- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto mere ne funkcionišu

Posle mnogo debata i raznih uzbuđenja, američki Kongres je usvojio program od oko $ 900 milijardi državne pomoći privredi. Nešto od toga je već upotrebljeno, nešto će tek biti narednih dana i nedelja. Bilo je više nego upadljivo da su tokom usaglašavanja tih mera pomoći u poslednja dva meseca berze nastavljale da padaju. Kako u SAD, tako u drugim zemljama. To znači da poslovni krugovi ne veruju da su ponuđene mere dobar lek za krizu.

Kako je moguće da se usvoji tako skup program, a da on nema pozitivan uticaj čak i pre nego što većina mera počne da se primenjuje? Da li je moguće da je čitav progam promašaj? Kako objasniti okolnost da je izgleda zaista reč o promašaju?

Sve je manje sporno da je program od $ 900 milijardi promašaj. Još je zanimljivije to da taj promašaj nije čak ni originalan. Mere koje predlažu američke vlasti nisu ništa novo. Obaranje referentne kamatne stope na 0%, kupovina udela u bankama sa problematičnom imovinom, delimična nacionalizacija firmi, fiskalni podsticaji, itd, sve su to stvari koje su deja vu. Japanske vlasti su tokom proteklih petnaestak godina preduzimale sve pomenuto, a i još ponešto drugo i sve je ostalo bez rezultata. Tačnije, sve te mere nisu pokrenule Japan i njegovu privredu, ali su podigle njegov javni dug na preko 180% od BDP te zemlje.

Zašto japanski programi nisu dali razultate i zašto najverovatnije ni američki programi pomoći ne mogu da daju rezultate? A naravno ni srpski! Osnovni razlog je u tome što one potpuno promašuju cilj. Cilj nekadašnjih japanskih i današnjih američkih programa je bio da se uspostavi stanje pre izbijanja krize. To bi značilo da se postigne prethodni nivo privredne aktivnosti. Drugim rečima, mere su služile da se uspostavi status quo ante. To je pogrešan cilj, jer konstelacija status quo ante je i bila ta koja je proizvela krizu. Tačnije, to je bila konstelacija određenih poslovnih parametara, kao što je npr. mnogo ulaganja u stanove, građevinarstvo, mnogo ulaganja u hipoteke i neke derivate, itd.

Ako se želi poboljšanje, onda se ono ne može postići povratkom na status quo ante, nego stvaranjem situacije koja pokreće privredu. Da bi se do te pokretačke situacije došlo potrebno je osloboditi kapital, rad i ostale resurse, kako bi se ostvarila njihova najproduktivnija upotreba pod sadašnjim uslovima. A upravo to vlasti destimulišu time što državnom intervencijom vraćaju stvari na status quo ante.

Ono što sve države rade je tačno suprotno od onoga što bi trebalo da rade. One pokušavaju da održe postojeći nivo privredne aktivnosti, da spreče otpuštanja, zatvaranje nekih firmi, itd. A upravo kroz te aktivnosti treba da se nađu novi produktivni načini korišćenja resursa. Ono što bi trebalo da se učini je da se pusti da se restruktuiranje obavi, ma kako ono bolno bilo. Jer samo tako ćemo stići na zelenu granu.

 
Peščanik.net, 14.03.2009.