- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto se smeje ovaj čovek?

 
Do sada su svi primetili onaj uvrnuti smeh Mita Romnija, nekakav poluprigušeni lavež. Ali šta znači taj smeh? On izbija podjednako naglo kao što se i prekida. Da li je to nekakva interpunkcija, delom zarez, delom tačka, delom upitnik? Šta nam njime, ako išta, Romni poručuje? Zašto više podseća na kašalj ili podrigivanje nego na smeh?

Da li njime hoće da kaže: „Znam da mi upućujete neke kritike, ali pošto ne znam kako da na njih odgovorim, samo ću se pretvarati da ne mislite ozbiljno“?

Ili: „Hoću da se predstavim kao običan čovek, pa ću da isprobam onaj moj ‘smeh običnog čoveka’“?

Ili: „Nadam se da ćete ovo što sam rekao shvatiti kao nešto zabavno, mada sumnjam, ali da vidimo da li mogu da pokrenem lančanu reakciju smejanja“?

Ili: „Hteo bih da promenim temu, ne mogu to da izvedem prirodno, pa ću samo da ubacim ovaj komični kez kao non sequitur“?

Ili: Češirska mačka je mogla da iščezne i za sobom ostavi samo osmeh, možda bih i ja mogao da nestanem pomoću ovog smeha“?

U pokušaju da semiološki dešifrujem Romnijev smeh, okrećem se Kunderinoj etiologiji i taksonomiji besmislenog smejanja, iz njegovog eseja „Komično odsustvo komike (Dostojevski: Idiot)“. On pronalazi primere bezhumornog humora u odbrambeno-agresivnoj reakciji princa Miškina na besmisleni smeh drugih.

Ili ga vidi kao Miškinov pogrešno usmereni prkos. Ili ga vidi u uvredljivom odgovoru jedne žene na Miškinovu nedoslednost.

Ali Kundera zatim opisuje jedno lično iskustvo. Video je nekog čoveka kako nelagodno stoji u gužvi, ne znajući šta da radi, pa se onda smeje kad i ostali, ne znajući zašto to čine, ali u nadi da će se tako uklopiti:

„Otvara širom usta, ispušta veoma glasan zvuk, i gestikulira: to jest, smeje se. Ali ne smeje se kao svi ostali: njegov smeh deluje kao kopija među originalima. Ovu epizodicu sam zapamtio jer je to za mene bilo sasvim novo iskustvo: gledao kako se smeje čovek koji nema nikakav osećaj za komiku, i koji se smeje samo da se ne bi izdvojio iz gomile, kao što špijun navlači uniformu tuđe vojske da ga ne prepoznaju.“

Nije li ovo najbolji opis Romnijevog čudnovatog laveža? Zar on ne „ispušta veoma glasan zvuk“ ne bi li se presvukao u uniformu običnog građanina koji mu je stran, u nadi da ga „neće prepoznati“? Ako je tako, nije nimalo veštiji od Kunderinog smejača. U najmanju ruku, takvi nasumični ispadi samo stvaraju nelagodu kod ostalih. Umesto da se uklopi, on još više štrči.

On nije nalik Miškinu, čiji smeh Kundera opisuje kao nekakvu obrnutu zarazu, koja sve ostale primorava na „bezhumorno smejanje“ Romni bi, izgleda, voleo da liči na Idiota Dostojevskog, ali taj idiotizam za njega je nedostižan.

 
Gari Vils, NYRBlog, 18.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.05.2012.