Aleksandar Vučić, ukoliko se izuzme (ili uključi?) njegovo nosanje stativa, kišobrana ili čega već po položajima sa kojih je masakrirano Sarajevo, u svojoj radnoj biografiji nema ni dana koji nije proveo na teretu građana Srbije, i to u najbukvalnijem i najdirektnijem smislu. O tome kakve su sve posledice njegovog „obnašanja“ javnih funkcija, od zemunskog Pinkija do Andrićevog venca, tek će se pisati, rasuđivati i, nadamo se, suditi. I upravo je taj čovek pre nekoliko dana izjavio kako su na Studentskoj listi, na kojoj se još uvek radi i čiji sastav nije poznat javnosti, „apsolutno nekompetentni… paraziti na državnim jaslama“. Imoralni radikalski cinizam sa pet zvezdica. Ali šta da se radi, takav mu je posao. Čovek je čitav dosadašnji život udobno i uspešno proživeo sipajući (bojni) otrov u javni prostor. Stoga njegovo sve ogoljenije javno iživljavanje nad istinom i elementarnim moralnim načelima, upravo zbog te ogoljenosti i bestidnosti, u inverziji društva koju živimo, može čak zavredeti i izvesnu dozu „poštovanja“. I to naročito kada se uporedi sa bedom i nitkovlukom oblika života koji se baškare oko njegovih skuta. A koji to, često se može čuti, „nisu morali“. I zaista nisu. Ali hoće.
Pre nekoliko dana tako, u Patrijaršijskom dvoru, sastali su se patrijarh Porfirije, kao domaćin, i njegov gost Milan Antonijević, poverenik za zaštitu ravnopravnosti. Saopštenje objavljeno tim povodom, za svakoga „ko ima oči da vidi i uši da čuje“, vrhunac je cinizma koji je sa onim Vučićevim sasvim uporediv kada je reč o bestidnosti, ali je, za razliku od njegove histrioničke ogoljenosti, uvijen u ukrasni trgovački papir išaran motivima „dostojanstva svake ličnosti“, koje je „primarno jevanđeljsko“, ali i „ustavno načelo“, te željom da se unapredi, pazite sad, „dijalog, tolerancija i ravnopravnost u društvu“. Dalje, prostor za „unapređenje saradnje“ između „crkve i poverenika i nadležnih državnih organa“ jeste „nasilje nad ženama“ (sic!), koje je, budimo korektni, „patrijarh Porfirije više puta najoštrije osudio“, onda, sasvim očekivano, „težak položaj… sa kojim se suočava srpski narod na Kosovu i Metohiji“, a „Njegova Svetost je predstavio i inicijativu SPC za podršku deci sa autizmom i njihovim porodicama“.
I sve bi to bilo lepo, naročito ovo poslednje (premda je sve što o toj inicijativi znamo još jedna uzgredna vest od pre više od godinu i po dana), kada bismo živeli u… Htedoh da napišem nešto poput „normalnoj državi“. Međutim, dovoljno je samo „državi“. Jer Srbija danas nije država, ukoliko pod državom podrazumevamo nešto što počiva, kako vele patrijarh i poverenik, na „ustavnom načelu dostojanstva svake ličnosti“, te što uključuje „dijalog, toleranciju i ravnopravnost“ kao društvene realnosti.
Jer gospodin poverenik za zaštitu ravnopravnosti došao je u posetu poglavaru verske zajednice koji svakim svojim postupkom demonstrira da za njega nešto poput „poštovanja dostojanstva svake ličnosti“ predstavlja, u najboljem slučaju, zgodnu homiletičku poštapalicu kojom se popunjava nezajažljiva praznina i pustoš koju je njegov „pontifikat“ konačno ustoličio na mestu onoga što on i njegova sabraća vole da nazivaju „punoćom crkve“. Jer Njegova je Svetost, sa kojim Antonijević ulaže napore za očuvanja dostojanstva bezmalo svake ličnosti, netom pre nego što mu je u posetu došao gospodin poverenik, na sudu jedne evropske države drugostepeno osuđen ni manje ni više nego za zlostavljanje jednog svog nekadašnjeg sveštenika koji je odbio da mu, kao svome episkopu, bude „poslušan“ tako što će svedočiti lažno u slučaju zloupotrebe crkvenog novca. Takođe, taj nepokolebljivi borac za „dostojanstvo svake ličnosti“ u mantiji, koji je više puta „najoštrije osudio nasilje nad ženama“, prethodnicu gospodina Antonijevića, zbog njenog zalaganja za ozakonjenje principa rodne osetljivosti u zvaničnom jeziku, nazivao je „bedo jedna, koja si došla na jasle (sic!) i prodaješ maglu“, te „jadnicom“ i „bitangom“.
Inače, ako je suditi po konkretnim postupcima, za patrijarha je rodno osetljivi jezik mnogo veći problem od nasilja nad ženama koje je „više puta najoštrije osudio“. Jer u slučaju rodno osetljivog jezika, sa blagoslovom i pod pokroviteljstvom patrijarha je organizovan čitav niz skupova na takozvanom najvišem nivou, prevođene su i promovisane knjige kojekakvih renomiranih autora, sve sa ciljem da se srpstvo izbori sa tom pošašću koja tako silovito ugrožava naše „vrednosti“. Čak su i iz crkvenih medija sasvim proterani i posve uobičajeni nazivi zanimanja u ženskom rodu, kao, primera radi, članica, urednica, profesorka ili novinarka.
A kada je reč o nasilju nad ženama, patrijarh, osim što ga je „najoštrije osudio“, nije uradio ništa, a nije da baš nije bilo prilike. Recimo, u vreme kada se na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu povela istraga zbog osnovane sumnje da je jedan visokopozicionirani profesor i sveštenik seksualno zlostavljao i uznemiravao više studentkinja, ispostavilo se da je upravo ovaj nepokolebljivi borac protiv nasilja nad ženama odigrao nimalo slavnu ulogu u zataškavanju čitave priče. K tome još i činjenica da je manje od dve godine nakon tog skandala upravo on, kao novoizabrani patrijarh, došao u poziciju da čitavu stvar ispita i kao nadležni episkop. No, po svemu sudeći, on to nije ni pomislio da učini. Jer izgleda da seksualno uznemiravanje i zlostavljanje u slučaju jednog sveštenika za ovog episkopa i patrijarha nije ni izdaleka tako strašan greh kao odbijanje poslušnosti da se svedoči lažno, zbog čega je čovek koga je više studentkinja optužilo za uznemiravanje i napastvovanje pod Porfirijem u svojoj moći i ambicijama samo još više procvetao.
No, kada je reč o pravima žena za koja gospodin poverenik želi da se bori sa patrijarhom Porfirijem, Antonijević se mogao raspitati i kako u instituciji koju njegov sagovornik „vozglavljuje“ stoje stvari i sa drugim pravima koja se direktno tiču njihove (ne)ravnopravnosti. I tu nemam u vidu samo reproduktivna prava žena, već i neka druga, jednako elementarna, kao što je pravo na rad. Recimo, gospodin poverenik je relativno lako mogao da sazna da u nekim eparhijama SPC buduće supruge sveštenika moraju da se obavežu izjavom episkopu da neće stupati u radni odnos, što je uslov za takozvani blagoslov za brak i rukopoloženje njihovih budućih supruga. Mediji su o tome pisali, a pišu i danas, premda stidljivo, uvijeno i bez problematizovanja onoga što je pod „blagoslovom“. Naravno, ovde je reč o eparhiji koja nije na teritoriji Republike Srbije, ali jeste „pod omoforom“ Antonijevićevog saborca u borbi za dostojanstvo svake ličnosti. Mada, kakav zlobni jezik bi, kada je reč o nadležnosti, mogao da se zapita i kako to gospodin poverenik, zajedno sa patrijarhom, misli da se bori za prava „srpskog naroda“ na Kosovu i Metohiji, kada tamo pravni poredak Republike Srbije naprosto ne postoji?
Takođe, uz malo truda, gospodin poverenik je mogao da se raspita i o statusu žena koje rade u verskoj nastavi. I ne samo žena. I da sazna da je status profesora verske nastave, u odnosu na druge zaposlene u prosveti (a čiji bi status i inače trebalo da bude tema za poverenika za ravnopravnost, naročito u svetlosti svega onoga što se dešavalo nakon prošlogodišnjih štrajkova), daleko od ravnopravnog. Jer njima posao u javnim obrazovnim ustanovama, pored svih drugih problema sa kojima se suočavaju prosvetni radnici, bukvalno zavisi od potpisa i samovolje lokalnih episkopa, a na njih se pozitivno zakonodavstvo ove zemlje naprosto ne primenjuje. I to kako kada je reč o mobingu tako i kada je reč o seksualnom zlostavljanju. Takođe, profesori verske nastave su još uvek prinuđeni da svoje ugovore o radu u javnim obrazovnim ustanovama obnavljaju svake godine, 25 godina nakon uvođenja verske nastave u obrazovni sistem Srbije, i to sa „nadležnim“ eparhijama. Uostalom, i o ovome su mediji ponešto pisali.
A isto važi i za sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, jer i na njega se Zakon o radu i regulativa koja štiti prava zaposlenih naprosto ne primenjuju. Dakle, danas imaš parohiju (to jest radno mesto), sutra je nemaš. Dovoljno je, recimo, da odbiješ da svedočiš lažno, primera radi, u slučaju koji se vodi protiv nekakvog popa koji je orobio crkvenu blagajnu. Ili protiv episkopa koji voli da se intimizira sa maloletnim osobama muškog pola. I ne samo da se ne primenjuje pozitivno državno zakonodavstvo, već ni kanonsko-pravna akta same Srpske pravoslavne crkve, uključujući i njen Ustav, koja za cilj imaju da zaštite sveštenstvo od samovolje episkopa.
Kada je pak reč o Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, o tome kakva je situacija na njemu kada je reč o poštovanju radnog prava, te akademskih pravila i uzusa, već je mnogo reči bilo u javnosti, a taj se slučaj, iako im po genezi unekoliko prethodi, po svojoj prirodi sasvim poklapa sa aktuelnim progonom nastavnika na Univerzitetu u Novom Sadu ili sa onim što se već nekoliko godina događa na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
A šta tek reći o patrijarhovom usrdnom staranju o tome da se uspostavi „dijalog i društvena saradnja“, o čemu se izjasnio i prilikom susreta sa gospodinom Antonijevićem, o tome „da ne sme biti teme o kojoj se ne može razgovarati“?
Moguće je da je problem metodološke prirode, te da ja zato ne razumem šta Porfirije hoće da kaže, pošto on, po svoj prilici, nastupa sa pozicije još jednog jednako velikog borca za dijalog i društvenu saradnju, Idija Amina, koji se o slobodi govora lakonski izrazio: „Postoji sloboda govora, ali ne mogu da garantujem slobodu nakon govora“. Jer Porfirijevo će patrijarhovanje sasvim sigurno ostati upamćeno po sistematskom progonu svakog, makar i najtišeg i najsmirenijeg, glasa kritike u crkvenim redovima, od veroučitelja do mitropolita, i to do te mere konsekventno sprovedeno da se on, u nečemu što bi se zaista moglo nazvati „državom“ do sada morao sudariti sa čitavim nizom institucija, a ponajpre sa onom koju predstavlja i kojom rukovodi gospodin Antonijević.
A nije.
„Pa, šta?”, rekao bi karijerni ratni huškač sa početka priče.
Ništa. Ukoliko je ovde, kako gospodin poverenik tvrdi, nešto od države zaista ostalo, na potezu je, prema rečima istaknutog i odlikovanog Porfirijevog branioca, „podmukli smrad Antonijević“. A „raspop i blokader koji mrzi sve što je srpsko“, kao građanin koji veruje u institucije, stoji mu na raspolaganju za svaku potrebnu informaciju.
Peščanik.net, 29.07.2026.