Svakoga mjeseca uzme komadiće poderane hrvatske zastave, stavi ih u koverte i pošalje na adrese predsjednika Republike i glavnog državnog tužitelja. Čini to kao protest zbog sporosti pravosuđa koje već više od trideset godina ne želi riješiti slučaj saobraćajne nesreće u kojoj je teško fizički stradao.
Ali onda je ovih dana takvo demonstriranje građanskog neposluha dodijalo državnom tužitelju, pa je čovjeka dao uhapsiti i na silu odvesti u jednu zagrebačku inistituciju. Na psihijatrijsko vještačenje! Tu je gospodin Tonči Majić, inače predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, odbio vještačenje, a o kršenju svojih ljudskih prava obavijestio javnost. Opravdanje takozvane pravne države o nasilju nad Majićem jest kako je paranje državne zastave kazneno dijelo pa je najprije naređen kazneni progon, a kako je Majić odbio sudjelovati, zaključeno je kako nije normalan, te ga je potrebno, ako neće milom, onda silom, privesti u psihijatrijsku ustanovu.
Jer samo lud čovjek može skrnaviti svetinje, poput zastave, ili, ne daj bože, ismijavati hrvatski grb ili još gore vrijeđati lik i djelo predsjednika Republike. Ta su tri „predmeta“, naime, ovdje, zaštićena zakonom koji je doduše, nakon neuspjelog sudskog progona feralovaca, optuženih zbog vrijeđanja šefa države Franje Tuđmana, bio ukinut, da bi, međutim, ponovo oživio. Pa „kada postoje okolnosti koje upućuju na sumnju da se radi o osobi smanjene ili isključene ubrojivosti, treba provesti psihijatrisjko vještačenje“, stoji u blesavom, birokratskom obrazloženju organa represije povodom nevjerojatnog nasilja nad jednim civilnim aktivistom.
U proljeće ove godine pak državni je tužitelj tražio da vještaci ustanove je li Majić narkoman, budući da je moguće, obrazložio je taj najutjecaniji čovjek u državi, da čovjek cijepa zastavu i šalje dijelove na važne državne adrese „pod utjecajem opijata“. U međuvremenu, kako su stizali novi komadići zastave, državni je tužilac zaključio kako se Majić sprda s najvažnijom hrvatskom svetinjom, te da definitivno nije normalan i valja ga pospremiti u neku dobro čuvanu instituciju.
No je li baš jedini razlog takve odanosti državnog tužitelja jednom nedemokratskom zakonu samo u želji da od Majića zaštiti državnu zastavu ili je posrijedi nešto posve drugo? Jednom davno, onih olovnih devedesetih, Dalmatinski komitet za ljudska prava posebno se bavio masovnim izbacivanjem iz stanova građana srpske nacionalnosti u Splitu, uzimao žrtve u zaštitu, a onda još i obavještavao evropske institucije o tom svojevrsnom etničkom čišćenju. Jedan broj ljudi čije su stanove nasilno otimali takozvani hrvatski vojnici, sve zaklinjući se u hrvatske isignije – grb, zastavu i Tuđmana – odvođen je u vojni zatvor Lora u Splitu. Tamo su mjesecima zvjerski prebijani, mučeni strujom, ponižavani najokrutnijim metodama, skidani do gola, tjerani da kleče i laju kao psi… uglavnom, na njima su se iživljavali brojni uniformirani čuvari, ali i domoljubni građani kad bi poželjeli malo strastvene noćne zabave.
Elem, u tom razdoblju sadašnji je državni tužitelj bio zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, zadužen dakle i za događanja u vojnom objektu Lora. Nažalost, taj danas moćni lik koji, isključivo prema političkim kriterijima, evo već dvanaest godina odlučuje koga će hapsiti ili tko je zreo za ludnicu, tih ranih devedesetih ničim nije pokazao da ga zanima što se u vojnom mučilištu Lora događa. A kamoli da je na vrijeme procesuirao one koji su neke civile mučili sve do smrti. Upravo tu mračnu činjenicu iz biografije državnog tužitelja već skoro dvadeset godina uporno naglašava aktivist Tonči Majić. Zahtijevajući njegovu odgovornost za stradanja civila u Lori, budući da je još onda znao tko su nasilnici u vojnim odorama, s hrvatskim grbom na reveru.
Eto, tu je negdje korijen neugodnosti koje se proteklih godina događaju građaninu Majiću, sve do agresivnog zatvaranja u psihijatrijsku instituciju.
Ali čitav ovaj slučaj državnog nasilja naročito jasno otkriva mogućnost manipulacije kada se tobože u ime zaštite neke nacionalne svetinje teško narušavaju građanska prava pojedinca, a sve s pozicija apsolutne moći prvog čovjeka pravosuđa. Koji je, izgubivši živce, posegnuo za gadnom staljinističkom metodom i eklatantnom zloupotrebom psihijatrije kako bi se riješio ustrajnog svjedoka jedne nevesele, moralno i zakonski problematične, epizode iz svoje prošlosti.
Baš kao u pravim totalitarnim režimima državni se tužilac pozvao na dubiozni zakon o zaštiti jedne krpe, učinio krajnji korak, pa aktivistu koji mirno protestira proglasio šizofreničarem i time naravno doveo u sumnju njegov cjelokupni rad. A naročito Majićevu iscrpnu dokumentaciju i svjedočenja o mučnim događajima u logoru Lora.
No gorak okus ovoga skandala potencira i činjenica da se isti državni tužilac nije sjetio na slično psihijatrijsko vještačenje otpraviti one zločince iz Lore ili, na primjer, suca koji je, oslobađajućim presudama, ionako zakašnjelo suđenje za ratne zločine u Lori pretvorio u neviđeni skandal i farsu. To zato jer se ovdje mučenja i ubijanja civila ne smatraju činom psihičkih poremećaja, nego aktom patriotizma i hrabrosti. Budući da su zločini činjeni upravo u ime digniteta hrvatske zastave. Koju stoga doista vrijedi zakonom štititi.
Mladina, 23.12.2011.
Peščanik.net, 24.12.2011.