- Peščanik - https://pescanik.net -

Žarko Korać – intervju

Iako je ambasador Ruske Federacije u Beogradu, Aleksandar Čepurin, kako kakav bahati gubernator, Srbiju nedavno uporedio sa „djevojkom spremnom na sve“ – označivši, pritom, jasno „crvene linije“ preko kojih Moskva nikada neće preći – srpski državni vrh i dalje ćuti. Sa druge strane, ocjenu ruskog veleposlanika da su namjere Crne Gore da pristupi NATO alijansi zapravo “majmunska politika”, crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija je razumjelo kao ne baš “prijateljski i partnerski doprinos saradnji i stabilnosti regiona”. Ali, da li su uvrede izrečene na račun jedne suverene države zahtijevale oštriju reakciju? Zašto se ambasador Ruske Federacije u Beogradu javnosti obraća na ovakav način? Najzad, zašto zvanična Srbija ćuti?

„Zato što su se, još od XIX veka, ruski ambasadori u Srbiji uvek ponašali kao gubernatori; naprosto, reč je o kontinuitetu“, odgovara za Portal Analitika predsjednik Socijaldemokratske unije i potpredsjednik Skupštine Srbije, Žarko Korać. „Doduše, ono što zabrinjava je brutalnost u nastupu ambasadora Čepurina, koja najviše podseća na način na koji su se svojevremeno ponašali nekadašnji sovjetski predstavnici u zemljama Varšavskog ugovora“.

Za razliku od zemalja Varšavskog ugovora, Titova Jugoslavija je 1948. bila prekinula kontinuitet o kome ste govorili; ali… Ipak, jeste li očekivali reakciju Srbije?

Nisam. Oprostite, pa, sedeo sam u Skupštini i slušao kada je Tomislav Nikolić – u to vreme poslanik – rekao ne samo kako živi za dan kada će Srbija postati ruska gubernija, nego i kako Rusiju voli više od svoje zemlje! Taj čovek je, da vas podsetim, danas predsednik Republike. Pored toga, tokom nedavne posete Moskvi, predsednik je, u prisustvu šefa strane države, kritikovao svoju vladu, što neko ko drži do sebe, naprosto, ne radi. Hoću da kažem: na taj način Srbija zapravo daje pravo Rusima da nas doživljavaju kao svoju polukoloniju.

Da li je Srbija zaista ruska gubernija ili polukolonija?

Mislim da ipak nije. Naime, brutalnost u nastupu ruskih predstavnik pokazuje da je Rusija ozbiljno shvatila poslednje korake srpske vlade u pravcu evropskih integracija. Dakle, iako to javno negira, Moskvi očito veoma smeta činjenica da se Srbija danas nalazi pred dobijanjem datuma za početak pregovora sa EU; tim pre što je u procesu konstituisanja neke vrste sopstvene ekonomske interesne zone čiji deo, budući da se pridružuje Evropi, Srbija svakako ne može biti. Otuda ovakvi nastupi, brutalnost, nervoza, pretnje nekakvim „crvenim linijama“… Sve to na neki način podseća na ultimatum Austrougardske Srbiji 1914.

E, sada, drugi je problem Crna Gora…

Kakav problem?

Činjenica da ruski ambasador iz jedne kritikuje državu koja je sused njegovom domaćinu pokazuje koliko je Rusija u stvari nezadovoljna namerom Crne Gore da postane članica NATO pakta. I koliko je nemoćna da tako nešto spreči. Najzad, to pokazuje i kako Rusija – u pokušaju da sa Zapadom odigra tu veliku partiju šaha – zapravo doživljava Balkan…

Kako ga doživljava?

Kao „interesnu sferu“. I to u smislu namere da obnovi svoju vojnu, političku i ekonomsku moć.

Sa druge starne, događaj o kome govorimo pokazuje koliko je vlast u Srbiji zapravo jadna, inferiorna i servilna. Uostalom, setite se gasnog sporazuma koji je Srbija potpisala sa Rusijom, čime je drugoj zemlji stavila na raspolaganje čak i svoje energetske izvore, eksploataciju… I sve to zbog navodne odbrane Kosova.

Da li su se slični incidenti događali u vrijeme vlade Zorana Đinđića? Doduše, vi ste, koliko se sjećam, imali stanovitih problema sa američkim, britanskim i francuskim ambasadorima…

Iako su sva tri ambasadora pokazivala jasnu naklonost prema određenoj političkoj grupaciji – tačnije, u političkom sukobu na relaciji Vojislav Koštunica-Zoran Đinđić stali na stranu ovoga prvoga – moram da kažem da se nikada nije dogodio istup kakav je ovaj o kome govorimo. Kao potpredsednik vlade, prisustvovao sam pregovorima koje je Zoran Đinđić vodio sa Vladimirom Putinom i koji su bili veoma korektni. Međutim, veoma dobro se sećam i da je tadašnji ruski ambasador u Srbiji imao običaj da na prijeme koje je organizovao poziva i lica koja su imala kriminalne dosijee i protiv kojih su u tom periodu vođeni sudski procesi; primer je Svetlana Ražnatović Ceca. Naravno, na taj način je verovatno želeo da pokaže prezir i nepoštovanje prema zemlji domaćinu. Naročito, pretpostavljam, zbog toga što su Rusi vladu Zorana Đinđića s pravom tretirali kao izrazito prozapadnu. Ipak, na nju nikada nisu vršili pristisak.

Vuk Drašković je nedavno rekao kako je inicijativa o pomilovanju bivšeg šefa Državne bezbednosti Srbije, Radomira Markovića, došla neposredno nakon posjete legendarnog ruskog ministra za „vanredne situacije“, Sergeja Šojgua. Ima li, šta mislite, ova Draškovićeva izjava smisla?

Mogla bi da ima. Uostalom, ne zaboravite da su bivši načelnik Generalštaba, Veljko Kadijević, supruga i sin Slobodana Miloševića danas u Moskvi, gde su dobili politički azil; tamo se, pre hapšenja i prebacivanja u Hag, jedno vreme krio i bivši general policije, Vlastimir Đorđević. Pružajući tim ljudima zaštitu, Rusija u stvari poručuje kako je režim Slobodana Miloševića – ali i njegove ključne ljude – uvek doživljavala kao prijateljski.

Vidjeli ste da je predsjednik Tomislav Nikolić, odgovarajući na pitanje o eventualnom pomilovanju Markovića, zamolio javnost da ga ne pritiska, jer, kako je rekao, nikada do sada nije donio pogrešnu odluku. Šta to znači?

KORAĆ: Prvo, predsednik Nikolić nije nikakav car-samozvanac,  nego demokratski izabran predsednik koji ima obavezu da odgovori javnosti na sva postavljena pitanja. U tom smislu, poruka „nemojte me pritiskati“ zvuči tragikomično. Međutim, zanimljivo je da predsednik ni jednoga trenutka nije rekao da neće pomilovati čoveka koji je pravosnažno osuđen za četvorostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali i ubistvo Ivana Stambolića. Ipak, nadam se da se Nikolić neće usuditi da tako nešto učini. Doduše, ko zna… U ovom momentu je, čini mi se, važno podsetiti da afera o kojoj govorimo otvara pitanje prošlosti ljudi koji su danas u Srbiji na vlasti.

U kom smislu?

U smislu da je Rade Marković na čelo DB-a doveden po nalogu Mirjane Marković i da je Služba – iako je i do tada ubijala – od tog momenta postala bukvalno ubilačka mašina. Jer, što je Miloševićeva vlast više slabila, to je, kao njegova „telesna straža, jačala moć supruge predsednika Srbije i SRJ. Hoću da kažem da je ideja o pomilovanju Radeta Markovića interesantnija nego što mislimo; tim pre što postoje opravdane sumnje da su neki od visokopozicioniranih funkcionera ovdašnje vlasti bili dugogodišnji saradnici DB-a.

Ko?

Ne mogu da govorim o imenima… U slučaju da bude pomilovan, Rade Marković bi vlastima mogao da učini dvostruku uslugu: prvo, mogao bi da im ustupi onih petnaestak dosijea – među kojima je i moj – pomoću kojih bi vlast građanima Srbije mogla jasno da kaže da je 5. oktobar zapravo bio puč koji su, po nalogu zapadnih obaveštajnih službi, izvršili lideri ondašnjeg DOS-a; tako bismo dobili još jednu potvrdu teze patriotama i izdajnicima. Sa druge strane, ako Rade Marković ostane u zatvoru, možda bi se u javnosti mogla pojaviti imena bivših saradnika DB-a koji su deo aktuelne vlasti. Naravno, reč je o takozvanoj saradničkoj knjizi koja je, zanimljivo, nestala; nje nema.

Kako je nema?

Posle 5. oktobra, ta knjiga je na volšeban način nestala. Doduše, nađen je spisak saradnika iz Novog Sada; onaj beogradski – nikada!.. Lično, verujem da građane ove zemlje malo interesuje sa kojim sam i kada stranim ambasadorom razgovarao pre demokratskih promena 2000; ili gde sam sve putovao u inostranstvu; međutim, su veoma zainteresovani da saznaju ko su bili saradnici DB-a.

Kako se u cijelom galimatijasu oko pomilovanja Radomira Markovića pojavio savjetnik predsjednika Nikolića, Oliver Antić, šta mislite?

Od Olivera Antića bi možda bilo interesantno čuti odgovor na pitanje da li, kao predsednik Komisije za pomilovanje, odlazi u zatvor kod svakog osuđenika; ili je, u tom smislu, Rade Marković izuzetak. Budući da postoje indicije da je to jedini put kada je predsednikov savetnik otišao u zatvor, otvara se i pitanje zbog čega je Antića toliko zainteresovao konkretan slučaj. U tom smislu, teza o tome da je Antić Markoviću otišao na noge jer je ovaj pokazao nameru da govori o Slavku Ćuruviji je – koješta!

Zašto?

Zato što je Marković već imao bezbroj prilika da govori o Ćuruvijinom ubistvu; a, eto, ćutao je… Dakle, osnovno pitanje je da li je Oliver Antić kod Radomira Markovića odlazio u svoje ili u ime predsednika Republike.

Šta vi mislite?

Mislim da je odlazio kao „ambasador“ grupe koja je danas na vlasti. Ne kažem svih koji čine valast, ali jednog dela svakako. I to kako bi pregovarao o obe teme o kojima sam već govorio.

Kako čovjek koji je u karijeri imao toliko skandala i dalje opstaje na mjestu savjetnika predsjednika Republike?

Vaše pitanje zapravo vodi do suštinskog problema društva u kome živimo. Dakle, Srbija se danas nalazi u jednom u najopasnijih stanja koje mi psiholozi nazivamo – moralna tupost. To znači da ljudi, osim ako nije reč o nekom tako drastičnom slučaju, uglavnom ne reaguju na bilo kakvo kršenje moralnih normi; naprosto, ravnodušni su prema svemu što ih se direktno ne tiče: od toga da im tabloidi svakoga jutra serviraju imena i satnice onih koji su prethodnog dana dali iskaz tužiocu, do činjenice da im prvi potpredsednik vlade saopštava kako je napravio sopstveni tim za sprovođenje istraga i hapšenja. Ako već nemate reakciju na takve primere drastične zloupotrebe ovlašćenja, kako možete očekivati da neko reaguje na skandale vezane za savetnika predsednika Republike? Uključujući i onaj da je čovek o kome govorimo, kao profesor Univerziteta, od studenta primio mito od 500 eura! Naprosto, ljudi su utučeni, zato ćute. Doduše, nije reč samo o rezigniranosti; reč je o strahu.

Ali, ova vlast ima gotovo pedest procenata podrške! Kakav strah?!  Svojevremeno ste, sjećam se, govorili da se građani Srbije plaše i Slobodana Miloševića…

Da, ali je to bila drugačija vrsta straha: onoga koji je proizašao iz ogromne ljubavi. Jer, ljudi danas mogu da se pravdaju koliko hoće, da pokušavaju da operu sopstvene biografije; ipak, moraće jednom da priznaju da je Slobodan Milošević u Srbiji bio obožavani, autentični lider koga su gotovo svi podržali. Malo je nas bilo koji smo upozoravali na opasnost…

Za razliku od Miloševića, gotovo pedeset procenata podrške ovoj vlasti nije posledica samo ljubavi, nego i osvete Demokratskoj stranci i Borisu Tadiću.

Kakve osvete?

Osvete zbog toga što ste u Srbiji, umesto sadržine, imali formu; što ste imali beskrupuloznu, nezapamćenu pljačku… Eto, tako su ljudi koji trenutno vode zemlju došli na vlast: zahvaljujući obećanjima da će vratiti sve ono što su oteli i opljačkali saradnici Borisa Tadića koje će, je li, onda strpati u zatvor… Iako građani danas vide na šta liči obećana „borba protiv korupcije i kriminala“, ne zaboravite da je naše društvo prilično inertno i da na probleme reaguje sa zakašnjenjem.

Ipak, burno je reagovalo na ideju o pomilovanju Radomira Markovića.

Jeste, zato što je reč o drastičnom slučaju, o podsećanju na to da Rade Marković i ova vlast dele istu prošlost. Iako, formalno, radikali u to vreme nisu bili na vlasti, ipak su bili nosioci iste politike. Podsećam da je niz ubistava koja su se dogodila devedesetih bio vezan kako za bivše, tako i za aktuelne, „dopisne“, povremene ili stalne pripadnike iste Službe na čijem je čelu dugo bio Jovica Stanišić. Naprosto, taj je savez krvlju zapečaćen. U tom svojevrsnom  bratstvu u krvi vi ne znate šta oni jedan o drugom znaju, kako jedni druge pokrivaju. I te bi veze valjalo jednom identifikovati.

Vidjeli ste spekulacije o tome da je slučaj Radomira Markovića zapravo pokazao navodni rat između predsjednika Republike i prvog potpredsjednika Vlade, Aleksandra Vučića?

Iskreno, ne držim mnogo do tih spekulacija. I to uprkos činjenici da veoma dobro znam da su predsednik Republike i prvi potpredsednik vlade uvek imali komplikovan odnos. Ako ništa, reč je o generacijskoj razlici. Da ne govorimo o tome da je, iako je na vlast došao na krilima Nikolićeve predsedničke pobede, Aleksandar Vučić danas centralna politička figura u Srbiji. Što, naravno, kod Nikolića izaziva određeno nezadovoljstvo i frustraciju. Ipak, kažem vam: izbegao bih da zaigram na kartu sukoba između dve najmoćnije političke figure koji bi onda, navodno, Srbiji izvukao iz situacije u kojoj se nalazi. Naprosto, u tako nešto ne verujem.

 
Analitika, 02.12.2013.

Peščanik.net, 02.12.2013.