Ovlašteni govornici božićne blagdane običavaju repetitivno označavati (i) „uronjenošću u tradiciju“. Uporaba motiva „vječnoga vraćanja jednakoga“, koji se čini odgovarajućom reformulacijom rečene oznake, ne čini im se pogodnom vjerojatno ponajprije zbog Nietzscheova imena – no o tomu se zapravo radi. Ipak, svaka godina donosi i stanovite specifičnosti. Ove je to godine u Hrvatskoj svakako određeno objavljivanjem prijevoda papine knjižice o Isusovu djetinjstvu iz koje je vidljivo i službeno prihvaćanje pretpostavke da se je Isus rodio prije Krista. No, za lokalnu je javnost nedvojbeno značajnije bilo to što je Božić iskorišten za zaoštravanje sukoba rimokatoličke crkve i državne vlasti.
Povod je već glasoviti zdravstveni odgoj, gotovo udžbenički primjer ideologijske proizvodnje privida. Svi su mediji zatrpani reakcijama, „svi“ se smatraju pozvanima sudjelovati u debati, sukob se čini zaoštrenim do granice (svjetonazorskoga) građanskog rata, čak su i dani tradicionalno zapovjeđeni kao vrijeme „blagdanskoga ozračja mira i ljubavi“ ispunjeni teškim riječima…
Ne treba odveć raščlanjivati zbivanja da bi se uvidjelo kako to objema stranama posve odgovara – socijaldemokratska stranka – koja je, vodeći vladu, ponosno pomagala poduzetnicima (tradicionalno: kapitalistima), a kažnjavala sindikate – napadima s oltara dobiva naizgled neupitno jamstvo ustrajnosti na lijevim pozicijama. Crkveno vodstvo – već mjesecima, izvana i iznutra osporavano zbog nedostatne energičnosti – obnavlja nezaboravljenu sliku borbene crkve. Ecclesia militans sučeljuje se, naizgled nepomirljivo, s borbenim socijaldemokratima (može i obrnutim redoslijedom) na veliko veselje ne samo medijskih mogula, nego i brojnih slavitelja kojima ipak treba navijačko promatranje nekoga kompetitivnog sadržaja između sarmica i orahnjača, jer „Sulejman“ se povukao u harem, „Masterchef“ u sramotu, a mali nogomet i Turneja četiri skakaonice ipak ne dostaju za brojne neradne dane.
O čemu se sve radi
No, u pozadini ideologije (ili, bolje: ispod nje) proviruju sveudilj posve ozbiljni, naime životni složaji. Nije, dakako, istina da se u povodu jednoga školskog predmeta bije „odlučna bitka“ za ili protiv srednjovjekovlja, ali radi se zasigurno o važnim pitanjima (premda su uglavnom nemušto formulirana). To što su, uobičajeno, govornici/e pretežito bili fascinirani dijelom programa koji se odnosi na spolni odgoj, nikako ne iscrpljuje (nametnutu) problematiku. Radi se, naime, u najmanju ruku i o ustroju javne naobrazbe, o vrijednostima što ih pronosi, o dopustivu stupnju (neizbježne) ideologizacije školskoga znanja, ali – čini se – ponajprije o nečemu što „burna rasprava“ svestrano zapostavlja: o fundamentalnoj autoritarnosti školskoga sustava. Pritom općenarodna rasprava o programu zdravstvenoga odgoja u svoj svojoj vehementnosti (ili baš zbog nje) ostavlja mnoge konceptualne nejasnoće:
a) uopće nije jasno postoji li objektivna potreba za (ovako određenim) zdravstvenim odgojem, ili program o kojemu je riječ zapravo djecu i mlade ljude samo dodatno indoktrinira kada je o posve intimnoj životnoj sferi riječ (npr. nigdje nije rečeno koliko država uopće ima sličan, a posebice ovako nekritički naplavljen program?);
b) valja osvijestiti da program o kojemu je riječ predstavlja posve nesuvislu intelektualnu konstrukciju (osim pod pretpostavkom svojevrsnoga medicinskog i/ili pedagogijskog imperijalizma), koja u „zdravstveni odgoj“ ubacuje sadržaje smislene (dakako u promišljenijim formulacijama) u građanskome odgoju (npr. ravnopravnost, tolerancija, nenasilje), ali i sadržaje koji pripadaju pedagogijskoj ili psihologijskoj propedeutici (načini učenja i sl.);
c) Program je uveden u škole protivno proceduri, bez iole ozbiljne rasprave o sadašnjoj verziji kurikuluma, doslovce u zadnji tren (28. rujna, petak, a trebalo je, formalno, do kraja rujna), bez ikakvih organizacijskih i/ili personalnih preduvjeta, te bi, izgleda, sada, nakon uvođenja, trebalo tek raspravljati o njegovim provedbenim pretpostavkama!?
O poštovanju autoriteta
d) Program na dva mjesta postulira kao vrijednost „poštivanje autoriteta“ (u trećem, pa opet u šestome razredu – i to pod sadržajnom natuknicom „promocija odgovornog ponašanja“!!?). Baš je ta – bitno srednjovjekovna – nosiva vrijednost ona koja načelno delegitimira postojeći (eto, i po samorazumijevanju autoritarni) školski sustav za bavljenje osobnim problemima učenika. Ovo ujedno pokazuje kratkovidost onih s Kaptola koji istu vrijednost marno propovijedaju u crkvi, a nesposobni su pojmiti kako im država, zapravo – makar i zbog neznanja nadležnih – i opet ide na ruku. Činjenica da resorni ministar istovremeno programom tjera učenik(c)e na pokornost autoritetu i napada crkvu zbog srednjovjeke zaostalosti podjednako upućuje na širinu njegove naobrazbe i na težnju da se teškom formulatornom artiljerijom zamagli realnost. No, mnogo je važnija zanemariva vjerojatnost da škola koja promiče „poštivanje autoriteta“ može ikako pomoći u bilo čemu osim u doista posve higijenskim pitanjima (pri čemu bi, možda, valjalo početi s masovnom rekonstrukcijom sanitarnih čvorova po školama);
e) konstitutivna nedomišljenost važnih „igrača“ u javnosti pokazala se je pripravnošću brojnih civilnih udruga da olako ulete u žalosno neartikulirani sukob dva moćna mehanizma (vladinoga i rimo-katoličkoga) na osnovi na žalost najpopularnije – a gotovo uvijek pogrešne – krilatice: „neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“. Pritom „lijevo-liberalna“ strana podliježe mnogo ozbiljnijoj kritici, jer nekritički podržava bitno moćniju stranu koja godinama sustavno uništava mlade generacije katastrofalnim vođenjem školstva (dok druga strana uglavnom pripovijeda svojemu stadu i ostalima), ali i podržava ministra koji hoće „udruge van iz škole“ (vjerojatno misleći na one koje mu se protive). Istovremeno, ponavlja se stara fraza o tomu da „crkva politizira probleme“ i „prečesto se javlja svojim stavovima“ – istina je, međutim, da bi se (posebice s obzirom na novac koji dobiva od poreza građana) od crkve moglo očekivati i češća (pa i utemeljenija) produkcija javnih stajališta o mnogima od bitnih pitanja koja sustavno propušta.
Sama bi formulacija o izbacivanju udruga iz škola zahtijevala ozbiljnu načelnu kritiku sa stajališta aktivist(ic)a, što je, na žalost, posve izostalo – pokazujući da im do civilnoga društva (trenutno?) baš i nije stalo. Dok je druga strana među udrugama konsistentna barem u kultiviranju pupčane vrpce s Kaptolom i recikliranju frazema iz dobro znanoga repertoara moralne panike, oni koji bi da podrže prosvijećenost na razini suvremenosti u žaru svjetonazorske bitke propuštaju pojmiti nešto što bi im moralo biti svjetonazorski bitno – smještanje homoseksualnosti u „zdravstveni“ (a ne u građanski) odgoj sustavski vraća ljude s alternativnim životnim stilom u poziciju bolesnika (o kojima, kao i o onima koji imaju AIDS ili TBC, treba učiti u okviru programa nacionalne higijene – kako ga razumije premijer)!?;
Kap sperme, ocean krvi
f) pod egidom „zdravstvenoga odgoja“ doista se ne „nameće liberalna ideologija“ – kako se to čini zagrebačkome nadbiskupu nesposobnome pojmiti da je i njegova pozicija također ideologijska, barem za nevjernike i inovjernike – pa ni „rodna ideologija“, premda takvih natruha u programu nedvojbeno ima. Uostalom, svaka bi ozbiljnija raščlamba lako pokazala da je riječ o gomilanju različitih prirodno-znanstvenih, društveno-znanstvenih i humanističko-znanstvenih pristupa nekima od bitnih problema pojedinca i društva, koje same pojedinačne znanosti očito dovodi u pitanje, jer konstitutivne razlike u predmetu i metodi uopće ne uzima u obzir. Pritom se miješaju i različite ideologijske naplavine (jer ih pisci očito u cjelini nisu svjesni), ali nosivo je stajalište neupitnost autoriteta kao takvog (Škole, Države – a može i Crkve). Lako je razumjeti da institucionalni autoritet ima otprilike toliku uvjerljivost u „dijalogu“ s učenici(a)ma o njihovim egzistencijskim mukama kolika je ona koju demonstrira kardinal kada, ex cathedra, Josipoviću i Milanoviću (i ostalim okupljenima, dakako) propovijeda vrijednosti „socijalne pravde, demokracije i civilnoga društva“. Riječ je, uza sve ostalo, o propovijedi u kojoj je deset puta više prostora posvećeno zdravstvenome (tj. spolnom) odgoju no bijedi u društvu – takav moral odlično kritički sažima glasovita krilatica koju 1967. izriče briljantni i kontroverzni Timothy Leary: „više ih pogađa kap sperme od oceana krvi“;
Zdravstveni vjeronauk
g) ni oni među stavovima koji su očito sporni u suvremenim diskusijama nisu programu zdravstvenoga odgoja navedeni na način koji bi barem naznačio njihovo moguće relativiranje u nastavi, čime se ovaj predmet izvedbeno približava vjeronauku, a spor Bozanić-Jovanović davnim prijeporima nedoučenih sektaša. Konačno, uvođenje intimnih osjećaja (i seksualnosti) u školski kurikulum oštećuje upravo onu intimnost i seksualnost kojoj bi se, navodno, htjelo („zdravstveno“) pomoći – oštećujući, naime, autonomiju osobe. Baš zato, recentno se natezanje svodi na pitanje čiji su učenici/e – pripadaju li roditeljima, školi (pa državi), ili će ih crkva kontrolirati (preko jedne i/ili druge strane). Nije realno očekivati da se itko danas i ovdje povede za logikom mudroga pučkog suca Azdaka iz „Kavkaskoga kruga kredom“; činjenica da je njegov pravorijek parafraza Salamonova iz Staroga zavjeta (1 Kr 3, 16-28) neće vjerojatno utjecati ni na rimo-katolike, a još manje na drugu stranu;
h) kako nametnuti program zahvaća i posve malu djecu pitanje je doista treba li o njemu anketirati sve roditelje ili je država ovlaštena funkcionirati in loco parentis. Ovlasti su države u ovome pogledu nedvojbeno jače od onih crkvenih, neovisno o broju vjernik(c)a u pučanstvu. Načelno je, naime, pogrešno često nastojanje svećenstva u Hrvatskoj da svoje stavove „pođone“ pozivom na broj „svojih“ vjernika, jer na broj pristaša se, u demokratskim uvjetima, imaju pravo pozivati samo oni koji su taj broj dokazali na izborima – za ostale važi da im se stavovi ne mjere kontekstom, nego tekstom (argumentacijom). Baš to, argumentacija, kod zabrinutih biskupa ozbiljno šepa; pripovijedanje je o „razaranju čovjeka“ (zbog jednoga školskog sata tjedno!) posve promašeno, kao i pozivanje na otpor ugrozi u kojoj se našla „obitelj kao naravna datost“ (jer obitelj je, premda znatno starija od kršćanstva, ipak društvena, a ne „naravna“ činjenica);
i) slabost argumentacije koju rabe katolički kritičari ne ojačava već spominjane nedomišljenosti školskoga programa. U javnosti je žalosno očito došlo do navijačke diobe – nikako da se više-manje istom mjerom mjere iskazi s raznih strana (pri čemu, valja ponoviti, vlast treba podvrgnuti ozbiljnoj kritici jer neposredno odlučuje o sudbinama). Program koji frazira o „osposobljavanju za kritičko prosuđivanje životnih situacija i vlastitih postupaka“ a istovremeno traži „poštivanje autoriteta“ doista može samo pobuditi sažaljenje. Za njegove autore nedvosmisleno važi da nisu ni svjesni vlastitih postupaka, a kamoli da ih kritički prosuđuju, no rado bi – uz obilatu državnu intervenciju – poučavali druge, valjda u skladu s dobro znanom himnom svih lokalnih pijanaca „kad’ ni onaj tko te vodi ne zna puta da pogodi“;
Vjeronauk i ateisti
j) mediji se, očito, katkada dodvoravaju i biskupima (a ne samo vlastima), pa, primjerice, nakon što su objavljeni (djelomični i fundamentalno zakašnjeli) rezultati popisa traže baš od svećenika da komentiraju povećanje broja ateista i agnostika!? Jedan je od njih, dapače, uzrok ove „nemile pojave“ pronašao u izborima koji su doveli do premijera-ateista, koji je izabran pola godine nakon popisa! A vjerojatnije je – i za ovu temu odsudno – to da broj ateista raste i rast će naprosto zbog vjeronauka u svjetovnim školama. Jer, crkva nije u stanju obrazovati dostatan broj vjeroučitelj(ic)a sposobnih spriječiti da za tisuće klinaca taj predmet postane objektom sprdnje, kao obvezatni marksizam u nekadašnjim školama.
Nakon što je generacijama ogadio matematiku, marksizam i/ili vjeru, školski stroj kao da kreće u novi pothvat e da bi mladeži ogadio (vlastitu i tuđu) spolnost; o tomu bi valjalo ozbiljnije razgovarati (bez katedri, po mogućnosti). Iz činjenice da su neki elementi zdravstvenoga odgoja nedvojbeno potrebni, ne može slijediti opravdavanje gruboga okupiranja civilnih vrijednosti i ljudske intime nedomišljenim školništvom. Kada bi se to shvatilo o blagdanu maloga boga (božića), možda bi se ostatak ritualnih radnji ovih dana nekako i mogao progutati. Ne shvati li se to – a sve upućuje na takav zaključak – pokazat će se (neželjeni) smisao katoličkoga kalendara prema kojemu netom poslije Božića slijedi blagdan (masakrirane) nevine dječice.
Banka, 30.12.2012.
Peščanik.net, 31.12.2012.