Bosna i Hercegovina je preživjela godinu dana bez vlasti. Dani bez dogovora o formiranju vlasti prošli su u stalnoj dilemi ko će preuzeti odgovornost za budućnost zemlje. No, kao važnija tema se nameće sama bitnost postojanja izvršne vlasti. Njeno odsustvo nas upućuje na pitanje da li je ikada i bilo države u njenoj punoj ozbiljnosti i stvarnosti, odnosno šta se dogodilo sa izgradnjom zajedničkog društva na ovom prostoru? Šta smo zapravo izgubili između dva treća oktobra? Možda neki od odgovora leže u promjeni uloge međunarodne zajednice, nestanku unutaretničkih oporbenih snaga i postepenom propadanju dijaloga između tri javna mnijenja u zemlji.
Mrklo doba među narodne zajednice
U jeku globalne ekonomske propasti, vremena u kojem potres žive temeljni segmenti evropskog integracijskog procesa, bosansko pitanje ostaje zabačeno negdje u arhivama svjetske diplomatije. Njena bitnost se drži još samo kao igračka za meračenje ozbiljnosti vlastite države susjedne Hrvatske i Srbije, te do neke mjere i rastućih vanjskopolitičkih apetita Turske. Svako od njih, unutar vlastitih kapaciteta, drži se daleko ispod one moći koja je ranije dovela zaraćene strane pred Vašington, Dejton, pa čak i pred onaj propali „aprilski paket“ ustavnih reformi iz 2006. godine.
Krah iz 2006. godine je vjerovatno i posljednji ozbiljni pokušaj međunarodnog pritiska na lokalne lidere, nakon čega se osjetio tajac, prepuštenost samima sebi, te u konačnici početak ere u kojoj se domaći predstavnici okreću samima sebi u pokušajima nekog novog dogovora. U nedostatku zainteresiranog vanjskog faktora, suverenitet zemlje je ostavljen na volju izabranih zastupnika, što zapravo znači i preuzimanje pune odgovornosti na jednoj strani, ali i konačne potvrde postojećeg stanja bez kapaciteta za temeljite izmjene političkog ustroja.
To se nastavlja do danas, ali pitanje kojim se vrijedi baviti jeste šta je to drugačije u posljednjih godinu dana, što ovo vrijeme čini različitim od svih ranijih neusaglašenosti, mrskih saveza i vlada državnog nejedinstva? U vremenu nenametanja, kako se ponaša društvo i politička elita?
Loši reformisti i pripitomljeni nacionalisti
Promjena dominantne političke opcije obično se pokaže razočaravajućom, a ista priča prati sudbinu izmjene odnosa snaga u Bosni i Hercegovini. Nakon što je prvi pao SDS, koji se iz ove perspektive činio kao dotrajala politička opcija, spremna za popuštanje i kompromis, na tron je stigao SNSD, međunarodna uzdanica, koja nakon četiri godine vlasti, nastavlja harati još četiri. Ovog puta su pod svoje krilo stavili i sam SDS, stavljajući tako pod svoju kontrolu i prividnu opoziciju.
Unutar hrvatske struje skakutali su odmetnici i padali brojni pokreti promjene, budući da se svakim dolaskom na vlast na lokalnoj ili kantonalnoj razini pokazao sličnim ili gorim od dominantnog HDZ BiH. To je do kraja rezultiralo povratkom HDZ BiH na tron, koji je uz to pripitomio jedinu ozbiljnu političku alternativu – HDZ 1990.
Nakupljena emocija u Bošnjaka čekala je 2010. godinu, kada je paliju političkog liderstva preuzela socijaldemokratska struja. SDP se našao u istom kontekstu naspram SDA, kao SNSD i SDS, samo u drugačije filtriranoj populističkoj retorici. I SDP je kao pobjednik umirio moguće opozicionare – SDA, čime se polako zatvorio prostor unutaretničke oporbe.
Tako se u sva tri korpusa onaj „manji“ našao u ulozi lijevog/desnog krila „većih“ partija. Ovo umirenje „unutrašnjih neprijatelja“ vjerovatno će za svoj rezultat imati umanjenje kapaciteta otpora u predizbornoj debati 2012. i 2014. godine, što može odvesti nove izborne rezultate u potpuno nepredvidivom smjeru.
Neosporno je jedino da će unutar hrvatskog korpusa HDZ BiH ostati dominantna opcija, uslijed činjenice da su na razini Federacije, bošnjačke političke opcije „velikih“ pripitomljavale potpuno marginalne i sada već politički mrtve struje Hrvata. To što nisu prepisali pragmatičnost iz vlastitog korpusa na međuetnički dogovor, pokazat će se fatalnim po buduću stabilnost trenutne vlasti u većem BiH entitetu.
Pitanje opstanka zajedničkog društva
Neki će reći da bosanskohercegovačko društvo u smislu jedne svijesti i jednog građanskog kruga od devedesetih do danas nije ni postojalo. No, to što postoje tri etnički predodređena različita viđenja funkcioniranja društva, te uz to i brojni alternativni pogledi na dato stanje, ne znači nužno da nemamo zajedničko društvo, već to da kroz etničku podjelu preživljava i pluralizam misli, ma koliko to moglo biti pogubno po izgradnju građanske ideje.
O tom skupu možemo govoriti kao o nesložnoj zajednici, bez nade u primirje i dogovor. Ali u konačnici, upravo je haos ideologija razvio potrebu za kompromisom, koji se gradio kroz uspostavu običaja, međusobnih popuštanja te interesom u podjeli prava i obaveza. Istina, društvo je bilo daleko od vladavine prava, građanske države, te je za prioritet stavljalo kolektiv ispred pojedinaca, ali je suštinski funkcioniralo na razini demokratske zrelosti pripadajućeg mu stanovništva.
Možda to jeste rezultat rata, ali uslijed nepostojanja boljeg rješenja koje bi nastalo kao rezultat dogovora sukobljenih strana, takav raspored će nužno opstati do trenutka njihovog sazrijevanja i shvatanja o potrebi promjene odnosa, te stavljanja većeg fokusa na pojedinaca i pravo građanina.
Šta je upitno u tom kontekstu? U smislu izgradnje građanske države u bosanskohercegovačkom slučaju je problematična činjenica da se većinski kolektiviteti nastoje ponašati u okviru ideje većine – i jednog čovjeka-jednog glasa, na onom teritoriju gdje u skladu sa svojim kapacitetom mogu uživati potpunu vlast (srpska politička elita u Republici Srpskoj; bošnjačka politička elita u Federaciji; hrvatska politička elita u kantonima sa hrvatskom većinom, sa težnjom da isti koncept ostvari na lokalnoj razini grada Mostara).
Nastavak insistiranja na jednostranoj viziji po ulasku iz prostora samovlasti u onaj gdje je potreban konsenzus (država ili entitet) dolazi do pojačanog razilaženja stavova. Neposredna posljedica mu je urušavanje onog najmanjeg sadržioca što tri javna mnijenja guraju u to jedno-zajedničko društvo.
Činjenica ostaje da zanemarivanje legitimnih predstavnika brojno manjinskih naroda na onom prostoru gdje jedan kolektiv može vladati u kapacitetu građanske većine ukazaje na demokratsku nezrelost većinskog etnosa, te samim tim i nespremnost na stvarnu građansku državu. Zbog toga Bosna i Hercegovina ne može dočekati zdraviji politički sistem sve dok u sva tri etnička korpusa ne preovlada većinska potpora revoluciji postojećeg uređenja. A zajednički prevrat se može dogoditi samo u zajedničkoj javnosti. Koju, uz ignoriranje „tuđih“ medija i „njihovih“ komentara, nepovratno gubimo iz dana u dan.
Nedim Jahić, Brno, Češka republika, 02.10.2011.
Peščanik.net, 03.10.2011.