Krajem ljeta 1985, bio sam osrednji (u najboljem slučaju) student Elektrotehničkog fakulteta u Lukavici, što me je u tom trenutku obavezivalo da spremam ispite koji su me očekivali u jesenjem roku. Elektrotehnika me je, blago rečeno, vrlo malo zanimala, a još manje privlačna mi je izgledala inžinjerska budućnost. Mnogo više su me zanimale knjige, muzika (naročito rock ‘n’ roll), filmovi, fudbal i žene, ali su svi smatrali da u mojim zanimanjima hljeba nema, sa čim sam se ja slagao utoliko što nisam imao neke ambicije da u bilo kojem smjeru napredujem. Idealan dan mog tadašnjeg života bio je, sa stanovišta mojih roditelja i drugih ozbiljnih građana, potrošen uludo.
Jednog subotnjeg jutra sam se kasno digao i onda se motao po kući, čitajući Start, slušajući radio, pijući kafu – sve samo da ne učim – zbog čega su mi roditelji počeli bjesomučno zvocati: te prođe ti još jedan dan uludo, te tako nikad nećeš položiti ispit, te bez rada se ne može ništa postići. Na šta sam ja, što bi se reklo, popizdio i u naletu inspiracije i inata obznanio, bez ikakvog prethodnog razmišljanja, da sam od tog trenutka završio sa elektrotehnikom. Kad su me zaprepašteni roditelji pitali šta bih to ja umjesto elektrotehnike, rekao sam, opet bez razmišljanja: književnost.
Čitalac može zamisliti – naročito ako ima permanentno, neizlječivo brižne roditelje – buru koja je slijedila nakon te obznane i koju sam ja napustio kako bih o svojoj naprasnoj odluci u miru razmislio. U toj šetnji, krenuo sam pored Miljacke i negdje kod Pionirskog doma Boško Buha (za mlađe čitaoce: tamo gdje je sad džamija iza trule ruševine bivšeg obdaništa) naletio sam na svog druga Žana Marolta, koji se punog cekera baš vraćao s pijace.
Žan Marolt i ja smo zajedno išli u posljednji IV1m u Drugoj gimnaziji (pošto je nakon naše generacije nastupio potop usmjerenog obrazovanja). Marolt – ili Maca – je sjedio u klupi sa Ljesom (jedan od mnogih njegovih nadimaka koji su derivacija od originalnog: Seljak), iza Žakline i mene, što će reći da smo pripadali istoj jedinici šege i nediscipline, izvoru skoro neprestanog kikotanja. I ne samo to: dok su ostali mužjaci na fizičkom igrali košarke, Maca, Ljeso i ja smo (pod imenom Pitari) igrali na male protiv Zoke, Acima i Guze (koji su bili Romi). Maca je bio ne samo velika šega, nego i veliki igrač – iako je bio juniorski prvak BiH u bacanju kladiva, lopta mu se lijepila za nogu, imao je moćnu ljevicu, a zajedno smo usavršili verziju catanaccioa za na male koja je redovno izluđivala protivnički tim, neizlječivo sklon nepotrebnom driblanju. Matematika ga je, međutim, slabo zanimala – njegov veliki mozak je smišljao priče i provale, operišući na potpuno nematematički način, mimo svih algoritama. Na elektrotehnički fakultet se, kao i mnogi od nas, upisao po inerciji, da bi se prije nego što je istekao prvi semestar prebacio na Akademiju scenskih umjetnosti da izučava glumu.
Što će reći da, kad sam ga tog jutra sreo, Maca je već bio veteran teških ličnih odluka, neko ko je već bio batalio navodnu hljebno-elektrotehničku sigurnost da bi se bavio onim što mu je vokacija, onim što mu duša nalaže. Ne sjećam se tačno naše priče, a mislim da je nešto nije ni bilo jer je nije ni trebalo. Maca mi je, naravno, pružio bezuslovnu i apsolutnu podršku u mojoj odluci, ali ono što je bilo mnogo važnije je njegovo prisustvo: to što sam naletio na njega u toj situaciji shvatio sam kao znak koji mi je Nadležni Za Ljudske Sudbine poslao kako bi mi dao do znanja da sam stupio na pravi put. Nadležni je, drugim riječima, Macu meni poslao kao tajnog anđela, da me ohrabri. Kao dodatni dokaz prilažem činjenicu da je on jedan od rijetkih prijatelja s kojima se nikad nisam ozbiljno popičkarao ili sporječkao i da je njegov osmijeh sigurno bio u konkurenciji za najblagorodniji muški osmijeh u Sarajevu gradu. Kad sam se vratio kući da ponovo razgovaram sa svojim još uvijek šokiranim roditeljima, moja je odluka bila potpuno nepromjenljiva. Može se reći da je to bio najvažniji dan mog života: tog dana sam, uz Macino ohrabrenje, stupio na put koji me je doveo ovdje gdje sam sad.
Ostali smo, naravno, dobri prijatelji nakon toga, viđali se relativno često prije rata. Poslije rata bih naletio na njega na ulici i uvijek bismo pili kafu i pričali, nalazeći nove oblike solidarnosti u našim kreativnim iskustvima. Naše prijateljstvo je još bilo na onom (visokom) platou iz 1985 i obojica smo, čini mi se, znali da možemo da provedemo više vremena zajedno, da živimo u istom gradu ili barem na istom kontinentu, da život nije postao komplikovan, da nemamo toliko posla koji volimo, da nije bilo rata, da je sve kako nije – znali smo da bi naše prijateljstvo raslo i razvijalo se. I nikad od te mogućnosti nismo odustali, nove zajedničke pobjede su bile odgođene za neku budućnost.
Ta budućnost je sada, tragično, eliminisana. Nisam gledao ni jednu Maroltovu predstavu još od studentskih dana, sve čekajući vremena kad ću u nekoj budućnosti za svoje posjete Sarajevu imati vremena. Gledao sam par groznih filmova u kojima je Žan Marolt bio verzija Mace – isti osmijeh, ista energija – pa mi je njegovo prisustvo na ekranu prijalo. A nekad bih vrteći kanale u uzaludnoj potrazi za nečim što se može gledati zastao na onoj kulinarskoj emisiji čiji je on voditelj bio. Neizostavno bih se sjetio onih umočaka u grilu preko puta Druge gimnazije koje smo onomad proždirali na velikom odmoru i koje bih poželio svaki put kad bih gledao Marolta kako se poguzijski mota oko šporeta.
Može se o životu misliti kao o seriji propuštenih prilika, neispunjenih mogućnosti, nedovršenih poslova. Malo se ko na kraju života propisno razdužuje i ostavlja sve pospremljeno i zamandaljeno, a ključ kod komšije. A može se o životu misliti kao o seriji talasa koje ti Nadležni Za Ljudske Sudbine šalje, talasa u kojima plutaju, praćakaju se ili se dave mnogi od onih koje voliš i znaš.
Žan Marolt je u tom okeanu života bio zvijezda.
BH Dani, 25.07.2009.
Peščanik.net, 25.07.2009.