da grade autoput kroz šumu Himki. Zato se srednja klasa očajnički hvata za liberalne signale predsednika Medvedeva, dok nacionalističko krilo organizuje masovna okupljanja na Trgu Manežnaja (vlast je brzo ugušila taj protest, jer se nije dosetila kako da ga preokrene u svoju korist). Zato se radikalni anarhisti i izolovani buntovnici poput grupe Vojna nalaze u zatvoru; zato je Hodorkovski proglašen za lopova. Mnogo je lakše osuđivati umetničku vrednost Vojne i bogaćenje Hodorkovskog, nego misliti svojom glavom – prekinuti saradnju sa vlastima zbog zaštite svojih interesa.

Nalazimo se na prekretnici. Kultura i nauka ne mogu da nastave da deluju ignorišući politiku, ekonomiju i ideologiju: nemoguće je postojanje apstraktne umetničke lepote i apstraktne humanosti u medicini. Koliko god to bio divan gest, jednostavno više nije dovoljno nekome ko odlazi sa Domodedova ponuditi besplatan prevoz kolima. Psiholozi mogu koliko god hoće da nude terapiju, ali šta to vredi ako su žrtve osuđene na beskoristan život?

Naravno, sve smo ovo već videli, pre sedam godina u Beslanu. Tada smo shvatili da nam je sistem loš. Shvatili smo da mali gestovi lične velikodušnosti više nisu adekvatna kompenzacija za apsolutno zlo koje predstavlja reinkarnirani demon, sa svojim rastućim apetitom i potpunom nezajažljivošću. Prosto rečeno, imperije izgrađene na nasilju moraju propasti. Nema smisla grčevito se držati stare slave. Izlaz bi trebalo da bude elegantan, a ne patetičan, i on bi morao da bude lični izbor svakog građanina imperije. Rusija mora da smogne snage i da pusti zemlje sa svoje periferije da odu, i da nauči da živi kao postkolonijalna država, a ne postimperijalna, a naročito ne kao postsovjetska.

Društveni ugovor države i pojedinca ostaje na liniji „nafta-dobar životni standard-ograničena sloboda“, gde nećete imati problema ako sledite pravila. Jedini način da se ovaj ekvilibrijum promeni jeste da dođe do masovnog i radikalnog odbijanja saradnje sa čitavim državnim sistemom. S druge strane, to bi zahtevalo amalgam društvene solidarnosti i društvene empatije (a ne samo kombinaciju mode, korporativnih interesa, ličnih ciljeva i – oprostite mi! – ličnog saosećanja sa mrtvima i ranjenima). Veliko je pitanje kako se može izgraditi takav pokret. Za sada, jedini ljudi ujedinjeni na tom cilju su Hodorkovski, Primorskye partizani i Vojna, od kojih niko ne uživa veliku podršku u društvu. Iako postoji nejak pokret, još uvek nema ozbiljnih „mejnstrim“ društvenih grupacija ujedinjenih u zahtevima za slobodom.

Želela bih da završim sa tri povezane priče.

Prva se odnosi na zaključak do kojeg sam došla izveštavajući iz Beslana 2004. Preći ću preko tragičnog dela mog novinarskog rada, i ograničiću se na podatak da se islam na Severnom Kavkazu pojavio u isto vreme kad i postsovjetsko – pritom mislim na pomodno, beskoreno i konvertitsko – rusko pravoslavlje, i da isto tako proizvodi mlade radikale. Kasnije su mi upućenije kolege rekle da islam u vehabijskom tumačenju obećava društvenu jednakost sasvim nalik na komunističku utopiju. To je primamljivo za siromašne mladiće sa idealima. Kao i za devojke čija su braća ili rođaci ubijeni.

Druga priča. Negde 2008. godine, dok sam profesionalno pratila štampu, zapao mi je za oko jedan članak u Kommesantu, gde je opisana racija u kući jednog navodno dagestanskog radikala. Imao je 30 godina, bio je istoričar sa doktoratom iz oblasti tradicionalnog islama. Bio je zaposlen u Ruskoj akademiji nauka, i uređivao jedan radikalni islamistički list. On, žena i dvoje dece, ubijeni su u svojoj kući bez suđenja. U kući je pronađena velika količina knjiga, ali nije bilo oružja i droge.

Treća priča. Juče sam ušla u podzemni voz za Moskvu sa aerodroma Domodedovo, pola sata pre eksplozije. Došla sam avionom iz Kaira, gde sam putovala za vikend. Moj tamošnji saputnik, zagledan u veličanstvene džamije grada koji je izgubio svoje iluzije i ambicije, rekao je: „Islam treba da se poštuje: ovakve hramove Bogu može da podigne samo velika sila“. U avionu je bilo nekoliko mladića sa vehabijskim bradama. Sa njima je putovao neki starac, koji je sedeo ispred mene. To je bio Avar koji se borio u Drugom svetskom ratu. Uhvatila sam samo deliće razgovora. Starac je pričao mladićima o Staljinovim deportacijama Čečena, a oni su ga slušali kao da to nikad ranije nisu čuli.

P.S: Ne bih da nagađam šta bi se desilo da je avion zakasnio pola sata. Verovatno se ne bih zatekla u čekaonici, gde je bomba eksplodirala, ali bih zbog nedovoljnog ljudstva verovatno morala da se umešam – kao nekadašnji lekar (Lekarska zakletva Sovjetskog Saveza i dalje važi, kao i međunarodna medicinska etika) i kao izveštač „Radija Slobode“. Bilo bi to učešće puno adrenalina, ali i žalosne ravnodušnosti: može se pomoći pojedincu, ali ne i društvu koje je dobrovoljni učesnik u sistemskoj zaveri.

Elena Fanailova, Open Democracy, 25.1.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 28.01.2011.