- Peščanik - https://pescanik.net -

Zastoj ili perestrojka

 
Olga Žuravljova: Dobro veče. Danas smo umesto Maksima Ševčenka koji nije moga da dođe u studio, u emisiju Lični stav, pozvali u goste Stanislava Belkovskog, politologa, osnivača i direktora Instituta za nacionalnu strategiju.

Stanislav Belkovski: Kao 1980. Umesto komunizma – Olimpijada. Dobro veče.

Olga Žuravljova: Da počnemo s pitanjem koje je naš slušalac poslao preko interneta. On pita: „Vi ste svojevremeno predviđali da se Vladimir Putin neće kandidovati za treći predsednički mandat, već da će Medvedev istaći svoju kandidaturu za svoj drugi i – pogrešili. Da li je kandidatura Putina za vas bila iznenađenje?“

Stanislav Belkovski: Ovo moje predviđanje je donekle izvađeno iz konteksta. Ako se naš slušalac dobro seća, ja sam tada govorio da, u ideološkom smislu, između Putina i Medvedeva ne postoji nikakva razlika i da je zato, polemika „Putin ili Medvedev?“ veštačka. Ona je izazvana s ciljem da se ova dva političara lažno podele i da potom budu razmeštena na razne uglove ruske političke scene, te je zato, svaka polemika izazvana tim povodom bila obično gubljenje vremena. Pri tome, obzirom da bi to bilo mnogo pogodnije rešenje za stabilnost sistema, računao sam da je kudikamo verovatnije da će Medvedev biti taj koji će istaći svoju predsedničku kandidaturu. Da se kojim slučajem to desilo, svi bi se i dalje hranili lažnim iluzijama o mogućim promenama. A ovako, 24 septembra su se u jednom času sva očekivanja netragom raspršila.

Da, u tom smislu sam stvarno pogrešio i nisam bio jedini. Samnom zajedno su pogrešili i Anatolij Čubais, Mihail Gorbačov, Igor Jurgens i još nekiloko desetina veoma uvaženih ljudi. No objavom svoje kanditature, najveću grešku je učinio sam Vladimir Putin. On je ovom svojom odlukom potpuno uništio i poslednje ostatke poverenja i nade u sistem.

Olga Žuravljova: Jedan naš slušalac vas podseća na vaše prognoze koje ste davali još 2007 o tome da će nakon godinu dana tandemokratije situacija biti van kontrole. Kakve su vaše prognoze razvoja političke situacije u sledeće dve godine?

Stanislav Belkovski: Moje su se prognoze obistinile. Proklamovana vertikala vlasti zapravo ne postoji. Situacija je van kontrole utoliko što mehanizmi državne vlasti ne fukcionišu. Njima se ne može upravljati. Vlast ima apsolutno mrežni karakter. U savremenoj Rusiji vlast niče tamo gde je novac, to jest ona se pojavljuje tamo gde se kritična masa novca poklapa s njemu najbližim administrativnim resursom, bilo civilnim bilo vojno-policijskim. Čitav je sistem okupiran totalnom korupcijom i za rezultat imamo to, da poslednjih godina nijedna državna odluka nije sprovedena. Moguće da je baš zato 24. septembra bilo objavljeno to što je objavljeno, mada je sada već takoreći svejedno, jer velika rokada više ne može da ima nekakav pozitivni efekat. Očekivani pozitivni naboj koji ona navodno nosi, više ne može pretegnuti sve one godinama nataložene minuse.

U čaršiji i u slobodnim medijima kolaju priče da će nam ova odluka doneti nove godine zastoja, godine koje pamtimo iz epohe Brežnjeva. Međutim ja mislim da nikakvog zastoja neće biti. Mi smo postsovjetski zastoj već prošli. Zastoj je kod nas počeo već januara 2000, jer ako analiziramo prirodu zastoja, bilo sovjetskog bilo postsovjetskog, dolazimo do zaključka da je to stanje opšteg spokojstva, stanje nekakve čudne blaženosti i opšteg koncenzusa o tome da situacija u zemlji baš i nije tako loša i da je vlast legitimna. I to je bilo stanje u kome smo početkom ovog veka bili zatečeni. Vladimir Putin je bio garant konvencije ustanovljene među članovima elite. On je bio taj koji je garantovao da se neće narušavati dogovoreni status quo. Čak i oni kojima se on nije dopadao, nisu sumnjali u to da je to čovek koji može da upravlja zemljom.

Olga Žuravljova: I u to da ga je značajan deo stanovništva stvarno podržavao.

Stanislav Belkovski: No u prvom redu značajan deo elite. Značajan deo stanovništva je dosta klimav pojam. Kada se promeni dominantna pozicija u redovima elite, dosta brzo se ona menja i kod značajnog dela stanovništva. Zato su sve žalbe na sociološke ankete o tome da 70,2 posto stanovništva…

Olga Žuravljova: A izbori? Zašto na izbore, kao poseban vid sociološke ankete, niko ne obraća pažnju?

Stanislav Belkovski: Ko god se iole ozbiljno bavi analizom društva, izbori mu svakao neće biti nešto što bi se moglo nazvati izvorom informacija. Od njih su bolja čak i takozvana sociološka istraživanja. Rezultati raznih anketa koji se objavljuju takođe slabo mogu da pomognu, no izborna kampanja, sami izbori i izborni rezultati, su nešto što apsolutno ničemu ne može da koristi. Mi svi vrlo dobro znamo da su izbori kod nas društvena aktivnost koja se samo tako zove, a da je ova aktivnost nešto što se i pored najbolje volje izborom bilo čega ili bilo koga nikako ne može nazvati.

Zato ja tvrdim da mi danas živimo u situaciji koja se pre može okarakterisati kao perestrojka, ili predperestrojka, u situaciji kada se kod elite stvorilo čvrsto uverenje da se ovoj vlasti i njenim motivima više ne može verovati, u vremenu kada naglo raste raspoloženje tipa „došlo vreme da se beži“ i kada u dalju perspektivu ove zemlje više niko ne veruje. Jako su mi sumnjivi čak i oni koji su službeno zaduženi da reklamiraju njenu budućnost. I zato ja mislim da pred nama nije vreme zastoja. Nas čeka vreme igranke, vreme veselih raznovrsnih pokreta, pokreta koji istina pred sobom mogu imati i znak minus.

Olga Žuravljova: „Princip Belkovskog“ pod navodnicima – pita slušalac iz Barnaula – da li ovaj princip u dalje funkcioniše u ruskoj vlasti?

Stanislav Belkovski: „Princip Belkovskog“ je indikator glupaka, i pošto sam ja jedini uvek spreman da sebe javno nazovem glupakom, mene su pozvali da u ovoj emisiji zamenim Maksima Ševčenka, vašeg redovnog gosta koga svi znaju kao osobu koja sebe shvata krajnje ozbiljno. No može biti da ima slušalaca koji ne znaju šta ovaj princip pokušava da objasni. Uostalom to i nije nikakvo veliko naučno otkriće. To je prosto samo teorija koja proističe iz poznatog principa Pitera, principa koji je postavio Lorens Piter, a ona govori o tome da na određenom stadijumu razvoja, ili tačnije, stadijumu svoje degradacije, delovi sistema počinju da donose pogrešne odluke, odnosno sam sistem počinje da se ponaša kontraproduktivno svojim sopstvenim interesima.

Olga Žuravljova: Izjeda samog sebe.

Stanislav Belkovski: Da. Odluka o rokadi na samom vrhu vlasti, doneta 24 septembra, je zapravo odluka doneta saglasno principu Belkovskog. Ili na primer ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, sav obuzet proganjanjem Julije Timošenko u prvom redu zapravo grize samog sebe.

Mi analitičari vrlo često zaboravljamo na ovaj princip. Mi se trudimo da svoje glave postavimo na ramena onih koji su na vlasti i pri tome zaboravljamo da njihov misleći aparat, zbog višegodišnje opuštenosti, funkcioniše sasvim drugačije. I pošto je u celoj zemlji, pa i kod elite, mehanizam povratne sprege uništen, nema nikoga ko bi ih povukao za rukav i došapnuo im lekovito upozorenje.

Olga Žuravljova: A sada bih volela da porazgovoramo o nečem malo konkretnijem. Vi govorite o tome da unutar sistema postoji nekakav, reklo bi se skriveni sistem ponašanja koji sam preduzima korake koji nanose štetu osnovnom ustrojstvu i da se to događa zato što se proces mišljenja kod ljudi koji su na vlasti kreće po nekim drugim kanalima. Možete li nam objasniti šta vrhovna vlast hoće da nam poruči svojim poslednjim izjavama i nastupima? Šta ona hoće da postigne svojim izjavama o badmintonu ili o berbi kukuruza, na primer? Šta vlasna elita time hoće da nam kaže?

Stanislav Belkovski: Oni hoće da postignu samo jedno, a to je stabilizacija političkog sistema na sledećih 6, 8 ili još bolje 12 godina. I oni to čine u skladu sa svojim shvatanjima.

Olga Žuravljova: A shvatanja su im takva kava ih vidimo?

Stanislav Belkovski: Da. Vrlo verovatno. Dmitrij Medvedev po svoj prilici misli da će priča o badmintonu povisiti njegov rejting u onom, aktivnijem delu društva. A Vladimir Putin računa na to da vožnjom kombajna i izrežiranom predstavom s penzionerima koji su toliko srećni, i koji žive tako dobro da bi sve preko toga bilo već suvišno, učvršćuje svoje pozicije u gledalačkim masama. Eto kako oni (ovde ne želim da ocenjujem tehnološke elemente političke propagande ili pomoć njihovih savetnika) razumeju realnost kojom su okruženi. To što ti ljudi rade odražava njihov stepen razumevanja situacije u zemlji i njihove uloge u toj konkretnoj situaciji. Pri tome, po mom skromnom mišljenju, u njihovom saznanju nema ni traga nekakvom katastrofizmu ili nečemu što bi se moglo nazvati alarmantom situacijom. Oni misle da će sledećih 6, 8, a možda i celih 12 godina biti sve u najboljem redu. Ljudi koji okružuju Dmitrija Medvedeva, aktivno su počeli da propovedaju tezu o tome da će se Medvedev već 2018 vratiti na mesto predsednika. A jasno je i zašto. Ovu tezu već sada treba usrdno propagirati jer u protivnom, Dmitrija Anatolijeviča kao nekakvog načelnika niko neće uzimati za ozbiljno ni do maja 2012, a kamoli posle, kada bi već trebalo da postane premijer.

Olga Žuravljova: Vi mislite da će 2012 Medvedev biti premijer? Vi stvarno mislite da će to što mu je obećano biti i ispunjeno?

Stanislav Belkovski: Ovih dana sam se na ulici, u metrou i pred kioskom, sasvim slučajno sretao s nekolicinom ruskih milijardera sa spiska Forbes, i oni su mi, hvatajući i vrteći dugme mog kaputa, svi redom u poverenju govorili: „Ti barem znaš da je Medvedev jedna mizerija i da on ne može da bude premijer. Ja sam taj koji treba da bude premijer“. Ili drugim rečima, tamo, na tim vrtoglavim visinama, čuje se nekakav tihi žubor u smislu da će se po meri nastajanja novih badmintonskih pojava, kao i daljeg širenja već započete badmintonizacije zemlje, Vladimir Vladimirovič do maja 2012 ipak opasuljiti i odlučiti da raskrsti sa strasnim badmintonistom. No s druge strane, nešto mi govori da je mangupski dogovor već sklopljen i da je etički kodeks u čijim se okvirima, a radi regulisanja odnosa Vladimira Vladimiroviča sa svojim saradnicima, ovakvi dogovori sklapaju, za istog tog Vladimira Vladimiroviča veoma važan. A bliskih saradnika on baš i nema mnogo. Ustvari, Dmitrij Anatolijevič mu je danas najbliskiji.

Olga Žuravljova: Nije valjda?

Stanislav Belkovski: A šta se čudite? Pa Dmitrij Anatolijevič je sve, ama baš sve do poslednje sitnice učinio kako treba. Malo je onih iz tog visokog drštva zavetnika spremnih na tako visok stepen vernosti.

Olga Žuravljova: Ali danas je teško bilo kome i u bilo šta verovati. I Putin može da izda Medvedeva, i Medvedev može da izda Putina. Sve je moguće.

Stanislav Belkovski: Niste me razumeli. U javnom mnjenju, ili tačnije u mnjenju elite, 1999 je vladalo mišljenje da je nemoguće naći naslednika koji neće izdati Borisa Jeljcina i njegovu porodicu, kao i sve one koji su se nalazili u njegovom okruženju. No taj zadatak je bio uspešno rešen. Vladimir Vladimirovič ne samo da nije izdao Jeljcina, njegovu užu, pa ni „širu porodicu“, već im je zaštitio sve ekonomske, a delimično i političke interese. Godine 2008 je takođe vladalo mišljenje da kada Putin napusti mesto predsednika, nema tog naslednika koji neće iskoristiti priliku da ugrozi njegove interese. Međutim, našao se i takav čovek. Pitate kako? Pa tako što sistem degradira u sasvim određenom pravcu – uvek nadole. I zato ovaj čovek zaslužuje da bude nagrađen. Zato on može da postane premijer. A on je između ostalog izabran i zato, jer se potvrdilo da će bez sumnje u svakom trenutku biti dovoljno nesamostalan.

Olga Žuravljova: Počeli ste da nam crtate veoma optimističku sliku naše vlasne elite. Po vama ispada da među njima ima nešto malo nesamostalnih, a da su svi ostali samostalni, takoreći, slobodoumni ljudi.

Stanislav Belkovski: Ne, nisam to mislio da kažem. Kada čovek izlazi na operativni prostor vlasti, u njegovoj se glavi mogu dogoditi razne aberacije. Na primer, može mu se desiti da ga na vetrometini vlasti uhvati manija veličine. I zato, od trenutka svečanog uručenja ostavke Mihailu Kasjanovu (a to se, ako se ne varam, desilo krajem februara 2004), Putin je svoje premijere birao sledećim redom. Prvi je bio Mihail Fradkov, čovek koji se ni po jednom parametru nije mogao porediti s Vladimirom Putinom. Za njim je sledio Viktor Zubkov. Svojevremeno se čitav birokratski aparat žalio na nesposobnost Fradkova, no kada je stigao Zubkov, ispostavilo se da je Fradkov bio vrhunski profesionalac, pravi majstor premijerskog zanata. A onda se pojavio Dmitrij Medvedev. No, ipak je teško zamisliti da će se ovaj proces izrođavanja dovesti do samog kraja. Tačno je da nigde u zakonu ne piše da premijer-ministar mora da pripada biološkoj vrsti homo sapiens, no po analogiji već prihvaćenih pravnih normi, kao i po važećim zakonima, to se ipak podrazumeva.

Olga Žuravljova: Na primer psi labradori, pa ni sama Koni, neće moći da konkurišu za to radno mesto.

Stanislav Belkovski: Da. Mada nisam uveren da bi labrador bio išta gori. No šalu na stranu, to što je Dmitrij Anatolijevič već izvrgnut podsmehu i to što se on podsmehu stalno ponovo izvrgava, stvari su koje objektivno ne mogu da doprinose planu stabilizacije vlasti.

Olga Žuravljova: A nisu li to znaci koji ukazuju na zdravo društvo? Nije li bolje za društvo da se na postupke vlasti smeje, nego da ih se boji ili od njih strepi?

Stanislav Belkovski: Ne, to nisu znaci zdravog društva, jer po mom mišljenju, društvo mora da veruje svojoj vlasti. Ako su ljudi na vlasti izvrgnuti podsmehu, onda je bolje izabrati nove. A ako je reizbor vlasti nemoguć, onda tu nema mesta za bilo kakve razgovore o zdravom društvu. Podsmeh vlasti je znak da smo ušli u vreme perestrojke a ne zastoja. U vremenima zastoja, ljudi se boje vlasti i oni je uvažavaju, čak i kada je ne vole. U vremenima perestrojke, ljudi joj se podsmevaju ili joj se čak otvoreno i naglas smeju, i mi baš sada ulazimo u taj stadijum.

 
Deo emisije Lični stav Stanislava Belkovskog

Radio Eho Moskve, 17.11.2011

Prevod s ruskog Haim Moreno 

Peščanik.net, 22.11.2011.