- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto nema zakona o fondovima

Da li ste primetili neobičnu okolnost da u Srbiji rade investicioni fondovi, a da nema zakona o njima? Bilo bi dobro kada bi se izostanak zakona mogao objasniti time što su srpske vlasti usvojile liberalno rešenje po kome takav zakon nije ni potreban. Ali, do te mere ovdašnje vlasti nisu liberalne.

Šta bi onda mogli biti razlozi? Njih izvesno mora biti, jer ništa se ne događa bez razloga. Ono što se u ovom slučaju vidi su tri moguća razloga. Prvo, donošenje ovakvog zakona bi iziskivalo da se vlasti izjasne i o nekim drugim važnim pitanjima, a za neka od njih postoje loša rešenja, koja vlasti ne nameravaju da menjaju. Drugo, interesi vlasnika nekih fondova su da rade bez regulacije, pa su oni zainteresovani da tako i ostane, bojeći se da bi eventualna rešenja mogla biti restriktivna. Za tu uslugu fondovima, od kojih se za neke od njih pretpostavlja da su sumnjivog porekla, vlasnici fondova se odužuju “pomažući” ljude na vlasti i njihove stranke. To naravno spada u klasični slučaj korupcije. Treće, vlasti mogu imati razloga da delovanje fondova tolerišu i mimo prethodno rečenog, jer investicioni fondovi donose neka ulaganja, a ulaganja je ionako malo i bilo bi ih još manje ako bi se delovanje fondova ograničilo.

Ostavimo po strani na trenutak zašto nema zakona o fondovima i pogledajmo sledeće pitanje. Čime bi se fondovi u Srbiji bavili pod pretpostavkom da postoje. Recimo da neka grupa pojedinaca pokrene domaći investicioni fond. Mogli bi da kupuju obveznice stare devizne štednje, državne vrednosne papire i akcije firmi. Domaći investicioni fondovi ne bi mogli da ulažu u strane vrednosne papire ili da uopšte investiraju u inostranstvu. Ne bi čak mogli da kupuju vrednosne papire u Crnoj Gori, iako su Srbija i Crna Gora bar na papiru jedna država. Ne bi mogli da kupuju ni vrednosne papire na Kosovu, iako se ovdašnje vlasti ponose time da je “Kosovo u Srbiji”.

Razloge za sva ta ograničenja nije teško naći. Zakoni Srbije omogućavaju da novac lako uđe u zemlju, ali veoma otežavaju da je napusti. Srbija nije jedina zemlja sa ovakvim rešenjima, ali je sem Belorusije jedina u Evropi. Takvom rešenju pribegavaju zemlje sa lošim političkim i ekonomskim uređenjem, da bi kontrolisale i ograničile odliv novca, posebno deviza. U Srbiji ne samo da nisu slobodne kapitalne, već nisu slobodne ni tekuće transakcije. U isto vreme monetarne vlasti kažu da je dinar konvertibilan. On jeste konvertibilan, ali na vrlo niskom stepenu konvertibilnosti. Potpuna konvertibilnost, međutim, podrazumeva potpuno oslobađanje tekućih i kapitalnih transakcija.

Šta bi mogli biti razlozi za ograničenja transakcija sa inostranstvom? Bar dva su očita. Prvo, oslobađanjem transakcija vlasnici bi mogli slobodno da iznose sredstva u inostranstvo, umesto administrativne zabrane bi proradilo tržište, umesto države bi odlučivali vlasnici sredstava. To je nešto što ovdašnje monetarne vlasti ne žele, jer bi to označilo kraj tzv. makroekonomske stabilnosti na postojećem, nerealnom nivou. Osim toga, vlasti bi izgubile jedan veliki domen uticaja, koji bi se preneo na vlasnike sredstava. Drugi razlog takođe nije beznačajan. Ako bi se na domaćem tržištu moglo trgovati i stranim vrednosnim papirima bez ograničenja, onda bi domaći vrednosni papiri dobili konkurenciju. Da li to znači da niko ne bi kupovao domaće vrednosne papire? Nipošto, ali da bi bilo zainteresovanih za kupovinu domaće hartije od vrednosti bi morale po prinosu biti privlačne. A to znači da bi npr. država izdajući obveznice morala da ponudi višu kamatu i druge pogodnosti u odnosu na one koje danas nudi, da bi njeni vrednosni papiri našli kupca. Pošto to država neće, ona administrativno štiti svoj monopol.

Dakle, zakona o investicionim, penzijskim, uzajamnim i drugim fondovima kod nas nema, zato što bi ili morali biti vrlo restriktivni ili bi pale neke od najvažnijih politika koje se trenutno vode. Sadašnja rešenja o kapitalnim i tekućim tokovima su nasleđena još iz vremena vlada Josipa Broza. Njih duh promena još nije dotakao, a Srbija je jedina država nastala od bivše Jugoslavije koja ove zakone nije liberalizovala. Da bi investicioni i drugi fondovi imali smisla nije dovoljno osloboditi tekuće, već se to mora učiniti i sa kapitalnim transakcijama. Naravno, sa tim i berza i ostale finansijske ustanove modernog kapitalizama dobijaju pravi smisao.

Ova kratka analiza pokazuje kako loša rešenja u postojećim zakonima ograničavaju iole razumna rešenja u novim zakonima. Ako Srbija hoće ka Evropi, onda bi i ovde morala prihvatiti evropska rešenja i vrednosti, a to su konkurencija i tržište. Te vrednosti su prihvatili svi razumniji režimi širom sveta.

Slovenija i Hrvatska su takođe započele od nasleđa Brozovih rešenja, ali su potom izvršile izvesnu liberalizaciju. I upravo doneta Studija o izvodljivosti o SCG kaže da će zemlja morati da izvrši liberalizaciju finansijskih tržišta i deviznog poslovanje. U EU, međutim, postoje i manje i više liberalna rešenja. Imajući to u vidu, bilo bi dobro osloniti se na liberalnija rešenja, kakva postoje u Britaniji, Irskoj ili Luksemburgu među starim članicama, a kod baltičkih država među novim članicama. Bar dva su razloga za to. Prvo, iskustvo raznih zemalja koje su 2004. ušle u Uniju pokazuje da su novopridošle zemlje imale utoliko manje problema sa integracijom što su imale liberalnija rešenja u privrednoj, finansijskoj i monetarnoj sferi. Drugo, i još važnije – to su dobra rešenja.

Utehe radi, ni zemlje Evrope i EU nisu tako davno prihvatile liberalizaciju tekućih i kapitalnih transakcija. Ujedinjeno Kraljevstvo u vreme Margaret Tačer je bilo prva zemlja u Evropi koja je uklonila sva ograničenja na tekuće i kapitalne transakcije. Kasnije su taj primer sledile i druge zemlje EU. Danas je to uz razne varijacije uglavnom standard u EU25, plus Švajcarska, Island, Norveška.

 
Nin, 2001.

Peščanik.net, 20.05.2001.