- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto sam bijeli listić

Učestali pozivi brojnih organizacija i analitičara da se glas da mladim ljudima u starim strankama, ogrezlim odavno u korupciju i populizam, bila je obična utopija.

Glas za bilo kojeg mladog kandidata ili kandidatkinju u velikim strankama je glas za autokratskog lidera te stranke. To se toliko puta pokazalo na prijašnjim izborima – uvijek u brojne parlamente ulaze provjereni kadrovi lidera stranke. Ako bi neko mlađi i “upao” u parlament, odmah je postajao vojnik partije i poslušnik šefa svoje stranke.

Tako će ostati i nakon ovog izbornog ciklusa 2014. godine. U zakonodavnu vlast su ušla dobro poznata lica iz prošlih saziva parlamenata. Kada se izvršna vlast formira, izvršit će se neke kozmetičke promjene, neki će zamijeniti udobne fotelje ili preći iz jedne u drugu instituciju moći. Nikakve suštinske promjene tu nema i sve ostaje isto.

Veliki broj ljudi s pravom glasa, koji se kreće između 30-35%, opet se odlučio apstinirati od izbora, ostati kod kuće i ne izvršiti svoju građansku dužnost. Ja ih potpuno razumijem i podržavam u tom načinu opstrukcije izbora. Kriviti te ljude prosto nije korektno; apstinentima nije dobro u ovoj zemlji i nisu neodgovorni i nepromišljeni, kako ih se često naziva.

Apstinenti su razočarani bosansko-hercegovačkom partitokratijom i duboko svjesni da izbori nisu “praznik demokratije” kao u drugim razvijenim i civilizovanim zemljama, već gola borba za pozicije u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i za podjelu javnih preduzeća. Oni prosto ne žele u tome da učestvuju i zato bojkotuju izbore. Mnoge od njih poznajem i oni nisu sretni zbog svoje odluke. Stranke su postale interesne skupine i klanovi. Ne postoje svjetonazorske razlike među strankama, a podjela kao u razvijenoj Evropi na: socijaldemokratske, liberalne, konzervativne, zelene ili pirate je misaona imenica.

Mnogi apstinenti ne žele da biraju manje zlo, zapuše noseve, gutaju knedle ili žabe. Ljudi neće da glasaju PROTIV nekoga, već jasno, glasno i ponosno ZA nekoga i da se toga ne stide i ne osjećaju za koji mjesec povrijeđeno i prevareno, gorko se kajući zbog svog izbora. Nepristanak na loše kompromise je njihovo legitimno pravo i treba ga poštivati.

I sam sam se u izbornim ciklusima 2006. i 2010. godine odlučio iz svih navedenih razloga biti apstinent nakon brojnih što općih, što lokalnih izbora na koje sam redovno izlazio i glasao. Smatram da se to pokazalo ispravnim i da nisam pogriješio.

Razumijem glasače koji su ljuti na neglasače, ali neglasači su potpuno pogrešna adresa na koju se upućuju žaoke i inputira krivica npr. zbog ubjedljive pobjede SDA ili mršave pobjede Milorada Dodika. Znao sam se gorko našaliti pred ove izbore i reći “izađite na izbore, ne da izaberete vlast koja nas vodi u budućnost, nego da izaberete stečajne upravnike”. Da, situacija jest toliko beznadežna, a kriviti apstinente za to je neukusno i nekorektno, jer nas nisu apstinenti doveli u ovu močvaru u kojoj se nalazimo dvije decenije, tonemo a izlaza ne znamo naći.

Broj nevažećih listića na nedjeljnim izborima se kreće između 7% i 10% ovisno o kom nivou vlasti govorimo. Teško je utvrditi koliko je zapravo birača namjerno prekrižilo kompletan listić ili ostavilo prazan (zovem ih oboje bijeli listići), a koliko je napravilo nespretnu grešku želeći dati nekome svoj glas. Moramo imati u vidu složenost glasanja u našoj zemlji gdje i sami otvorimo četvero oči da slučajno ne pogriješimo. Broj bijelih listića ipak nije baš beznačajan i smatram da apsolutno treba dati legitimitet takvom načinu glasanja.

Uzeću sebe za primjer: otišao sam u nedjelju na glasanje, odavno odlučivši da prekrižim izborni listić za predsjedništvo, državni i federalni parlament. Tih par trenutaka sam se odlično osjećao, nisam htio da gutam knedle i zapušim nos i da biram manje zlo.

Prvo, jer među našim velikim partijama ne postoji manje zlo, a i da postoji, zlo je opet zlo i ja pod punom savješću i odgovornošću kažem da ne želim na takav način da glasam, nemam za koga da glasam, te mi je ostala jedina mogućnost da budem bijeli listić. Priča o desetinama stranaka i hiljadama kandidata za koje sam eto mogao glasati mi je obično banaliziranje. Ja svoj glas cijenim i ne želim ga davati nekim opskurnim likovima, estradnim zvijezdama ili avanturistima koji samo žele doći do odličnih primanja u raznim parlamentima u koje, na svu sreću, ponekad ne uđu, jer su daleko ispod cenzusa.

Poznajem dosta svojih prijatelja koji su odlučili biti bijeli listići kao ja, iz sličnih razloga. Ne žele dati svoj glas kandidatima čija su usta puna populizma, huškačke nacionalističke retorike, prijetnji i lažnih obećanja. Bijeli listići ne žele dati svoj glas autokratskim liderima velikih stranaka koji godinama vode svoje stranke na jedan obični diktatorski način gdje svaka riječ kritike “velikog šefa” znači harangu, linč i uklanjanje pojedinca, a čemu smo toliko puta svjedočili u svim strankama.

Što se tiče rezultata izbora, oni su već posve jasni. U dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom sigurnu pobjedu je odnijela SDA sa duplo više glasova iznad drugoplasiranih DF i SBB. SDA ima člana predsjedništva BiH, dobiti će predsjedavajućeg Vijeća ministara (red je na Bošnjaka), premijera vlade Federacije BiH i jaka ministarstva, a možda i predsjednika FBiH (zavisno od dogovora sa HDZ-om).

Pored toga imati će premijere vlada i brojne ministre u vladama sarajevskog, zeničkog, tuzlanskog, bihaćkog i srednjobosanskog kantona gdje je odnijela pobjedu. I u vladi hercegovačko-neretvanske županije biti će ravnopravan partner HDZ-u.

DF Željka Komšića i SBB Fahrudina Radončića ostvarili su solidan rezultat na izborima. Pošto pobjeda SDA nije natpolovična, ona će birati između SBB i DF slabijeg koalicionog partnera za sve nabrojane kantone, federalni i državni nivo. Jedna od ove dvije stranke će u vlast u kojoj će igrati manje značajnu ulogu, a druga će postati lider opozicije.

Debakl je preživio SDP sa Zlatkom Lagumdžijom na čelu. Takav težak izborni poraz odavno nije viđen na našim prostorima – da izgubiš 2/3 birača u 4 godine. Pred SDP-om su odlazak njenog lidera, reforme u stranci i veliko provjetravanje i odlazak mnogih istaknutih članova. Svaki ulazak SDP u bilo koju vlast bi značio za 4 godine njen nestanak, tj od nje bi ostali “samo dugmići” kao od stranke Harisa Silajdžića.

Iskreno se nadam da se reformisani i mnogo bolji SDP kao prava građanska stranka može vratiti na velika vrata u politiku.

HDZ Dragana Čovića u dijelu Federacije BiH sa hrvatskom većinom je odnio furioznu pobjedu nad HDZ-om 1990 Martina Raguža, osvojivši čak tri puta više glasova od političkog protivnika. Istina, Dragan Čović je sa mnogo manjom razlikom pobijedio Martina Raguža u utrci za predsjedništvo BiH. HDZ može odlučiti hoće li sa SDA samostalno koalirati na federalnom nivou i dva miješana kantona (županije) ili će ponuditi stranci Martina Raguža komadić vlasti.

U Republici Srpskoj, kako stvari stoje, odnio je pobjedu SNSD i Milorad Dodik sa koalicionim partnerima za svega nekoliko hiljada glasova više od udružene opozicije. Ipak, Mladen Ivanić ispred opozicije je uspio potući Dodikovu kandidatkinju i ući u Predsjedništvo BiH. Još je rano za neke ozbiljnije prognoze što se tiče RS-a jer su razlike između vladajućeg i opozicionog broja minimalne a i moguća su već dobro poznata “preletanja” na protivničku stranu, pa čak i raskidanje predizbornih “čvrstih” koalicija i ulazak u vlast sa dojučerašnjim “ljutim” protivnikom.

I na kraju bih naglasio da ipak nije sve tako crno kao što izgleda u našoj zemlji. Na nagovor moje supruge, prije mjesec dana, odlučio sam promijeniti svoju odluku da budem bijeli listić i za skupštinu kantona Sarajevo. Odlučio sam glas dati jednoj, za sada još, lokalnoj sarajevskoj partiji pod imenom “Naša stranka”. Izuzetno mi je drago što sam to uradio i čini se da nisam pogriješio. Naša stranka je skupina entuzijasta koja istinski pokušava promijeniti nešto u ovom društvu. Mladi su ili u srednjim godinama, obrazovani, dokazali su se u svom poslu mimo politike, javnih preduzeća i upravnih odbora, nisu bahati, jave se i odgovore na svako vaše pitanje putem socijalnih mreža, tolerantni su, ne viču i ne prijete kada govore kao 95% političara u našoj zemlji u predizbornoj kampanji.

Nema ni trunke populizma, ni lažnih obećanja i oni su svjesni vemena i situacije u kojoj se nalazimo. Kampanja im je bila odlična, sve vrijeme su bili na ulici i razgovarali sa običnim svijetom a kandidati/tkinje su lično dijelili letke, a ne podmlaci velikih stranaka. Imaju jako mnogo žena na listama i u stranci koje nisu samo fikusi kao u ostalim strankama. One ravnopravno odlučuju o svemu.

Uspjeli su značajno popraviti svoj rezultat od prije 4 godine i dobiti u Sarajevu oko 16.000 glasova tj. 8%. Ušli su u skupštinu Kantona Sarajevo sa 4 kandidata/tkinje, a predsjednik Naše stranke je ušao i u federalni parlament. Možda to nekome izgleda beznačajno i kao kap u moru, ali ekipi u Našoj stranci to mnogo znači i za njih je ogroman uspjeh.

Volio bih da ne iznevjere očekivanja nas 16.000 koji smo im to povjerenje ukazali. Postoje ljudi u našem gradu koji vjeruju u njih. Možda i postoji svjetlo na kraju tunela.

Haris Jusufović, 6yka, 15.10.2014.

Peščanik.net, 16.10.2014.