- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto je Nobelova nagrada za književnost blesava

Dakle, švedski pesnik Tomas Transtremer dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Osim nekoliko dužih pesama dostupnih na internetu, nisam čitao Transtremera, pa ipak mislim da je to zdrava odluka u svakom smislu. Pre svega za žiri. Da objasnim.

Njih ima osamnaest, i članovi su organizacije pod nazivom Švedska akademija, kojoj je krajem 19. veka poveren zadatak da dodeljuje Nobelovu nagradu. Tada su dva člana uložila primedbu da bi bilo loše da se taj zadatak prihvati. U osnivačkom aktu Akademije, napisanom još 1786, stoji da je njen zadatak promovisanje „čistote, snage i uzvišenosti švedskog jezika“. Zar je to spojivo sa pronalaženjem najvrednijeg opusa „idealističke tendencije“ na čitavom svetu?

Svi članovi su Šveđani i većina su redovni profesori na švedskim univerzitetima. U današnjim žiriju ima samo pet žena, a žena nikada nije predsedavala žirijem. Samo je jedan član rođen posle 1960. To je tako, jer se na članstvo u Akademiji ne može podneti ostavka. U pitanju je doživotna kazna. Dakle, nema mnogo sveže krvi. Međutim, u proteklih nekoliko godina, dva člana su odbila da učestvuju u radu žirija zbog ranijih nesuglasica, jedan zbog reakcije, ili nedostatka reakcije na fatvu protiv Salmana Rušdija, a drugi zbog dodeljivanja nagrade Elfridi Jelinek, koju je smatrao „haotičnom i pornografskom“.

Kako ovi ljudi zaključuju ko su najveći pisci ili pesnici u datom trenutku na međunarodnoj sceni? Obraćaju se silesiji književnih stručnjaka u ogromnom broju zemalja, koje plaćaju da napišu par crtica o potencijalnim dobitnicima. Ovi stručnjaci bi trebalo da budu anonimni, ali su oni skoro uvek poznanici ljudi koje kandiduju.

Pokušajmo da zamislimo koliko je čitanja ovde potrebno. Pretpostavimo da se svake godine nominuje nekoliko stotina pisaca – to nije nezamislivo – od kojih žiri verovatno treba da pročita bar po jednu knjigu. Ali ova nagrada se dodeljuje kao priznanje za čitav opus jednog autora, pa verovatno, kako se izbor sužava, treba da pročitaju dve knjige od onih koji preostanu, pa tri, pa četiri. Nije nezamislivo da svake godine treba da pročitaju dvesta knjiga (i to pored svojih redovnih dužnosti na poslu). Samo će mali broj tih knjiga biti napisan na švedskom, a samo će neke biti dostupne u švedskom prevodu; mnoge će biti na engleskom, ili prevedene na engleski. Ali budući da su Englezi i Amerikanci poznati po tome da ne prevode mnogo, nešto će morati da se čita na francuskom, nemačkom ili možda španskom, umesto egzotičnijih izvornih jezika.

Ne zaboravite da govorimo i o pesmama i o romanima, da te knjige potiču iz čitavog sveta, i da su mnoge čvrsto ukorenjene u kulture i književne tradicije o kojima švedski akademici neizbežno malo znaju. Dakle, ovi profesori svake godine treba da svare i uporede vrlo raznorodnu i tešku gomilu knjiga. Odgovarajući nedavno na kritike da je u poslednjih deset godina sedam nagrada dodeljeno Evropljanima, Peter Englund, predsednik aktuelnog žirija, kaže da se članovi dobro snalaze s engleskim, ali se boji da malo slabije razumeju jezike poput indonežanskog. Dobro, to je pošteno.

Zastanimo ovde na trenutak i zamislimo naše švedske profesore, pozvane da čuvaju čistotu švedskog jezika, kako porede nekog indonežanskog pesnika, možda prevedenog na engleski, nekog pisca iz Kameruna, možda dostupnog samo na francuskom, i recimo još jednog koji piše na afrikansu, ali je prevođen na nemački i holandski, sa književnom zvezdom poput Filipa Rota, koga mogu čitati na engleskom, ali ga mogu, makar zbog iscrpljenosti, pronaći i na švedskom.

Treba li im zavideti na tom zadatku? Ima li on smisla? Ona dvojica od pre sto godina, koji su govorili da se ovih stvari ne treba prihvatati, bili su zabrinuti da će Akademija postati nekakav„kosmopolitski književni tribunal“. A to su instinktivno smatrali problematičnim. Nisu pogrešili.

Hajde sada da zamislimo da smo doživotno osuđeni da, iz godine u godinu, donosimo napornu i praktično nemoguću odluku kojoj svet sve više i više pripisuje sumanuti značaj. Kako tome pristupiti? Potražićemo neke jednostavne, brze i lako dostupne kriterijume koji će nam pomoći da tu gnjavažu skinemo s dnevnog reda. A budući da je estetika, kao što Borhes primećuje, naporna i da zahteva posebnu senzibilnost i dugo promišljanje, dok su politički odnosi lakši i shvatljiviji, počinjemo da identifikujemo one delove sveta koji privlače pažnju javnosti, možda zbog političkih previranja ili kršenja ljudskih prava. Pronalazimo autore koji su već stekli ogromno priznanje a možda i osvojili najveće književne nagrade u tim zemljama i koji se glasno svrstavaju na ispravu stranu u tim političkim deobama o kojima govorimo, i biramo njih. Tako smo imali period kada su nagrađivani disidenti iz istočnog bloka, ili protivnici diktature u Južnoj Americi, ili južnoafrički pisci koji se protive aparthejdu, ili, najneverovatnije do sada, slučaj anti-berluskonijevca, dramskog pisca Darija Foa, čija je pobeda izazvala dosta čuđenja u Italiji.

To je bila prilično poštena formula, ali avaj, nema baš svako trusno područje svog velikog disidentskog pisca (Tibet, Čečenija), a tome možemo dodati i činjenicu da nagradu, koja se smatra i priznanjem zemlji koliko i piscu, nije moguće dati dvojici pisaca iz istog regiona dve godine zaredom. Kakav zbrka!

S vremena na vreme, žiri se pošteno opeče. Pošto je dobila tolike značajne nagrade u Nemačkoj i Austriji, levičarka i feministkinja Jelinek delovala je kao bezbedan izbor. Ali njena dela su sablažnjiva, često i prilično nesvarljiva (nikad ne bi dobila književnu nagradu u, recimo, Italiji ili Engleskoj), a roman Pohlepa, koji se pojavio nedugo pre dodeljivanja nagrade, bio je zaista nečitljiv. Znam, jer sam uporno pokušavao. Da li su ga članovi žirija pročitali? Nisam baš siguran. Nije iznenađujuće što su se, nakon skandala sa ovom dobitnicom, vratili na siguran teren: Pinter, politički podoban i praktično zaboravljen; Vargas Ljosa, za koga sam nekako mislio da je nagradu dobio pre mnogo godina.

Kakvo je to onda olakšanje s vremena na vreme reći „dođavola sve to“, i dati nagradu Šveđaninu, u ovom slučaju starcu, koji se u svojoj zemlji smatra najvećim živim pesnikom i čiji čitav opus, kao što Peter Englund šarmantno primećuje, može da stane u jednu tanku knjižicu. Prosto rečeno, to je pobednik koga celi žiri može da pročita, na izvornom švedskom, za samo nekoliko sati. Možda im je bio potreban predah. Da ne pominjemo i taj detalj, koji nije nevažan u ovo krizno vreme, da će nagrada od milion i po dolara ostati u Švedskoj.

Ali možda je najvažnije to da nas ovakva odluka, koju nikad ne bi doneo, recimo, američki, nigerijski, a kamoli norveški žiri, podseća na suštinski šašavu prirodu ove nagrade, i na našu naivnost što je shvatamo ozbiljno. Osamnaest (ili šesnaest) Šveđana imaće određeni kredibilitet kada procenjuju vrednost nekog dela švedske književnosti, ali koja bi grupa ljudi ikada mogla da se izbori sa neizbežno različitim delima iz mnoštva različitih tradicija. I zašto bismo od njih to tražili?

The New York Review of Books, 06.10.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.10.2011.