- Peščanik - https://pescanik.net -

Zapt

 
Radio emisija 14.03.2008, govore: Biljana Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika, Sonja Biserko iz Helsinškog odbora, Rada Trajković, šefica srpske poslaničke grupe u kosovskoj skupštini, istoričarka Latinka Perović i profesor Aleksandar Molnar.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan, građanke i građani. Ove nedelje viđamo mnogo ljudi koji se ponašaju kao da se, od kako je Koštunica raspustio vladu, situacija u Srbiji naglo popravila. Onaj strah, ona agonija od pre samo 5-6 dana kao da je nestala sa prvim sunčanim danima i Tadićevim raspisivanjem prevremenih izbora. Jedan naš prijatelj, inače pametan i racionalan čovek, tvrdi da je dobra vest i to što će izbori biti u maju, jer nelogično je, kaže, da u najlepšim danima proleća pobede radikali i Koštunica. Za te mračnjake je pogodan neki sivi, novembarski dan.

Dakle čemu, otkud i kako smo stigli do optimizma, samo zato što ćemo u maju imati izbore? Prvo, uopšte nije mala verovatnoća da na njima pobede oni koji u lancu ishrane jedva da stoje neku stepenicu iznad zmije i pacova. Drugo, ako pobede takozvane proevropske snage oličene u Demokratskoj stranci, dobićemo na čelu vlade ljude koji misle da se mrak rasteruje tako što se viče – sijalica. Raspisujući izbore Tadić nam je poručio nekoliko stvari. Prva je – i dalje sam zaljubljen u sebe, a drugo, već dva puta je izgovorio reč – vlastan. Samo Koštunica može da izgovori tu lažno starinsku, idiotsku reč sa dignitetom. To je Koštuničin zaštitni znak, ta reč je njegova intelektualna svojina i nju je Tadić sada prisvojio za sebe.

Na Madagaskaru nijedan vojnik nije smeo da jede noge vola, jer bi, slično volu, postao slab u kolenima i nesposoban da maršira. Kao što su nekadašnji ljudi jeli određene biljke i životinje da bi stekli željene osobine, tako je i naš predsednik pojeo reč vlastan, ne bi li se sjedinio sa Koštunicom i postao idealni Srbin. Koštunica je Milošević, Tadić je Koštunica, glasi stara kletva, koja se sada ispunjava do kraja. A ako nam maj donese proevropsku vladu, nastaviće se kredibilne provere u potrazi za Mladićem, Đelić će i dalje šiljiti penkalo, Jeremić vojevati u Ujedinjenim nacijama, Tomica Milosavljević će biti proglašen za prvog doživotnog ministra zdravlja, beogradske vlasti će sa još hiljadu svetiljki osvetliti Hram svetoga Save, a domaća fukara, koja se dodvorava Pilatu i Kajafi u liku međunarodne zajednice, biće i dalje remetilački faktor u pokušaju Tadića da stabilizuje srpsku državu.

Ako pobedi, Boris Tadić će se sa istim poštovanjem odnositi prema Koštunici, kao što se ovaj s pijetetom odnosio prema Miloševiću. Posećivaće ga u njegovoj dači u Belanovici, gde će ovaj neshvaćeni Srbin prelistavati ustav, kao nekada Napoleon na Svetoj Jeleni francusku gramatiku, da bi se još više osećao Francuzem.

Juče je bio 12. mart, radikali su organizovali koncert u Novom Sadu, Igor Mirović je proslavljao završetak prve faze izgradnje Limanskog parka, Koštunica je neverovatnom brzinom položio venac i kao utvara se izgubio u senci vladinih zidina. Tadić se prekrstio na grobu i otišao daljim poslom – pojačavanju kapaciteta Srbije da brani suverenitet i teritorijalni integritet. U jutrošnjim vestima čuli ste da je Turska blokirala pristup YouTube-u zbog snimka kojim se vređa osnivač moderne turske države, Kemal Paša Ataturk. Prema turskim zakonima vređanje Ataturka je krivično delo. Prema srpskim političkim običajima vređanje Zorana Đinđića je vrhunska provera patriotizma.

Na jučerašnji dan, 13. marta, pogubljen je ruski revolucionar Buharin, koji je rekao – ne zaboravite, drugovi, da je na barjaku slobode koji nosite i kap moje krvi. Nova ruska država ga je zaboravila, a njegov dželat, koliko znam, još uvek leži u počasti i hladu kremaljskih zidina.

Slušate Biljanu Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika.

Biljana Kovačević-Vučo: Jučerašnji dan je za mene bio poražavajući, koliko god da mi je bilo toplo oko srca kada sam došla ispred LDP-a i videla onoliko ljudi. Govorim o svojoj ogorčenosti zbog toga što što je to bilo prikriveno, nažalost najviše na B92. Poslužilo se jednim trikom, pa je ona organizacija Evropa nema alternativu prikazana kao građanski protest, a nije zabeleženo da je veliki broj ljudi u LDP-u prepoznao mesto gde se treba okupiti pet godina posle ubistva premijera, da je to mesto sa koga treba poći i odati mu počast. Ne volim što su utopili taj događaj u ona ritualna paljenja sveća i polaganja venaca. Hajde da pomenem samo Vojislava Koštunicu i članove njegovog kabineta, čija uloga u ubistvu premijera nije rasvetljena i lebdi u vazduhu kao nešto najstrašnije što se u Srbiji dogodilo.

Posle ubistva Đinđića, imali smo predlog Vojislava Koštunice da se pravi koncentraciona vlada, imali smo veliki broj svakojakih organizacija, od onih koje su ga napadale do onih koje su ga poštovale, koje su, svaka iz svojih razloga, predlagale šta treba da se uradi sa Đinđićevim imenom, koja ulica i trg treba da ga nose. Tada, pre pet godina, bila sam se uplašila da to ne krene u pravcu pravljenja kulta, koji bi zamaskirao sve ostalo i završio u nekoj vrsti političkog kiča. To se nije desilo, ali dogodilo se nešto strašnije. Nije napravljen kult Zorana Đinđića, ali je napravljen neki veštački Zoran Đinđič, ogledni Zoran Đinđić, oko koga se svi češu, grebu, guraju, prisvajaju ga prema trenutnim političkim potrebama, štrpkaju ga od trenutka do trenutka uništavajući suštinu onoga zbog čega je on ubijen i suštinu toga kakav je on bio premijer, šta je stvarno hteo sa svojom politikom. Nije na pravi način sagledana njegova hrabrost i politička odgovornost pri hapšenju Miloševića, kada je ostao bez ikakve podrške. Nisu sagledana sva ograničenja i opstrukcije kojima je bio izložen i njegova realno mala moć da nešto promeni. To je bila borba sa vetrenjačama.

Dve stvari su me juče dotukle. Prva je emisija na RTS-u, koja se zove Medijska pozadina ubistva Zorana Đinđića i o njoj bih više govorila, zato što je jako opasna. Drugo je neka vrsta pokušaja pretvaranja ubistva premijera Đinđića kao političkog ubistva u privatnu tragediju njegove supruge i njegove dece, koja je nesumnjiva. Udovica premijera Đinđića je žena za svako poštovanje, koja je sigurno pretrpela nešto što nijedan građanin ove države na privatnom nivou nije pretrpeo, ali ta lična tragedija ne može da bude jedini prilog analitičkom novinarstvu. Ne želim da nipodaštavam ličnu tragediju porodice, koja se ne dovodi u sumnju, ali na petogodišnjicu ubistva Zorana Đinđića, kada se pravi neka vrsta bilansa svega što se dogodilo, mislim da to nije primereno. To nije pristojno ni prema samoj porodici. On je ubijen i kao čovek i kao muž i otac, ali pre svega kao politički simbol moderne i proevropske Srbije.

Što se tiče emisije na RTS-u, ona me je šokirala. To je odbijanje suočavanja sa odgovornošću za nešto u čemu smo svi, manje ili više, učestvovali. Ta emisija je imala cilj da amnestira medije, da amnestira Aleksandra Tijanića, kao čoveka koji je bio veoma aktivan u kampanji protiv Zorana Đinđića i ona je imala cilj da još jednom potvrdi kampanju koja se vodi protiv Vladimira Bebe Popovića kao glavnog inspiratora, realizatora i cenzora vanrednog stanja. Neupućen čovek koji je gledao tu emisiju mogao je da kaže – ko je taj čovek koji u kesi daje sličice za poternicu Aleksandru Mandiću, koje ovaj nosi na RTS, pa tamo vadi te sličice, pa ne zna ko je ko, pa zove telefonom Popovića, pa onda to kao puzzle slažu i onda puštaju na zvaničnoj televiziji kao – e, ovi ljudi su ubili Zorana Đinđića. Cela emisija je koncipirana kao besprizorna podvala. Tu se pominju četiri novinara, koji su se sasvim slučajno zatekla ispred zgrade vlade u času ubistva i oni sasvim korektno prenose svoje utiske. Ali cela priča se razvija tako što su novinari besni zato što ne dobijaju informaciju o tome šta se desilo, a već svi znaju da je premijer ubijen. U svemu tome se, naravno, intervjuiše Gradiša Katić, pa čak i onaj lik Dinić iz Svedoka. Ta gomila besmislica nema nikakve veze sa osnovnim pitanjem da li je Zoran Đinđić bio satanizovan u medijima ili ne.

Onda, naravno, priča kreće ka vanrednom stanju i tu se pojavljuju Beba Popović i Aleksandar Mandić sa slikovnicom, tako da izgleda kao da je Beba Popović seo, pa rekao – imamo ove sličice, imamo ove kriminalce, sada ćemo da ih polepimo, pa ćemo da stavimo saopštenje na RTS-u. Pa Mandić dolazi na RTS, pa su svi zblanuti, odakle im to, tu je kao i Batić, pa je i on zblanut, ministar pravde koji nikada za njih nije čuo. Onda se pojavljuje Antonela Riha i kaže – ako su to znali, zašto ih nisu na vreme pohapsili. Ni jednog trenutka se ne spominju čuvena Legijina pisma, ne spominju se tabloidi. Oštra kritika Zoranove vlade je legitimna, ali sasvim je druga stvar permenentno indukovanje javnom mnenju da se radi o ordinarnom kriminalcu koji je okružen kriminalcima. I kao vrhunac svega, daju reč Aleksandru Tijaniću, čoveku koji je izgovorio – ako Đinđić preživi, Srbija neće, koji je objašnjavao kakav je Đinđić kriminalac, koji ga je pitao da li čovek može da se šeta slobodno po Srbiji, a da ne bude ubijen, koji je na sve strane grmeo o Đinđićevoj kriminalnoj prošlosti. To nije bila nikakva kritika, već najcrnja propaganda, čišćenje prostora da bi taj metak na kraju mogao da opali. I oni njemu daju reč, da on pokajnički kaže – nikada ne bih izgovorio tu rečenicu, da sam znao šta će se desiti. Ma nije stvar u toj rečenici, evo imam knjigu Slučaj Aleksandra Tijanića, u kojoj se vidi da je Tijanić prednjačio i predvodio medijsku kampanju protiv Đinđića. U tom smislu im je i Identitet juče poslužio kao izgovor – hajde, žrtvovaćemo Identitet i Gradišu Katića, koji se družio sa Dušanom Spasojevićem.

Onda se pojavljuju bardovi novinarstva kao što je Žarković, koji sa visina nebeskog autoriteta objašnjava šta se dešavalo za vreme vanrednog stanja, bez osvrtanja na vreme bombardovanje, kada je Vreme predao u ruke Aleksandru Vučiću i srpskim radikalima. Ma sram ga bilo.

Mi smo društvo koje nije u stanju da se suoči sa zločinima, sa prošlošću, a nismo u stanju ni da se suočimo sa našom ulogom u vreme vladavine i ubistva Zorana Đinđića. Kada će neko od nas javno i glasno da prizna – ej ljudi, mediji su vodili hajku protiv njega i svi smo bili ubeđeni da sa Zoranom Đinđićem stvari nisu čiste. Kako je do toga došlo, je li to palo sa meseca? Ni mi koji smo podržavali njegovu politiku nismo bili sigurni u vezi sa njegovom ulogom u svim tim aferama, pa smo zbog toga prema njemu bili mnogo kritičniji nego prema drugima. Zoran Đinđić se mogao kritikovati i zato što smo svi znali da nam zbog toga neće pasti dlaka sa glave. Sećam se kada je organizovao sastanak sa nevladinim organizacijama. Odmah smo ga napali zato što nije pozvao Sonju Biserko i Natašu Kandić. Čovek se potrudio da organizuje sastanak sa nama, doveo pola vlade, bilo je konstruktivno, a mi – udri po njemu.

To je bila atmosfera – udri po Đinđiću. Šta god da se dešava – udri po Đinđiću – tako je bilo. Zašto smo se baš sa njim toliko opustili, a znali smo koje probleme on može da ima. Ne, sve kod njega je moralo da bude perfektno. Vozovi su nam prolazili između nogu, a mi to nismo primećivali. To je nešto što ostaje da rasčistimo sami sa sobom – kako smo mogli da budemo tako glupo prevareni od istih onih koji nam sada serviraju moralizatorsku priču o vanrednom stanju i o njegovoj pogubnosti. Niko ne kaže da bi, da nije bilo ubistva, ti ljudi bili pohapšeni tri dana kasnije, da su postojala Legijina pisma, pisma Ljiljane Buhe, da smo drvlje i kamenje bacali po zakonu o organizovanom kriminalu, a kada je pronađen svedok saradnik Čume, nije bilo tog medija koji nije raspravljao o tome da li je Čume podoban da to bude. Postojala je orkestrirana kampanja protiv napora vlade Zorana Đinđića da se bori protiv organizovanog kriminala. I na kraju ga ubijaju.

Setite se ocene Radeta Bulatovića o značaju Legijinih pisama za Srbiju, izjave Vojislava Koštunice o tobožnjem atentatu na Zorana Đinđića kod hale Limes, setite se pobune JSO-a. Ništa od toga se ne pominje u ovoj emisiji. Imamo samo privatne impresije učesnika i davanje reči Aleksandru Tijaniću. Zanima me motiv autora ove emisije da naprave tu svinjariju, i to na petogodišnjicu ubistva. Imamo to suđenje, nezadovoljstvo i frustraciju zbog toga što se nije otišlo dublje. Znamo probleme sa kojima se suočavao Specijalni sud, koji je odbio da sasluša Koštunicu i njegovu ekipu. Nije raščišćena stvar sa Legijinom predajom. Svi znamo ko je bio tamo, ali nema političkih, ni krivično-pravnih konsekvenci. Onda se u ovoj emisiji izgovara ključna rečenica – kako je mogla da se vodi kampanja protiv Zorana Đinđića, kada su najtiražniji mediji bili pod njegovom kontrolom. A to što je rađeno tom čoveku, to što je izgovoreno na njegov račun je takvo da se pitam kako je opstao i te dve godine.

Tek sada vidim da tu postoji jedna esnafska, lažna solidarnost jadnika, koji nisu u stanju da se suoče sa sopstvenom ulogom u celoj toj stvari, nego pravdaju nešto što se ne može pravdati. Makar da nikada nisu napisali gadost protiv premijera, makar da su ga sve vreme hvalili, ostaje njihova odgovornost zbog prikrivanja onoga što se događalo, odbijanja da se sete šta se dogodilo, prihvatanja Tijanića kao legitimnog direktora RTS-a. Sve treba da prekrije zaborav i sve postaje socijalno prihvatljivo, sem vanrednog stanja, koje je proglasio čovek koji je umislio da je značajan. On je isto tako umislio i da su ovi ljudi ubice, pa ih je stavio na poternicu. To što je urađeno sa tom emisijom je stvarno strašno, ali ovde nije problem RTS. RTS treba da se pere, Tijanić treba da se pere, on će celog života da se pere. Problem je u ovima što mu drže peškir dok se on pere, problem je u ovima što mu dodaju šampone, problem je u tome što oni misle da smo mi problem ovoga društva, a ne Tijanić. To u stvari uopšte nije bila emisija o ubistvu premijera. Umesto odgovora na pitanje da li je bilo orkestrirane kampanje od strane Stanišića, službe, mafije ili ne, oni su nam podvalili ćaskanjem novinara o tome kada su dobili informaciju i kako se ko ponašao u tom trenutku. Dobili smo i javno ograđivanje Tijanića od sopstvene izjave, koji nam tom prilikom objašnjava u čemu je zapravo krivica Đinđićeva, jer ta krivica postoji, niko je nije doveo u pitanje. Njegova krivica je u izboru ljudi koji su mu bili saradnici. Ubili smo Đinđića, hajde da sada raščistimo ljude kojima je bio okružen, mnogo su dosadni. Tako da Tijanić mora da drži tu priču stalno aktulenom.

Gde je Nacional, gde su sve one svinjarije koje su pisane dugi niz godina. I zašto je to tako teško reći? Zašto je to tako teško reći, meni nije jasno. Ne kažem da smo svi vodili kampanju protiv njega, ali smo bili kritičniji u odnosu na Zorana Đinđića nego u odnosu na druge. Šta god Đinđić kaže, to je bilo pod ovolikom lupom. Kao ovce smo uletali u te podmetnute klišee, borili smo se za demokratiju tako što smo sputavali Đinđića ne vodeći računa o tome da je on već sputan sa svih mogućih strana. Pa zašto nam je teško da prihvatimo tu vrstu sopstvene odgovornosti u tom periodu. Ako to ne uradimo, nikada nećemo izaći iz ovoga. Dok god budemo takvi majmuni, još većim majmunima će da nas prave Filip Švarm, Žarković i Aleksandar Tijanić. Ono juče je bio poraz objektivnog i profesionalnog izveštavanja. Oni su zatvorili priču, kao što je Specijalni sud zatvorio priču o političkoj pozadini i JSO-u. Juče je sa onom emisijom zatvorena priča o medijskoj pozadini ubistva, iako postoje vagoni napisanih svinjarija o Zoranu Đinđiću. E pa nećemo tako.

Svetlana Lukić: Juče je objavljena ta mala vest da je slučaj Radeta Terzića prebačen u Smederevo. Šta tebi ta vest govori?

Biljana Kovačević-Vučo: To je kontrola štete. Pogledaj, to je krenulo od specijalnog tužilaštva koje goni članove organizovanog kriminala, a završava se sa opštinskim tužiocem u Smederevu. Zašto bi se u Smederevu podizala optužnica za puštanje Spasojevića iz pritvora u Centralnom zatvoru u Beogradu? Rade Terzić očigledno nikada nije bio član organizovane kriminalne grupe, a puštanje Spasojevića i Lukovića iz pritvora je razjašnjeno na nekoliko nivoa uz svedočenje tužilaca. Tu se uvek preskače bitna činjenica, a to je da se to puštanje iz pritvora dešava u vreme pobune Jedinice za specijalne operacije. Izveli su spektakularno hapšenje Radeta Terzića, ne baš sa kamerama kao kada su privodili Džajića i Cvetkovića, ali došli su po njega maskirani, kao kada su hapsili Gorana Kljajevića, da pokažu svu težinu tog kriminalca. Sada sam cinična, naravno. Terzić je onda pušten iz pritvora, kao da se nikada ništa nije desilo, ali tužilac Radovanović je očigledno našao podobnog tužioca u Smederevu da ipak pokrene neki postupak. Mislim da je to kraj priče o Radetu Terziću, ali još nije završena priča o podmetanjima i zloupotrebi krivičnog prava i zloupotrebama od strane tužilaca, koji nikada ne odgovaraju za to što rade.

Priča o Zoranu Đinđiću, Jedinici za specijalne operacije, ubistvu premijera, tužiocima i svima onima koji su bili aktivni u Đinđićevo vreme još dugo će biti predmet raznih manipulacija, ukoliko se nešto ne promeni na izborima 11. maja. U tom smislu, podizanje optužnice protiv Radeta Terzića baš 12. marta je kao kada se u horor filmu iznenada digne ona veštica, za koju smo svi pomislili da je mrtva. Time nam oni poručuju – nemojte da se opuštate, nemojte da mislite da je sve završeno, još smo živi, još nas ima u Smederevu. Uvek će se naći ljudi koji će pokrenuti neki postupak u ime održavanja politike koja je ubila Đinđića.

Svetlana Lukić: Ako se ovi iz Smedereva uplaše, kujna u belanovačkoj dači će smisliti neku drugu ispostavu suda, gde će se suditi Terziću za političku pozadinu atentata na premijera Đinđića. U međuvremenu, jedna vest – najveći stranački blok u Evropskom parlamentu, Evropska narodna stranka, koja okuplja partije desnog centra, suspendovala je status posmatrača Demokratskoj stranci Srbije. Takvu odluku obrazložio je evropski parlamentarac iz Francuske rekavši da Evropska narodna stranka želi da pošalje poruku Vojislavu Koštunici da počne da zauzima jače evropske stavove. Evropskoj narodnoj stranci pripada vladajuća Demohrišćanska stranka iz Nemačke i partija francuskog predsednika Nikole Sarkozija. Evropejci su poručili Koštunici da će voditi računa o tome kakva će biti njegova izborna platforma.

Ova platforma se već delimično vidi po ponašanju njegovog izaslanika na Kosovu, Slobodana Samardžića, vođe srpskih pobunjenika iz severne Mitrovice i novog potpredsednika DSS-a. U severnoj Mitrovici su sudije srpske nacionalnosti provalile u zgradu suda i na njoj istakle srpsku zastavu. To su sudije koje su pre nekoliko dana izvele performans suđenja šefu UNMIK-a, Rikeru. Zanimljiva je presuda, koja glasi – osuđuje se na doživotnu robiju, bez prava žalbe.

Početkom ove nedelje, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, uz podršku Fonda za otvoreno društvo, organizovao je razgovor posvećen odnosima Srba i Albanaca. Tamo su govorili i predsednica Helsinškog odbora, Sonja Biserko, Radmila Trajković i gospođa Latinka Perović.

Sonja Biserko: Iza nas su tri nedelje nove realnosti, od kada je Kosovo formalno postalo nezavisno. Bez obzira na taj očekivani ishod u vezi sa statusom Kosova, beogradske vlasti su reagovale smišljenim planom destabilizovanja čitavog regiona. U senci kosovske nezavisnosti, vlada Srbije i najjača politička stranka u Srbiji, Srpska radikalna stranka, pokušale su da diskredituju rezultate predsedničkih izbora, da proglase Tomislava Nikolića moralnim pobednikom i da blokiraju evropski put Srbije. Brutalnost i destrukcija stranih predstavništava, osim što su imale za cilj da pokažu svetu da Srbija ne pristaje ni na kakva pravila, bile su usmerene i na zastrašivanje domaće javnosti. Na sreću, to nije uspelo, a protokom vremena sve je jasniji otpor neodgovornoj i iracionalnoj politici vlade. Međutim, još nisu isključena neprijatna iznenađenja, kojima ova sve slabija vlast, sada već u ostavci, može da pribegne. Utoliko je važnije da se na javnoj sceni pokaže što veći otklon prema pokušajima destabilizacije zemlje. Po svemu sudeći, srpska vlada je prešla crvenu liniju tolerancije međunarodnih aktera. To se vidi po njihovim reakcijama i upozorenjima. Istovremeno, ponašanje albanske strane bilo je više nego uzdržano, što sve zajedno doprinosi održavanju mira i stabilnosti na Kosovu.

Jedna od reakcija je primanje tri balkanske zemlje po ubrzanoj proceduri u NATO, što samo govori da se Srbija i dalje percipira kao faktor nestabilnosti. I na kraju, važno je podsetiti na ulogu Rusije u nedavnim zbivanjima. Može se konstatovati da je Rusija neprimereno instrumentalizovala Srbiju za svoje spoljnopolitičke strateške ciljeve. Zbog navedenih razloga, naš današnji razgovor je izuzetno važan, prvenstveno u kontekstu racionalnog prihvatanja realnosti i definisanja nacionalnog i državnog interesa u novim okolnostima. Jedan od njih je svakako tretiranje Albanaca kao suseda i partnera u još uvek složenim regionalnim okolnostima. To će svakako pomoći i Srbima na Kosovu da se integrišu u kosovsko društvo i institucije.

Radmila Trajković: Kada je predsednik Tadić otišao na Savet bezbednosti sa projektom da Savet bezbednosti poništi jednostrano proglašavanje nezavisnosti Kosova i Metohije, ja sam znala da ćemo mi Srbi, nažalost, te poruke razumeti na najprimitivniji način. I odmah smo imali rušenje carinskih punktova i izjavu ministra za Kosovo i Metohiju, gospodina Samardžića, koji je kazao da je to legitimno i u skladu sa politikom vlade. To je potpuno suprotstavljeno Rezoluciji 1244 i ja sam zabrinuta za sudbinu Srba ispod Ibra. Projekat o preseljenju Srba ispod Ibra na sever su nerealni, jer svi znaju da ih ima preko 80.000 i da prosto ne postoji infrastruktura, niti kapacitet severa da prihvati te Srbe. Taj etnički inženjering me potpuno poražava. Bojim se da u Beogradu još uvek postoji centar koji nastavlja politiku etničkog pristupa u rešavanju tako teškog problema. Predsednik vlade Koštunica će ostati upisan u istoriji kao čovek koji je srušio Miloševića, ali i kao premijer u čije vreme je Kosovo dobilo nezavisnost. Ja razumem njegovu frustraciju, ali ne razumem opredeljivanje za Ruse. Čini mi se da u glavama u Beogradu preovladava hladnoratovsko razmišljanje, u okviru kojeg je taj most na Ibru doživljen kao Berlinski zid.

Iz Beograda previše sramežljivo objašnjavamo prednosti Evropske unije i NATO-a. Komentar iz Beograda kaže – mi smo neutralni, ne možemo u NATO, oni su ubijali naše. To nije sporno, iracionalnog ponašanja je bilo previše sa svih strana, ali nikada nisam prihvatila ni Albance koji su govorili – mi ne možemo nikada sa Srbima zato što su oni ubijali naše. Ni ja neću da kažem – nikada neću da razgovaram sa Albancima zato što su nas oni ubijali. Svi plačemo na svome groblju, ali mora da se povuče crta i da svi zajedno vidimo šta ćemo da uradimo za žive ljude. I umesto da radimo na terenu, na približavanju tim ljudima koji najdirektnije mogu da nam pomognu, mi smo se potpuno povukli i opredelili za hladnoratovsku priču i to je odnelo čitavu energiju svih Srba, nažalost i dela intelektualne elite ovde u Beogradu. Ja želim da se zahvalim Sonji, zato što je ona niz puta skretala pažnju na položaj Srba ispod Ibra. Potreban nam je sav kapacitet dobrih ljudi.

Ne shvatam i neprijatno mi je što iz pozicije Srba sa Kosova, u Beogradu moram da kažem da nije smela da se pali američka ambasada. Dole je za to vreme bilo strašno. Nikada nisam imala tako jak osećaj da neko može da nas pobije. A ti Amerikanci su 17 marta 2004. izašli na Čaglavicu, pucali i sprečili paljenje naših kuća. A ovde izađe neki ministar i kaže – šta je nekoliko njihovih prozora prema našem gubitku od 15 odsto teritorije ne shvatajući šta simbolički znači jedna ambasada. Vi ste jednu velesilu doveli u poziciju da njihov ambasador svoju porodicu ne sme da dovede u Beograd. Zašto svi zajedno, a pre svih predsednik i premijer, ne skupimo hrabrost da se izvinemo svima kojima smo spalili ambasade. Ja kažem – mi, zato što su to radili naši sunarodnici, bez obzira ko su, kakvi su, navijači ili nenavijači, ali nismo ih sprečili. I ja bih zaista volela da vidim predsednika Tadića da javno ode kod američkog ambasadora da se izvini i da mu kaže da njegova ćerka slobodno može da se vrati. Postoji niz stvari koje moramo da rešimo radi dobrobiti svih nas.

Završiću padom vlade i novim izborima. Međunarodna zajednica je zabrinuta i NATO priprema prevremeno članstvo Hrvatske, Makedonije i Albanije. To je bilo za očekivati, jer radikalizam Srbije je jasno pokazan i oni se boje mogućih postizbornih dešavanja u slučaju da radikali osvoje vlast. Završiću sa onim što je gospodin Džuda juče napisao u Blicu – na Kosovu i Metohiji je učinjen presedan, ali postoje i presedani enklava. Moram da pohvalim gospodina Džudu, koji često dolazi u Gračanicu, više od mnogih iz Beograda. U tom tekstu on kaže da od 1600. postoji španska enklava unutar teritorije Francuske. U tom smislu, ja očekujem da ćete svi zajedno da nam pomognete da Srbi sa Kosova i Metohije nađu odgovor na pitanje svog opstanka. Najveći interes Srbije je opstanak Srba i očuvanje kulturne i duhovne baštine. Nadam se da ćemo imati više ovakvih sastanaka, svakako i sa Albancima, i na Kosovu i ovde i da ćemo naći odgovore na mnoge izazove, koji su opteretili naše odnose u prošlosti, ali se moraju rešavati da bismo svi živeli normalnije.

Latinka Perović: Mi imamo političku nomenklaturu koja je u groznici i koja tu groznicu želi da projektuje na čitavo društvo. Imamo društvo koje je u izvesnom zaptu, koje zapravo nema slobodu ni da pita, ni da komentariše, ni da pokaže svoju pravu volju, da pokaže neku uzdržanost prema ovoj vrlo ozbiljnoj situaciji. Ja celu stvar vidim kao kraj jednog istorijskog procesa koji traje kroz čitav XX vek, od Balkanskih ratova do ove zavisne nezavisnosti. Ali kraj tog istorijskog procesa ne mora biti kraj istorije za Srbiju, a naročito ne kraj istorije srpsko-albanskih odnosa. Tu je vrlo važno ono što karakteriše političku nomenklaturu u Srbiji, što ste svi vi nazvali njenom odvojenošću od realnosti. Ona računa sa nekim nepostojećim pretpostavkama. Jedna od tih pretpostavki je da ta nezavisnost neće uspeti, da je to neka improvizacija, da će otići u zaborav. Kao istoričar mislim da je to veoma opasna logika. Istorija nikada ne stavlja sve na jednu kartu.

Molim vas, naša država je takođe postala nezavisna voljom velikih sila. Jedan čovek velikog političkog formata kao što je Mihail Gorbačov, pre 17. februara je rekao – to će biti neka razbojnička država. Znate, Lajoš Košut je to govorio za našu državu – Srbija je jedna hajdučka, razbojnička država. Pominjem to da bismo mogli da svoju energiju koncentrišemo na nešto racionalno, što bi bilo korisno za Srbe na Kosovu i za njihove odnose sa Albancima, a što bi bilo korisno i za samu Srbiju. I to postavljanje dileme – ili Kosovo ili Evropa, bez obzira u kojoj varijanti se to izgovaralo, za mene je dokaz da mi pravu evropsku perspektivu još uvek ovde nemamo, jer mi nismo u stanju da zamislimo te odnose izvan odnosa sukoba. Još uvek kao ultima ratio ovde opstaje ono što je pomenula gospođa Trajković, a to je taj etnički inženjering. I to je zaista poražavajuće nakon svega što se dogodilo, nakon ratova u kojima smo videli taj inženjering na delu. Na kraju, vidimo te nesrećne ljude, koji još uvek žive iščupani iz svoga zavičaja, a mi još uvek održavamo na životu jedan politički projekt etničkog zaokruženja, zbog čega zaista rizikujemo da postanemo faktor nestabilnosti u regionu i da počnemo da privlačimo pažnju sveta samo kao proizvođači haosa. Mislim da je to nešto što možda svaki građanin u ovom zaptu ne sme glasno da artikuliše, ali o svemu tome veoma ozbiljno razmišlja.

I to što upozoravamo na ove stvari nisu nikakve ucene, nego je prosto pitanje da li mi sami, ovde u Srbiji, možemo da postanemo država u kojoj vlada pravo i koja je sposobna za nove perspektive odnosa u regionu ili ostajemo zarobljenici te politike koja je, molim vas lepo, u jednom veku tri puta doživela istorijski poraz. To je ta politika velike države i objedinjavanja celog srpskog etničkog prostora u granicama jedne države. Tako da mi se čini da je Kosovo samo jedno snažno ogledalo u kome se vide sve te naše duboke nedoumice, krize, zablude. U svakom slučaju, još uvek traje naš sukob sa vremenom, koji počinje negde polovinom 80-ih godina i evo, mi na njemu uporno istrajavamo, umesto da kažemo – jedna politika je doživela poraz i mi smo zaista dužni da napravimo njen bilans i da na tom bilansu zasnujemo strategiju. Eto, oprostite, ali nekako sam sa velikom pažnjom slušala sve što je rečeno i ne kajem se što sam danas napustila biblioteku i došla da ovo čujem.

Svetlana Lukić: Bile su ovo istoričarka Latinka Perović, političarka sa Kosova, Radmila Trajković i Sonja Biserko iz Helsinškog odbora, a u nastavku Peščanika čućete Ivana Čolovića. Da bi pripremio vesti broj 14, Ivan je morao da pročita 600 strana, ali kakvih.

Ivan Čolović: Da, i ja mislim da glavno pitanje glasi: zašto je Srbija izgubila Kosovo, odnosno, može se i tako reći, zašto ta teritorija od pre neki dan samo zauvek ostaje u Srbiji, ali ne i na neki drugi način. Čuli smo, a i dalje slušamo šta o tome misle političari, analitičari, popovi i navijači. Rodoljubivi pisci i drugi umetnici, valjda sluteći kuda stvari idu, još ranije su se izjasnili o uzrocima ovog gubitka. Vidimo da se molepstvija, političke deklaracije i govori, parole na transparentima i kamenice takozvanih navijača uglavnom slažu u tome da je Kosovu data nezavisnost, to jest da je ono, kako se najčešće kaže, “oteto” Srbiji, samo zato što to odgovara interesima Amerike i drugih zapadnih sila. A sila boga ne moli!

Ali šta o tome kaže naša nauka? Da li ona ima neki drugačiji ili bar uverljiviji odgovor na pitanje šta je dovelo do toga da Srbija izgubi Kosovo? Gde ćemo, ako ne u nauci, da potražimo oslonac za trezveno i, kako bi se danas reklo, održivo razmišljanje o kosovskoj i, uostalom, o svakoj drugoj važnoj društvenoj i političkoj temi? Na našu sreću, srpski naučnici vredno rade, uključujući tu i proučavanje Kosova, a ponekad i objave rezultate svojih naučnih pregnuća. Evo, upravo ovih dana – dakle, zaista u pravom trenutku – pojavilo se u Beogradu jedno obimno naučno delo pod naslovom “Kosovo i Metohija”, koje će – kako stoji u predgovoru – “pomoći da se orijentišemo u haosu tako složenih i sudbonosno važnih problema Kosova i Metohije, i osvetliti novi put ka praktičnim rešenjima.” Bravo! To smo čekali, to nam treba: nove ideje, nova orijentacija, naučno utemeljena rešenja za izlaz iz haosa.

A naučna utemeljenost knjige “Kosovo i Metohija” na prvi pogled van svake je sumnje. Njen autor je doktor Milovan Radovanović, istaknuti geograf, profesor Beogradskog univerziteta u penziji, bivši upravnik Geografskog instituta Prirodno matematičkog fakulteta u Beogradu, bivši direktor Geografskog instituta SANU, predsednik Srpskog geografskog društva, profesor Univerziteta u Banjaluci, nosilac Medalje “Jovan Cvijić”, počasni član Geografskog društva Makedonije, saradnik Srpsko-američkog centra i Državnog pregovaračkog tima za Kosovo i Metohiju.

Knjigu “Kosovo i Metohija” objavio je “Službeni glasnik”, dakle jedan od danas najvećih srpskih izdavača, a na osnovu recenzije dva akademika, Vladimira Stojančevića i Miloša Macure, s predgovorom doktora Mirka Grčića, redovnog profesora Geografskog fakulteta i beleškom o autoru koju je napisao doktor Milan Bursać, redovni profesor Prirodno matematičkog fakulteta Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. Na kraju studije priloženi su izvodi iz recenzija, bibliografija autorovih radova, tri registra i desetak karata. Za sve to bilo je potrebno preko 600 stranica velikog formata. Impozantno, nema šta!

Ono što čitaoca ove knjige može dodatno da impresionira jeste broj naučnih oblasti koje ona pokriva. Već podnaslov obećava izuzetno širok naučni pristup Kosovu i Metohiji: “Antropogeografske, istorijskogeografske, demografske i geopolitičke osnove”. Ali, kad pročita sadržaj i knjigu malo pažljivije prelista, čitalac će primetiti da je podnaslov mogao da bude i mnogo duži, i da je doktor Radovanović u stvari skromno odabrao samo četiri naučne discipline među mnogo većim brojem disciplina, poddisciplina i naučno-istraživačkih oblasti na čije se metode i rezultate oslanjao u svom radu o Kosovu. Poimenice se pominju: geostrategija, geoekonomija, geodemografija, politička geografija, kulturna geografija, etnografija, etnodemografija, etnonomija, etnostatistika, etnopsihologija, etnokartografija, onomatologija, antroponomija, demopolitika, istorijska demografija, politička istorija, sociologija, etimologija, karakterologija, biometrija, eugenetika, kulturna istorija, ekonomija… Verovatno su tu i druge discipline ili nauke, koje su meni, u ovom prvom čitanju, promakle.

Pa, dobro, do kog zaključka o uzrocima gubitka Kosova za Srbiju doktora Radovanovića dovodi ova retko viđena koncentracija raznolikog naučnog znanja? Otkud taj gubitak, kako je došlo do njega? Kratko rečeno, Kosovo je izgubljeno – otkriva nam ova interdisciplinarna studija – zato što su Srbi – kad su 1912. godine zaposeli tu teritoriju, dozvolili da na njoj ostanu tamošnji Albanci, umesto da ih odatle uklone, to jest da sprovedu takozvano “trajno rešenje albanskog pitanja”.

Ovaj zaključak magistralne studije doktora Radovanovića u prvi mah može da izgleda suviše skroman, nesrazmeran ogromnom naučnom aparatu koji služi da bi se on izveo, i uz to neoriginalan. I, zaista, ni ideja koja se u ovom zaključku iznosi ni termin kojim se ona opisuje: “trajno rešenje” nisu novi. Ali to ni autor knjige ne poriče, jer je njemu, nema sumnje, važnija naučna istina nego to ko će je prvi izneti i prvi tačno formulisati. Na primer, on ne krije da je misao o fatalno propuštenim prilikama da se Srbi na Kosovu trajno i konačno reše Albanaca preuzeo od Vase Čubrilovića, tog, kako ga doktor Radovanović opisuje, “odličnog istoričara… iskusnog revolucionara i odlučnog pregaoca na polju obnavljanja surovo ruiniranog Srpstva”. On s odobravanjem navodi delove jednog, kako bismo danas rekli, kultnog teksta iz 1937. godine, u kome Čubrilović optužuje tadašnje vlasti što kosovskim Albancima, to jest Arnautima, nije na vreme oduzeta zemlja a oni proterani u Albaniju, nego su u politici prema njima primenjivani evropski civilizacijski standardi i, kako je Čubrilović rekao, “Arnauti privikavani na zapadnoevropske pojmove o privatnom posedu”. Arnate je njihova primitivna cvilizacija naučila da osvajač zemlje uzima sve, a civilizovani Srbi, uspostvaljajući 1912. svoju vlast na Kosovu, na ogromno čuđenje samih Arnauta, ostavljaju im i život i imanje. I ko nam je onda kriv?

Po mišljenju doktora Radovanovića, ova Čubrilovićeva analiza i danas je aktuelna, i danas ima vrednost misli vodilje. “Logika, autopsija, procenjivanje, značenje i red činilaca su do te mere tačni i potvrđeni razvojem događaja do naših dana”, kaže on, “da predstavljaju egzaktan deterministički (funkcionalni) sistem, kome se, osim demostatističke komponente, nema šta ni dodati, ni oduzeti”. Međutim, zbog prevelike skromnosti autora ove knjige ne smemo da previdimo njegov lični doprinos razradi i afirmaciji ideja o rešenju albanskog pitanja na zdravim nacionalnim osnovama, to jest njegovog trajnog rešenja. Lako je bilo Vasi Čubriloviću da krajem tridesetih godina, kad su u Evropi ideje o trajnim rešenjima sukoba između rasa i naroda uživale ugled u dobrom delu evropske nauke i politike. Danas, u svetu posle Aušvica, kad se, verovatno iz nekog nenaučnog razloga, misli da je cena trajnih rešenja neprihvatljivo visoka, naučnicima i patriotima koji ih zasupaju treba mnogo više hrabrosti. Ali, na svu sreću, doktor Radovanović može da računa na podršku jednog dela naše javnosti i, što je posebno ohrabrujuće, onih mladih ljudi koji se ovde sve otvorenije zalažu za reviziju humanističkih i demokratskih dogmi – tih američkih izmišljotina – uključujući tu i mantru o jednakosti svih ljudi i univerzalnosti ljudskih prava, onih mladih ljudi koji otvoreno sebe nazivaju lepim imenima nacista i rasista, bele snage i rasne časti. Oni će se obradovati – bar oni pismeniji među njima – kad vide da autor ove knjige, kad govori o onome što naziva “obnavljanjem Srpstva u kolevci srpske državnosti i kulture”, pominje i “krvno” obnavljanje Srpstva, i to kao vrstu obnavljanje različito od “demografskog” obnavljanja. Jer, kao što će rasno i nacionalno svesni omladinci brzo shvatiti, jedno je imati dovoljno ljudi, a sasvim drugo imati čistu krv u njihovim venama.

Značaj ove magistralne studije nije možda u tome što ona donosi sasvim nove ideje, nego u tome što starim dobrim idejama o rasama i nacijama i njihovoj nemilosrdnoj borbi za životni prostor vraća iz nenaučnih razloga poljuljani ugled. Hrabro se držeći objektivnih naučnih metoda, ne povlađujući zdravom razumu i ovde neumesnim moralnim obzirima, ne robujući političkoj korektnosti, doktor Radovanović nas u ovoj studiji suočava sa suštinom stvari, sa ogoljenom istinom o večno istoj borbi nacije za životni prostor. Ona glasi: Mi ili Oni, a bolje Mi nego Oni. Ako se, pak, dogodi da se sa eliminacijom protivnika, to jest sa trajnim rešenjem, zakasni, kao što se, na žalost autora ove studije, dogodilo na Kosovu, onda preostaje samo iznuđeno, provizorno rešenje u vidu podele teritorije. U pitanju je, objašnjava doktor Radovanović, “akutna konfrontacija dvaju civilizacijski, sociološki, demografski i razvojno inkopatibilnih društvenih i nacionalnih formacija na istom prostoru. Zato je teritorijalno razgraničenje jedino racionalno rešenje”.

Ovo o “inkopatibilnim formacijama” može nekome da izgleda kao citat iz famozne Hantingtonove knjige o sukobu kultura. Hantington zaista misli da se kulture sukobljavaju zato što su različite, ali on ipak ne govori o hijerarhijskim razlikama među njima. Doktor Radovanović misli upravo na takve razlike, koje se danas iz nenaučnih pobuda zanemaruju. Podela Kosova koju on predlaže zapravo je podela na njegov varvarski i civilizovani deo. Moto koje je on odabrao za jedno poglavlje ove knjige glasi ovako: “Mogu baš i varvari ako se brojno namnože, svoje kulturno naprednije takmace imigracijom u masi poplaviti, surovom snagom i brojnom nadmoćnošću savladati i podjarmiti, pa sve nacionalne tekovine njihove ili preoteti ili uništiti”. To je rečenica iz jednog predavanja profesora medicine Milana Jovanovića Batuta, održanog 1900. godine. Batut u tom predavanju uopšte ne pominje Kosovo, ali doktor Radovanović je uveren da se ove njegove misli o varvarima i kulturno naprednom narodu odnose baš na Albance i Srbe, odnosno, kako on kaže, “na imigracionu ekspanziju civilizacijski inferiornije populacije koja nasiljem i brojčanom predominacijom… uništava starosedeoce i baštinike”. Pa kad civilizacijia već nije umela da suzbije najezdu varvara na celoj teritoriji Kosova, dajte da joj pomognemo da se povuče na jedan njegov deo, s nadom da će bar tu opstati. Sav civilizovani svet sigurno će to prepoznati i kao svoj interes, a zasluga za njegovo razumevanje i solidarnost sigurno će pripasti i naučnim delima poput studije “Kosovo i Metohija” doktora Milovana Radovanovića.

Svetlana Lukić: Na prvi intervju za Peščanik Aleksandra Molnara čekale smo jako dugo, ali videćete da se isplatilo. Aleksandar Molnar je redovni profesor iz istorije političkih i socijalnih teorija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a pre nekoliko nedelja je izašla njegova nova knjiga, Oproštaj od prosvetiteljske ideje ustavotvorne skupštine, koju je izdao Dejan Ilić iz Fabrike knjiga. Sa Aleksandrom smo razgovarale o temama koje je pokrenuo u svojoj knjizi: da li smo i kakvu revoluciju imali 5. oktobra, kakve su posledice ustava koji smo doneli pre dve godine. I jedna tema koja nas je veoma zanimala, a to je kakve se paralele mogu povući između revanšizma u današnjoj Srbiji i revanšizma koji se pojavljuje u francuskoj Trećoj republici i Vajmarskoj republici u Nemačkoj. Aleksandar Molnar citira i Lafajeta, koji je, kada je kao dobrovoljac kretao u Ameriku da se bori protiv Engleza, izjavio, citiram – ubeđen sam da nauditi Engleskoj znači služiti domovini, smem li reći, osvetiti je. Slušate Aleksandra Molnara.

Aleksandar Molnar: Čini mi se da mi 5. oktobra 2000. godine jesmo imali revoluciju. Međutim, već naredni korak će biti mnogo problematičniji, da utvrdimo koje vrste je bila ta revolucija, jer revolucija nije događaj koji traje nekoliko sati, nekoliko dana ili nedelja. To je duži društveni proces, koji ima svoje zakonomernosti. Zoran Đinđić u knjizi Jugoslavija kao nedovršena država, a zatim i Vojislav Koštunica u nizu članaka koje je pisao 90-ih godina, zastupali su tezu da je pravi diskontinuitet i revolucionarni novopočetak moguć samo pod pretpostavkom da onog momenta kada je svrgnut stari režim, nove revolucionarne snage organizuju ustavotvornu skupštinu, donesu ustav i nakon toga stvore uslove za jedan novi pravac društvenog razvoja. Međutim, pokazalo se da su ove snage posle 5. oktobra 2000. godine imale neke druge aranžmane sa ostatkom starog režima, koji je pustio niz vodu Slobodana Miloševića i koji je očigledno bio vrlo važan faktor na političkoj sceni Srbije već u tu jesen 2000. Tako smo do 2006. godine bili bez donesenog ustava.

Čini mi se da je u celom tom periodu došlo do postepenog otupljivanja revolucionarnog zamaha i da smo nakon toga počeli polako da se krećemo unazad i time krenuli putem onoga što sam nazvao rotacionom revolucijom, a to je u stvari revolucija koja, nakon što je zbacila stari režim, počinje da se vraća u stanje blisko starom režimu ili da se čak kreće dublje u prošlost. I danas smo u velikoj nedoumici kada treba da odgovorimo na najelementarnije pitanje – šta je bio cilj revolucionara 5. oktobra 2000, da li je to bilo svrgavanje režima Slobodana Miloševića zbog samovolje, vladavine u interesu sebe samoga, njegove porodice i jedne klijentilističke strukture koja je bila pod njim ili je u pitanju bio obračun sa gubitnikom u ratu za Kosovo, kako bi nove snage mogle da krenu ponovo da rešavaju isti onaj zadatak na kojem je Slobodan Milošević poklekao 1999. i zbog kojeg je došao u priliku da bude smenjen, ne kao tiranin, što je on objektivno bio, nego kao propali nacionalni lider, koji nije uspeo u onome što je obećavao, a to je bila realizacija kosovske etike.

Svetlana Lukić: Rekli ste maločas da rotaciona revolucija znači vraćanje unazad i mi to jasno vidimo. Doduše, ne možemo da raspoznamo dokle unazad, ali zanima me šta je po vama zlatno doba Srbije, koje pred svojim očima imaju nacionalni radenici ovoga časa?

Aleksandar Molnar: Čini mi se da možemo lepo da raspoznamo jedan deo političkih snaga, to je pre svega SPS, koji nema nikakvih problema u identifikovanju zlatnog doba. Za njih je to najbliža prošlost, koja prethodi 5. oktobru 2000. godine, Miloševićevo doba. Kada analizirate druge pozicije koje danas postoje, vi ćete videti da postoji jedno alternativno traganje za idealom u prošlosti, a taj ideal bi mogao da se omeđi s jedne strane dobijanjem nezavisnosti Srbije 1878. godine, a sa druge početkom Prvog svetskog rata, 1914. godine. To je period kada je Srbija bila samostalna, postojao je opipljivi suvereni vladar, zemlja je bila etnički čista i kao takva priznata od strane tadašnje međunarodne zajednice. To su elementi koji govore u prilog tom zlatnom dobu, čiji je najbitniji element ipak posvećenost kosovskoj etici, koja je 1912. godine rezultirala prisajedinjenjem Kosova Srbiji. Ako posmatrate tu opciju, koju bih pre svega vezao za Demokratsku stranku Srbije, čini mi se da je vraćanje toj tradiciji ono što stoji iza ovog rotacionog kretanja revolucije. Dakle, vraćanje u jednu socijalno-političku zbilju XIX veka, koja danas naprosto nije moguća, ali koja ima određene elemente na osnovu kojih se čini poželjnom i zaista može da posluži kao svestan ili nesvestan ideal kome treba težiti i koji onda igra određenu ulogu na političkoj sceni Srbije.

Kada se ustav donese kroz sazivanje ustavotvorne skupštine, kroz jedan vrlo naporan i komplikovan rad, koji na kraju zaista proizvede jednu kompromisnu sliku vladajućih vrednosti i poželjnih institucija u jednoj zemlji, takva slika prelazi u stanovništvo i počinje da vrši funkciju društvenog ugovora. Međutim, procena u tadašnjem DOS-u je bila da ne treba ići na donošenje ustava, a očigledno je da je u tom momentu trajala borba pre svega između dve opcije, Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije, odnosno njihovih personifikacija u Zoranu Đinđiću i Vojislavu Koštunici. I jedna i druga strana više su volele da imaju odrešene ruke, da se ne opterećuju novim institucijama, nego da na neki način pokušaju da razreše političke sukobe neformalno, uz pomoć poluga vlasti koje su pretekle iz starog režima. Tako smo taj momenat propustili. I ono što imamo od leta 2006. godine je javljanje jednog sasvim drugog problema, a to je problem konačnog rešavanja pitanja Kosova i Metohije. Donošenje ustava je deo te priče, ne ove revolucionarne, nego zapravo kontrarevolucionarne, jer je ovde pre svega bilo bitno postaviti osnove za borbu protiv međunarodne zajednice, pogotovo Evropske unije, i zadržati Kosovo.

Umesto, dakle, da posluži kao društveni ugovor i socijalni integrator srbijanskog društva, mi smo 6. novembra 2006. godine dobili jedan ustav, koji je pre svega kanonizovao i u moderni politički govor preveo kosovsku etiku i celokupnu partijsku političku elitu ove zemlje, sa nekoliko malobrojnih ali časnih izuzetaka, postavio u jedinstveni front za odbranu Kosova i u funkciju jedne teritorije, koja danas nije pod kontrolom Srbije. Znači da je donošenje tog ustava bilo deo angažovanja Srbije na spoljnopolitičkom planu, a ne na unutrašnjepolitičkom, što je uobičajeni smisao svakog ustava.

Suverenitet je ovlašćenje da se upotrebi sila u razrešavanju problema koji se na drugi način ne mogu razrešiti. U tom smislu koncepcija suvereniteta, iako nigde nije definisana u ustavu, podrazumeva da republika Srbija može da upotrebi silu na svojoj teritoriji i u okviru svojih granica, tako da samoproklamovanje suvereniteta u onom segmentu koji se tiče Kosova i Metohije znači bukvalno obavezu državnih organa da primenom sile obezbede egzistenciju ove pokrajine, kako je ustav naziva, u okviru Srbije. U tom smislu, ono što je uradio Tomislav Nikolić kada je bio izabran za predsednika skupštine Srbije 2007. godine, jeste bilo jedno konsekventno čitanje ustava. On je otvoreno rekao da je u Srbiji neophodno uvesti vanredno stanje. Mogao je da kaže da je potrebno uvesti i ratno stanje i ne bi pogrešio. Ali dobro, u tom momentu još nije bilo proglašenja nezavisnosti Kosova.

Ustav Srbije bez dileme objašnjava da suverenitet Srbije znači obavezu državnih organa da brane Kosovo i Metohiju, ako treba i silom.

S druge strane, danas u Srbiji imate vladajuće stranke, koje nas svojom mirotvornom retorikom ubeđuju kako to nije pravo značenje ustava, tako da postoji nedoumica šta se uopšte ustavom htelo. Predizborna kampanja gospodina Nikolića je bila usmerena ka tome da birače ubedi kako Srbija više neće ratovati. Moje pitanje je čemu onda uopšte insistiranje na tom suverenitetu, ako mi nemamo konsekventnu državnu politiku, ratnu politiku, koja bi bila na visini tog ustava. Međutim, koncepcija suvereniteta ima još jedan drugi, jednako bitan deo koji se odnosi na unutrašnjepolitičke prilike u Srbiji, gledano bez Kosova i Metohije. Predviđeno je da građani na izborima vrše prenos suvereniteta suverenoj vlasti, koji je u njihovom posedu, na predstavnike. Taj prenos suvereniteta iz ruku građana u ruke poslanika teče tako da sami predstavnici nisu odgovorni građanima za to kako će upotrebljavati suverenitet koji im je poveren, dakle, na osnovu kojih obaveza će vršiti tu vlast, nego oni treba da obavljaju vlast u skladu sa onim što od njih traži rukovodstvo partije u kojoj su članovi. Dakle, ta rukovodstva će interpretirati šta je interes Srbije i na koji način taj interes treba da se sprovodi.

Ako sad spojimo i jednu i drugu komponentu ovoga o čemu sam govorio, o međunarodno-pravnom i unutrašnje-pravnom aspektu koncepcije suvereniteta, dolazimo do zaključka da je koncepcija suvereniteta srpskog naroda koji brani Kosovo i Metohiju potpuno neovisna o tome šta misle građani Srbije. Ustav u tom smislu suverenitet iz jedne pravne kategorije pretvara u etičku kategoriju, po kojoj je ponovo kosovska etika ta koja utvrđuje ciljeve i zadatke srpskog naroda, pre svega u pogledu Kosova i Metohije.

Srbija nije prva zemlja koja je izgubila deo teritorije. Pokušao sam da u svojoj knjizi ukažem na pozitivan primer Treće republike u Francuskoj. Na početku Treće republike Francuska je bila u ratu sa Prusijom, Prusija je bila mnogo uspešnija i vrlo brzo Francuska je morala da kapitulira. Potpisan je mir, u sklopu kojeg je Francuska bila prinuđena da preda dve svoje pokrajine, Alzas i Lorenu, koje su reintegrisane u novouspostavljeni Drugi Rajh. Amputacija ove dve pokrajine je doživljena u Francuskoj kao prvorazredna nacionalna sramota. Meni je imponovala zrelost partijske političke elite u Francuskoj, koja je bila spremna da se pomiri sa tim porazom i da shvati da bilo kakav revanšizam može biti kontraproduktivan za Francusku. Ne samo da revanšizam neće vratiti ove dve pokrajine, nego će ugroziti krhke temelje demokratije koja je uspostavljena u Francuskoj po slomu bonapartističkog režima. Francuska je tada pod civilnu kontrolu stavila vojsku i sve političke institucije. Vrednosti građanskog života su prevladale i nisu dopustile Francuskoj da ode u bilo kakvu ratnu avanturu. U tom smislu su bitne paralele između Treće republike i postmiloševićevske Srbije i dobro je imati na umu dva različita raspleta događaja, onaj u Francuskoj i ovaj u Srbiji. Zrela politička elita zna do koje granice može da ide u zaštiti nacionalnog digniteta, a šta je autodestruktivni izazov koji vodi nekom obliku uspostavljanja starog režima. Revanšizam je kao politička akciona ideologija efikasan na kratak rok, on može da mobilizuje građane u ratnim prilikama, ali u prilikama u kojima nema nikakve šanse za otpočinjanje rata i realizaciju revanša, revanšizam je kontraproduktivan. On podriva demokratske institucije.

Kada pogledate bonapartističku Francusku videćete da su ratni avanturizam i relativni uspesi Luja Napoleona, do fatalnog francusko-pruskog rata podgrevali ratobornost građana. Kada pogledate svedočanstva iz 1870. godine, videćete da je rat protiv Prusa bio neverovatno popularan. Francuzi su želeli da zarate i smatrali su da je to sjajna stvar – ratovati i harati, pljačkati po Prusiji. Međutim, laka pobeda koju su ostvarili Prusi i proglašenje Drugog Rajha u samom Versaju, svi ti šokantni prizori uverili su Francuze da je ono što su priželjkivali u stvari bila ogromna zabluda. To prosvećivanje je išlo možda više na nesvesnom nego na svesnom nivou stvarajući defetistički potencijal u društvu. Čini mi se da to sada imamo u Srbiji. Posle entuzijazma koji je postojao za ratove u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, posle svih dubokih poraza, u Srbiji je uhvatio korena defetizam.

Istorija Treće republike pokazuje razdvajanje defetizma od pacifizma i pacifizam na prelasku XIX u XX vek postaje samostalna snaga. Dakle, to je ono centralno mesto građanina, koji ne želi da ratuje zbog blagodeti života koji vodi, ali i zbog toga što shvata da u civilizovanom stanju u kojem živi on, žive i drugi ljudi, van njegove zemlje. Rat postaje shvaćen kao stanje inkopatibilno sa srećom drugih ljudi, sa civilizovanošću. Naravno, to ne znači defetizam i u momentu kada rat počne zaslugom druge strane. Francuska je u Prvom svetskom ratu pokazala da je spremna, kada je to neophodno. Pacifizam je bio kompatibilan sa odbranom svoje zemlje i vrlo herojskim držanjem Francuza u Prvom svetskom ratu.

Šta je bio presudan faktor koji je doveo do pobede demokratije u Trećoj republici? Jedna od prvih stvari koje su učinjene bila je reforma obrazovanja, kojom je mladi naraštaj Francuza preokrenut ka svetovnim, laičkim problemima. To obrazovanje je bilo prožeto veoma jakim nacionalizmom, ali on nije bio militantan, već su to udžbenici u kojima, na primer, mladi Fransoa putuje po Francuskoj i upoznaje njene gradove. Dakle, to je bio nacionalizam u smislu integracije Francuske, koja na taj način kompenzuje teritorijalne gubitke. Druga, mnogo ozbljnija strana te reforme bila je eliminacija religioznog pokretača ratova. U Vajmarskoj republici je, sa druge strane, vladao nacionalsocijalizam, koji je bio zamena za religiju. Tu je apokaliptička matrica hrišćanstva bila istrgnuta iz konteksta i poslužila kao pojačivač antisemitskih nastojanja i projekta ovladavanja svetom, koji je odgovarao biblijskoj viziji uspostavljanja carstva božijeg na zemlji i pobede nad antihristom.

Francuska je uspela da se ophrve sa problemima revanšizma tako što je religiju potisnula u privatnu sferu. Ona nije započela rat protiv hrišćanstva, ali je postigla da javna sfera funkcioniše slobodno od religije, što je omogućilo da u političkom životu budu nametani samo svetovni problemi i svetovna rešenja.

Revanšistički sentiment je u nemačkoj Vajmarskoj republici bio mnogo jači i očigledno je da je imao mnogo većeg uticaja na formiranje desničarske opozicije, pre svega nacionalsocijalističke partije, i u tom smislu, dakle, imamo nešto što podseća na Srbiju. Dakle, revanšistički impuls u današnjoj političkoj eliti nije prevladan i ono što mi vidimo je razmišljanje da li revanšizam treba da bude neka vrsta zvanične politike Srbije. Da rezimiram, francuska Treća republika u periodu od 1870. do 1914. značajan je primer kako politička elita može da konsoliduje demokratske institucije. Sa druge strane, imamo negativno iskustvo Vajmarske republike, koje pokazuje da revanšizam može da stvori monstruoznu opozicionu varijantu, koja na duži rok ima autodestruktivno dejstvo. Posle Prvog svetskog rata Nemačka je izgubila teritoriju koja proporcionalno odgovara našem gubitku Kosova, oko 12 odsto svoje teritorije, a posle 1945. je izgubila skoro trećinu teritorije. Vidite kako je revanšizam, prvo jalov, a posle metastaziran, kontraproduktivan sa stanovišta nacionalnog interesa, jer na kraju vodi do potpunog sloma i neuporedivo gore nacionalne sramote od one koja je izvorno bila naneta.

Želeo sam da pokažem da postoje pozitivni i negativni primeri i da bi odgovorniji deo političke elite Srbije trebalo da pred očima ima istorijske primere suzbijanja revanšizma.

Trenutna paraliza političkog života u Srbiji odslikava tu jalovost. Mi želimo da se revanširamo i po meni je sam tekst ustava iz 2006. godine jedan revanšistički tekst, u kojem se projektuje da je Srbija ponovo jedna i nedeljiva. Međutim, nema nikakve opipljive moći koja bi to mogla da ishoduje. U takvoj situaciji zrelost političke elite će moći da se meri upravo njenom sposobnošću da skine revanšističku retoriku sa dnevnog reda i da nametne ciljeve koji mogu da budu realizovani, koji će omogućiti porast prava i blagostanja građana i opšte sigurnosti. Sve su to neodložni zahtevi, koji danas stoje pred onim delom političke elite koji bi morao da bude svestan konsekvenci onoga što je od 2006. na ovamo bila jalovo revanšistička politika.

Svetlana Lukić: 11. marta su Miloševićevi drugovi išli na poklonjenje čoveku pod lipom. Svetlana vam čita deo najnovije kolumne, Peščani sprud, koju Teofil Pančić piše za sajt Peščanika.

Teofil Pančić: Raport pod lipom

I tako rokće, smrdi, štampa novine, on, “otac naš”, “patricij”, “stup domovine”! “Naš barjak”, “uzor muž” i “idejno nam sidro”! o strvino, o gade, o polipe, o hidro tu pjesmu punu psovke, prezira i gada pribijam ti ko nadgrobni natpis, da prolaznika svakog zapeče ko lapis, da govori nad ovim živim grobom kao zapis, tog našeg stanja kad su sive hulje bančile po knjizi našoj duge noći pijane i kad je glupost bezglavih rečenica puzala po nama kao stjenica! (Miroslav Krleža: Nad otvorenim grobom, tužni zbore)

I tako je jedanaestog dana marta leta gospodnjeg 2008, nad zatvorenim grobom, tužni zbore, pod onom lipom požarevačkom, Ivica Dačić, Gazdin vredni đačić, govorio i govorio dok je neki vetrić pirkao s dunavske strane i razvejavao mu nestašne šiškice, zborio je svejednako potresen i zgromljen jednom smrću-dvogodišnjakinjom već, a kao da je juče bilo, smrću jednog takođe “oca našeg”, “patricija” i “stupa domovine”, kreatora i dirigenta njenih najsramnijih dana. I šta će nam to reći Dačić Ivica u svome poetskom nadahnuću? Mada, da se odmah razumemo, nije se Dačić nikakvim “nama” obraćao, no je podnosio raport svom Vrhovnom Komandantu, jedno takorekuć anualno izvješće o stanju stvari sa Ove Strane ništavila. Ali nema veze, to što mu je rekao, dobro mu je rekao, a vredelo bi da i mi to oslušnemo. Reći će, naime, Dačić kako je “u međuvremenu politika koju je (S. M.) vodio tokom devedesetih doživela ‘moralnu i političku satisfakciju'”, pa će to zorno potkrepiti ovako: “To se najbolje vidi u izjavama svih članova državnog rukovodstva koji kad govore o Kosovu i Metohiji govore na isti način kako smo mi vodili politiku u tom periodu” (Beta, po Danasu od 12. 3. 2008).

Dačić je Ivica, dakle, posve zadovoljan politikom aktuelnih srpskih vlasti, ili bar njenim “patriotskim” aspektom – a drugoga aspekta tu jedva i da ima – pa to svoje zadovoljstvo prenosi Vrhovnome, tamo negde dole, u blizinu užarenog središta Zemlje, spokojno primećujući kako je to zapravo ona ista politika, samo se sada malko drugačije zove. E sad, kada neko u Peščaniku ili tako negde izrekne nešto slično (mada sa mnogo manje zadovoljstva), kada, to jest, kaže da je najveći problem sa Ovim što nepodnošljivo mnogo liči na Ono (pa će mu i ishod biti negde isti, samo još gori), onda se svi nešto ljute, i najblaže što ćeš čuti o tome jeste da se radi o ogromnome preterivanju. Kada, međutim, Dačić Ivica autoritativno ustvrdi iliti dijagnostifikuje to isto – a on bar valjda zna o čemu govori: ta, bio je tamo, mesio je i on to krvavo testo, eno se uflekao do iznad lakata – onda to prođe nekako ugluho i bez ikakvih komentara, nit’ ko da odobri, nit’ ko da opovrgne, nego kao da je svima silno nešto neprijatno, pa bi hteli da se cela stvar nekako zaboravi, da se jastukom uguši, bez glasa, bez traga. Jer Dačić Ivica, hvališući se svome Vrhovniku, zapravo izgovara nedozvoljeni tekst, nedozvoljen baš zato što je tako blizu istine. Možeš lepo da zamisliš sve one de-es-esovske i ostale salonske protuhice kako se mršte, znoje, strižu ušima i kolutaju očima, ne znajući šta bi rekle: da se slože ne mogu, jer zaboga, “bili su i oni protiv Miloševića” (na svoj delikatan i diskretan način), a da se usprotive, pa to tek ne mogu, jer niti imaju sučim, niti bi im to bilo oportuno, jer oni najbolje znaju da je Ovo isto što i Ono, osim što je još luđe, samim tim što se ponavlja (“kao farsa”, jelte), i što se čini deset godina nakon svega, što je već jedna posebna forma mahnitosti, do koje se Dačić i njegov Vođa ipak nikada nisu bili dovinuli.

Nije da nam je Dačić rekao bilo šta što već nismo znali, ali lepo je što smo to čuli baš iz njegovih usta, jer iz njih mu to dođe nekako kao verifikacija, kao overa, izdata od eksperta, od insajdera, od Čoveka Koji Zna. Nešto kao kad obradiš neku Hendriksovu pesmu, pa ti duh Hendriksov, a kroz usta, recimo, njegovog basiste, očinski poruči: “Hej, mali Džo, lepo si ti to odsvirao! Isti ja iz mlađih dana!”…

Predizborna kampanja samo što se nije zahuktala, brzo će ove Dačićeve zen-misli prekriti ruzmarin, snjegovi, šaš i kakofonija besomučnog brbljanja, a to je šteta, povelika šteta, jer Dačić nam je – mada mu nije takva bila namera, ali ko mari – dao dragoceni naputak, ključ za odgonetanje jedne važne šifre. Poslušaj, dakle, šta se govori, pogledaj, dakle, šta se čini, pa svaku reč i svaki čin provuci kroz mentalnu dačić-mašinu, precizno odmeri bi li Ivica to odobrio ili ne, da li bi se time pohvalio onome tamo pod onom lipom, pa ćeš znati o čemu se radi. Onaj što mu je Dačić bio ađutant uzdigao se na “Kosovu i Metohiji”, i “Kosovo i Metohija” su ga sahranili, a umalo da i Srbiju sahrane s njim. Ovo što se sada rastelalilo i razgalamilo, sav taj radikalski i osobito “narodnjački” bašibozluk, od iste je bofl-tkanine skrpljeno, i istom se zaludicom povazdan bavi, jer im je to najbolji način da ne rade ništa suvislo i korisno, a da emituju utisak kod neukih kako su em strašno silni i važni, em strašno rodoljubni. Kako se da videti, Dačić Ivica ni ubuduće neće imati razloga da se žali na njih neupokojenom duhu Gazde, naprotiv, verovatno ih tek čekaju prave pohvale. Pravo je pitanje hoće li oni drugi, pre svega demokrate – oni su tu, kako god okreneš, uobičajeni sumnjivci – ustrajati u iluziji da se može štrpnuti ponešto od Ivice i društva a da to ostane neprimećeno, i da bude neškodljivo, u maloj dozi, kao rum u kolaču, ne da opije, nego da da šmek. E pa, neće moći. Ne gradi se “evropska Srbija” tako što se viče “ja sam za Evropu, majke mi”, nego tako što se sistematski demontira i razvozi na đubrište sav onaj krš koji je onaj požarevački neupokojenik posejao okolo. Zar baš ništa tu nema da se spase, da se sačuva? Ništa, ni mrva. Uostalom, ionako su Voja & Velja pokupili sve što je ostalo. I neka im ga, pošteno su ga zaradili, evo im to i Dačić priznaje.

Verovati da do podne možeš da budeš demokratski Milošević (to jest, zamajavati se svime čime se i on zamajavao, ali “na demokratski način”), a od podneva se ležerno presvući i postati Ulof Palme, Vili Brant ili tako neko, to ne znači voditi “umerenu i trezvenu politiku”, koja “izbegava sve ekstreme”, nego znači nemati nikakvu politiku. Konzistentna politika je skup određenih ideja i vrednosti, koje su dakako pluralističke, ali ne mogu potirati jedna drugu, jer onda nastaje galimatijas, raspad svake koncepcije, kolaps svake produktivne akcije.

U svakom slučaju, treba pomno pratiti Dačićeve godišnje izveštaje; tek ako dočekamo da Ivica D. dođe pod lipu tužan, snužden i ljut, raportiravši “patriciju” i “stupu domovine” da je ovde gore sve krenulo na zlo i naopako, onda ćemo znati da smo nešto uradili, i da za Srbiju ima nade. Sve ostalo je požarevačko tra-la-la, besomučno variranje sramote i propasti u hiljadu lekcija, sa ovom ili onom “sivom huljom” u svojstvu trenutnog administratora, čuvara paklenske vatre.

Ljudi u redu na Novom Groblju, 12.03.08:

Sve sam tužnija i sve mi je mračnije i sve mi je gori ponor i sve mi je gore i sve nam više treba Zoran i ne mogu da zamislim da su ljudi toliko beslovesni i toliko neosvešćeni i da Borisu Tadiću crvena crta nije bilo ono što je uradila ruska televizija, nego što je Čeda glasao tek u pola deset i verovatno za Nikolića, je l’. Eto, zašto nisu demokrate odbranile Zorana Đinđića od onog sramnog nastupa na televiziji? Sad još samo treba da Legija pobegne iz zatvora i da svi budu zadovoljni. Ja sam bila na njegovom grobu sad za zadušnice, tata mi je tu pored, bila sam kod tate i bila sam kod Zorana, ali ovo danas je nešto drugo. To je demonstrativna potreba za Zoranom i demonstrativno protiv onoga što nije Zoran i onoga što je pobedilo.

Ja mislim do ćemo do kraja života dolaziti i mislim da će promene biti jako teške, jer svet mora da se menja, kao što je Đinđić rekao.

Znate šta, ja njega nisam mnogo obožavala, ali sam ga cenila i tek kad je on poginuo, ja sam shvatila šta smo izgubili.

Ali ja sam stvarno očajna tog dana, nikako ne mogu da se oporavim, ne samo ja, nego cela moja porodica. Ja sam očajna ne zbog sebe, ja sam već u dosta poodmaklim godinama, ali sam očajna zbog svojih sinova i njihove generacije, koja je zaista zaslužila kvalitetniji život, ali bi i oni morali više da se uključuju u sve to.

Mi stalno pričamo o mladima. Pa, čekaj, hoću i ja da živim, hoću da se lečim, hoću da ne bazam više po ulici, hoću jednu, bre, normalnu starost. Jesmo li završili sa pričom o tome ko je odgovoran za miting i za onog nesrećnika što je poginuo? Zar Tadić to ne može da zapita? Ne, nego kaže – policija je lepo radila svoj posao.

On neke crvene linije postavlja i samo mu je Čeda prešao crtu, niko drugi, ni ruska televizija, ni ovaj čovek što je poginuo.

Mada sve ovo treba da ide brže, ali trenutno snage koje su to zaustavile treba eliminisati ili nekako gurnuti na margine. I ja sam od onih što su ostali bez posla i deca mi još uvek nisu u nekim stalnim radnim odnosima, užas, ovo je već užas, stvarno je agonija.

Dolazim nažalost od 12. marta 2003. godine. Mislim da populacija ipak postaje svesna da je njegov put i njegova vizija naše zemlje i naše nacije bila ispravna. A dolazićemo verovatno dok god 50 odsto stanovništva bude glasalo za radikale i DSS. Koliko će to da traje, ja stvarno ne znam. Koji je moj motiv? Pa, tako osećam da dajem doprinos onoj boljoj Srbiji, onoj lepšoj, perspektivnijoj. Verujte mi, toliko mi ga je žao da evo, koliko godina već, uvek mi krenu suze za njim. Bio je šok, ja sam znala da on neće preživeti, stvarno je bio šok. A ovo posle je žal za njim, ali i za životom koji smo mogli da proživimo zajedno s njim. Tuga što mi sada živimo ovako i što smo stalno nad nekim ponorom, na nekom dnu iz koga ne znam kako ćemo se izvući. A ja imam poster sa njegovom slikom u stanu, gde je napisana ona njegova rečenica – oni koji misle da će mojim ubistvom ubiti Srbiju se varaju. Mislim da je u pravu. Kad će se njegove reči obistiniti? Kad će Srbija oživeti ja ne znam tačno, ali mislim da je bio u pravu.

Dolazim svake godine i mislim da dok budem mogla da hodam da ću dolaziti i dalje. Ovo je već neki inat kod mene, moram tako da kažem. Do prošle godine sam dolazila onako, to je bila potreba stvarno, da budem tu na ovaj dan, znate, teško je to sve izgovoriti, da to bude i odmereno i da ne bude patetike. Ali to je dug, i taj dug, ja to pomešam sa tim osećajem inata zbog svega ovoga što se dešava trenutno. Nekako, ja sam došla sa tim osećanjem, ali evo, sad sam videla neke prijatelje koje nisam videla još od studija i onda sam se malo poradovala. Mislim da taj neki pravi svet, ako smem tako da kažem, je na pravom mestu danas. Moj lični motiv jeste protest i ja tu nemam nikakvu dilemu, zato što je tim ubistvom ubijena svaka nada, odnosno meni je oduzeta svaka mogućnost da se nadam da će negde do kraja mog života biti bolje u Srbiji. To je apsolutno odraz mog protesta prema onome što nam političari svesno ili ne, iz dana u dan čine i ja tu nemam drugi način osim ovoga, i slušajući Peščanik, da izrazim tu vrstu protesta. Prema tome, to je toliko tragično da ja mislim da negde nismo dovoljno svesni gubitka koji nam se dogodio.

Onog momenta kad se taj tragični događaj dogodio, ubistvo, ja sam tog trenutka shvatio da u stvari sa tim su nestale neke moje vizije o budućoj modernoj Srbiji. Ovde sam došao iz protesta, a i da se zahvalim Đinđiću za onaj kratak period kad sam živeo onako kako žive ljudi u modernim državamaTako da, baš mi je 12. marta pomešan i sa tugom i sa srećom, jer sam živeo u tom periodu kada je on bio naš premijer. I to je jedini čovek koji će ostati u mom životu kao pravi premijer, onako kako sam ja to zamišljao.

Mi smo zaista duboko verovali da se naš život pokreće. Pripadali smo tada možda jednoj maloj grupi ljudi, koja je u vreme od te tri godine želela da ne bude previše u politici. Mi smo se negde odlaskom naše ćerke u Ameriku duboko nadali da će joj ta moderna vizija Srbije premijera Đinđića poslužiti kao nešto gde će ona steći znanje i iskustvo i preneti ga i živeti u svojoj zemlji. Kada se dogodio 12. mart ona je nama tada saopštila da se neće vratiti i evo, šest godina je tamo. Ove godine očekuje da dobije državljanstvo, što znači da negde taj svoj preostali deo života želi da provede tamo. Tako da je, eto, nama porodično teško sa tim da živimo, ali s druge strane smo dali ohrabrenje našoj ćerki. Uzbuđena sam, zaista, pogotovo kad o ovome pričam. Da li je ohrabrenje da ona u toj svojoj borbi tamo nastavi dalje, nađe nekakvo svoje mesto, i eto, tu je naša porodica prepolovljena, no, mi se duboko nadamo da ćemo se sastati jednog dana i biti svi na jednom mestu. Da li će to biti Srbija ili možda daleka Amerika, videćemo.

Moje prvo osećanje je žalost što njega više nema, pa onda sve drugo, ali zbog onoga što je on bio i šta je radio mi nemamo još uvek pravo samo na osećanje žalosti, to mora biti i protest. Ja i danas ne mogu da oprostim sebi što imam neko osećanje da mu nisam pomogla, da je moralo je da postoji nešto što smo mogli da uradimo da tako ne završi, jer ona haranga medijska je predugo išla, a mi smo ćutali. I neka mi oprosti što danas tako kažem, ali i njega krivim što nas nije na neki način upozorio, što nas nije pozvao da pomognemo. Verujte, nije to neko osećanje bezgraničnog poverenja u vođu, ono što je on radio je ono što ja duboko želim i za ovu Srbiju i za moje unuče i za moju decu. I zato mislim, nije smelo tako da se završi. Znate i sami kakva je to bila situacija i meni je bilo jasno, bilo mi je sve jasno, ali jednostavno, nisam mogla ništa da uradim. Pre svega, on je to preuzeo samo na svoja pleća i nije nas pozvao, da nas je pozvao možda smo mogli bar pokušati nešto da uradimo. Eto, tako, to je moje duboko osećanje kada mislim o njemu. I njega nema već evo, pet godina, ali ja baš iz pijeteta prema svemu što je on radio ne dozvoljavam sebi da gubim tu nadu dok sam živa. Iako imam 62 godine i ne znam da li ću doživeti da se sudi njegovim ubicama, ovi ljudi kojima se sudi su samo izvršioci. Ja ne znam da li ću dočekati da se sudi ubicama, jer prošle godine nas je bilo manje, ove godine nas je više, ja se nadam da će u Srbiji jednog dana biti dovoljno ljudi koji će tražiti da se sudi ubicama Zorana Đinđića.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 14.03.2008.

Peščanik.net, 14.03.2008.