- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto Makedonija nije Island

Kao i uvek pred samit EU, Makedonija žuri da isporuči neki rezultat i pokaže da zaslužuje dobijanje datuma za početak pregovora. Poslednji rezultat (koji je svakako nedovoljan da promeni generalno mučnu sliku) je konačno konstituisanje komisije, koja ne bi bila potrebna u demokratskoj zemlji u kojoj vladaju pravo, institucije i nenasilna politička kultura. Ali sada možemo da se pohvalimo da imamo (kakvu-takvu) istražnu komisiju koja treba da utvrdi činjenice vezane za 24. decembar. Istražna komisija je u početku imala neki smisao, dok su tenzije bile visoke, a javnost uznemirena, ali sada skoro niko, čak ni opozicija, više ne spominje „crni ponedeljak“, niti traži ispitivanje odgovornosti ili prevremene izbore. Ipak, komisija (kojom rukovodi domaći – a ne strani, aleluja – ekspert koji uz to ima i tzv. zlatni glas) i pored svih nedostataka, nejasnih mandata i procedure po kojoj će raditi, bar će fingirati sposobnost države da sama „rešava“ (napiše izveštaj) brljotine koje je sama napravila.

Mnogo veću konfuziju unosi zahtev spolja da se potpiše međustranački memorandum o saradnji i posvećenosti evropskim integracijama, i to u parlamentu, mestu koje po definiciji služi za debatu, dogovore i saradnju između predstavnika raznih stranaka. Istina je da se stranke iz vlasti i opozicije ponašaju kao zaraćene strane, ali kada ovakav nalog dolazi spolja, postavlja se pitanje da li je ovo neki pandan Ohridskom sporazumu, tj. neki „meki“ Skopski mirovni sporazum, čime bi Brisel potvrdio da uspešno menadžuje konflikte, čak i kada su unutrašnje-politički? Ovaj memorandum je „invencija“ koja ima za cilj da se dobije napismeno, crno na belo, da su svi za EU i da se zaklinju da će raditi ka tom cilju.

Zanimljivo je da se to traži od stranaka čiji su lideri inače poznati po tome da slušaju međunarodnu zajednicu, koji u svojoj bezidejnosti već godinama kao papagaji samo ponavljaju „mi drugu alternativu, osim EU i NATO, nemamo“. Osim toga, javna podrška je toliko visoka da nam je u tome konkurencija jedino Kosovo, a po svojoj jednodušnosti već počinjemo da ličimo na jednopartijska društva iz prošlosti. Izgleda da nikome ne pada na pamet da File može zahtevati šta hoće, ali da po ustavu, ako se poštuje naravno, građani su ti koji će u krajnjoj instanci odlučivati o članstvu, jednom kada se (i ako) pregovori završe. Zato je ovo sada čudo neviđeno: međunarodna organizacija i savez država kojima se u principu pristupa dobrovoljno, sada diktira parlamentarnim strankama jedne zemlje da se obavežu da će raditi na ostvarivanju evropske agende. Da apsurd bude veći, ovo se dešava državi koja već osmu godinu pokušava da dobije datum za početak pregovora sa tim savezom, a kojoj Brisel to ne isporučuje zbog „spora u vezi sa imenom“, koji ne samo da nema veze sa kopenhaškim kriterijumima, nego je i suprotan njihovom slovu i duhu.

I dok se ovakve stvari dešavaju na Balkanu, stiže vest sa severa Evrope da je Island suspendovao pregovore sa EU. Kada je islandski ministar spoljnih poslova ljubazno rekao „no, thank you“, komesar File je izjavio da mu nije lako da prihvati tu odluku, da ju je doživeo kao lični udarac, ali budući profesionalac, on će bez pitanja poštovati volju islandskih građana i njihovih izabranih predstavnika. Zamislite na tren, onako hipotetički, kakvu bi poruku File napisao na Twitteru da je umesto Islanda ovo najavila zemlja sa tzv. Zapadnog Balkana. Makedonski građani, za razliku od islandskih, nemaju drugu želju, niti su ikada razmišljali o drugoj alternativi osim EU. Ali odgovor koji kao eho stiže iz Brisela glasi: „Spremni smo da vam progledamo kroz prste zbog 24. decembra, i za korupciju, i za stanje u medijima, i za odsustvo vladavine prava – samo pobogu promenite ime i daćemo vam datum za početak pregovora.“

Na svaku manifestaciju neslaganja ili otpora prema ovakvoj uceni (jer se to drugačije ne može nazvati), odgovor glasi da mi nismo dovoljno entuzijastični, da smo zaostali Balkanci, da je „identitet ružna reč“ (kako mi je nedavno rekla ambasadorka jedne velike zemlje EU), itd. Ponavljaće vam da je za to potrebna hrabrost, statesmanship, da to samo malo boli ali da će brzo proći, ali da nema drugog načina da dobijete datum za pregovore. Mi dobro znamo da ne zaslužujemo članstvo, bar dok se ne upristojimo do nivoa Bugarske, recimo. Ali ono što Makedonija zaslužuje i što joj jeste potrebno je početak pregovora, koji će održavati tempo reformi i nadu da nismo slepo crevo Evrope.

Vest o odluci vlade Islanda u Makedoniji je dočekana sa oduševljenjem, pa i (zlu)radošću. То ne znaći da se ovde na sceni pojavila neka druga ideja ili vizija. Pa kod nas nema ni evroskeptičnih stranaka, a ni sumnjičavim intelektualcima nije lako. Ponekad mi se čini da bi u Makedoniji bilo lakše registrovati fašističku stranku, nego neku bez NATO-a i EU u svom programu. (Albanci su poseban slučaj; oni sanjaju svealbansku viziju evropeizma – od Stokholma do Atine, kako je nedavno izjavio Ahmeti sa John Hopkins University). Radost Makedonaca je, dakle, samo izraz frustracije: tretirani kao poluprotektorat, neimenovani, poniženi, mnogi od njih priželjkuju da vlada skupi hrabrost i kaže Briselu to isto „no, thank you“ – ali samo u pogledu promene imena, nikako u vezi sa mogućim članstvom. Ono što ih boli, a što nemaju hrabrosti da priznaju, je da se državno rukovodstvo nikada nije drznulo da glasno kaže da nema nameru da promeni ime ove države, ili da prekine pregovore sa Grčkom u vezi sa imenom. Oni oklevaju, dovijaju se, ali ne odustaju od pregovora o vlastitom identitetu – jer nemaju alternativu. Tako veliki patrioti aplaudiraju: „Svaka čast Islandu, to je država, a ne mi! Tako treba i Fileu i Briselu!“ I naravno propuštaju poentu. Pojma oni nemaju koliko svetlosnih godina smo mi daleko i od Brisela i od Rejkjavika.

Na Islandu je nova vlada (stranke koje su bile na vlasti u vreme finansijskog kolapsa 2008) dobila izbore sa neskriveno evroskeptičnim programom. Oni su poručili Briselu da se pregovori prekidaju na neodređeno vreme, jer žele da prvo pitaju građane na referendumu o tom eventualnom pridruživanju. Kod nas je sve obrnuto. Ovde bi se održao referendum o promeni imena, ali ne o ulasku u EU. Island je prihvatio EU kao spasonosnu opciju u vreme kada je bio na dnu krize, ali ne zaboravite – radi se o državi koja ima dugo iskustvo „druge opcije, osim EU“. Sada je zemlja stala na noge, doživljava ekonomski rast, a bogata je rusursima, mada sve teškoće nisu sasvim savladane. Do ekonomskog oporavka su došli uglavnom vlastitim snagama i ne slušajući savete Brisela ili Frankfurta. Sada su na vodećoj poziciji, što se oporavka tiče, u poređenju sa svim zemljama EU.

E, u tome je „hrabrost“, a ne u tome što je neki ministar imao zadovoljstvo da Fileu pljusne u lice „no, thank you“. Mi niti imamo ekonomiju, još manje prosperitet, a i ono malo resursa pokrademo ili potrošimo na barok i spomenike. U Islandu je stopa nezaposlenosti samo 5% (polovina proseka EU), a naša – znate i osećate. Za ovu zemlju sa severa je „rezervisano“ prvo mesto na tzv. Globalnom indeksu mira (Makedonija se ove godine nalazi na 79-om i poslednja je u poređenju sa državama u regionu). Island je zemlja sa najmanje kriminala i najviše pročitanih knjiga u Evropi (per capita), dok se kod nas patrioti hvale svojom nepismenošću, mada toliko vole Makedoniju da bi umrli za nju. Kažu da bi i pucali, samo da uđu u NATO i EU. Pa im vi sada merite pamet i miroljubivost.

Tamo se zemlja voli radom, obrazovanjem, kulturom, demokratijom i nenasiljem. Tamo su žene oduvek imale značajan položaj i uticaj u društvu, pa i u politici (prva žena predsednik je izabrana još 1980-e, i to kao samohrana majka), što se smatra jednim od faktora koji su doprineli pacifikaciji islandskog društva. Kod nas, obrnuto, od žena se traži da spasavaju naciju svojim matericama. Oni su prilično egalitarno društvo u socijalnom smislu, a mi se glođemo i davimo u klijentelizmu i darvinizmu. Prema indeksu sreće, Islanđani su opet na vrhu, a mi sa pesimizmom i defetizmom na samom dnu. Island je članica NATO, ali nema vojsku. Kod nas obrnuto: nismo članica, a pola smo vojske poslali u Avganistan da pomognemo Amerikancima, pa još i žalimo što nemamo veća izdvajanja za vojsku i više vojnika za izvoz.

Verujte, u Briselu se niko (osim Filea, razumljivo) ne potresa previše zbog odluke Rejkjavika; oni će zadržati specijalne partnerske odnose. A to što nas u regionu (koji postaje sve manji) pritiskaju da uđemo ili da bar koračamo prema cilju je samo dokaz da smo slabi i nestabilni, i da predstavljamo opasnost i po sebe i za njih. Mi smo predmet evropske bezbednosne politike, a ne politike proširenja.

Nova Makedonija, 17.06.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 17.06.2013.

MAKEDONIJA