Fotografije čitateljki, Lazara Marinković
Više od šest tisuća radnika u kulturi, glumaca, pisaca, novinara… uputilo je hrvatskom premijeru zahtjev za smjenu ministra kulture. Premijer dakako nije odgovorio, ne zna se uopće gdje se taj tip krije, ali je zato neformalni predsjednik vlade i šef Hrvatske demokratske zajednice, Tomislav Karamarko, poručio kako neće opozicija smjenjivati ministra s kojim se „mi u potpunosti slažemo“. Nema ova vlada dakle ništa protiv ustaške kape na glavi ministra Hasanbegovića, niti su joj mrski njegovi stavovi iz ustaškog glasila „Nezavisna Država Hrvatska“, osnovanog s ciljem veličanja nekadašnje nacističke države Hrvatske. Hasanbegović je, naime, 1996. pisao – a tjednik Novosti, zajedno sa spornim fotografijama, ovih dana prenio – da su ustaše bili „mučenici, heroji i šehidi“, da su Hrvati dvokonfesionalni narod, to jest katolici i muslimani, te da je BiH povijesni dio Hrvatske, „slobodne i ujedinjene Domovine od Mure do Drine“.
Komemoriranje logora Jasenovac pak za ovoga je povjesničara tek banalnost, u službi „jugoslavenske propagande“. No ta jeftina, profašistička biografija nije, međutim, rezultirala smjenom ministra kulture, ali jest bjesomučnim napadima, prijetnjama, uništavanjem imovine, pljuvanjem na ulici onih koji su na ministrov zlokobni revizionizam upozorili. Od redakcije Novosti do opozicijskih kritičara i izdavača Novosti, Milorada Pupovca, kojega na ulici pljuju i dovikuju mu da je četnik, pa neka ode u Srbiju. Zbog takve je atmosfere dr. Pupovac uputio interno pismo predsjednici države, upozoravajući je na opasno eksplozivno društveno stanje, moleći je da se, shodno svojim ustavnim odgovornostima, oglasi i spriječi daljnu eskalaciju nasilja.
I oglasila se gospođa Kitarović opsežnim odgovorom koji se može smatrati programatskim, represivnim smjernicama nove vlasti i otvorenom apologijom upravo onih fašističkih pojava na koje upozoravaju kritičari nacionalističke vlasti. Ona se, kaže, slaže s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća, Miloradom Pupovcem, o „narastanju netolerancije i jačanju poruka mržnje“, ali negira da je taj proces započeo dolaskom nove vlade, i „dužna je upozoriti“ da među osobama „koje ste naveli ima onih koji svojim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, izruguju Domovinski rat, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države“. I eto ga, pogodak u sridu! Baš po uzoru na suca u nekoj katoličkoj despociji koji će silovatelja osloboditi krivnje, a silovanoj ženi fino obrazložiti: „Ali gospođo, vi svojom odjećom, izgledom, svojim umjetnim trepavicama, zapravo izazivate da vas se siluje!“
Piše ona i kako se „vrijeđanje nacionalnih osjećaja većine Hrvata ne može nazivati novinarskim slobodama ili satirom“, aludirajući na pjesmicu „Lijepa naša haubico“, također iz tjednika Novosti, koja je duhovito upozorila na militarizaciju proslave ratne akcije Oluja i ignoriranje progona oko 200 tisuća hrvatskih Srba. Srlja ona još dublje u svoj kretenizam, pišući kako je „jako zamjerila jednom tjedniku koji je svojevremeno objavio karikaturu proroka Muhameda iz satiričnog lista Charlie Hebdo“, pa logično slijedi zaključak da gospođa smatra kako za groznu likvidacija čitave redakcije toga francuskog lista nisu krivi radikalni teroristi, nego sami novinari koji su „godinama provocirali“ i „vrijeđali osjećaje“ islamskih fundamentalista.
Strašna je stoga njena gebelsovska epistola, ravna onoj kojom se jednoj manjini u vrijeme nacizma poručivalo: Budite tiho, nosite žutu zvijezdu, a mi ćemo vam samo uzeti imovinu, deportirati vas, uništiti. Strašna je i činjenica da ta žena sebe izjednačava s čitavim hrvatskim narodom, iako je jedva dobila izbore, a na tragu izjave šefa njene profašističke stranke Tomislava Karamarka: „Tko napada HDZ, napada hrvatski narod“. Iako je taj promotor nacističke teze „Jedan narod, jedna stranka…“ izbore izgubio i u vlast se uguzio zahvaljući grupici probisvijeta iz Mosta. Prijeti nadalje gospođa Kitarović tjedniku Novosti u maniri partijskog komesara Njemačke tridesetih ili ovdašnjeg Saveza komunista pedesetih godina prošlog stoljeća, napominjući kako ga „financiraju hrvatski porezni obveznici“, pa se utoliko podrazumijeva kakva ima biti uređivačka politika lista. U protivnom, slijedi gašenje, a prava je šteta što više nema Golog otoka. Ili, još bolje, Jasenovca.
Odvratan je svakako taj prijeteći, patronizirajući ton kojim ta čuvarica ustavnih vrijednosti u svom pamfletu zapravo brani svoju klerofašističku stranku koja je u nekoliko navrata opljačkala narod, izgubila izbore, pa se sada od toga naroda brani odmazdom i mržnjom. Stoga bi bilo najlakše kazati: „Odjebite, gospođo, jer je upravo to razina vaša i ološa s kojim se družite!“ Ali čemu vrijeđati profanu političku karikaturu, taj savršeni primjerak revolucionarne vlasti koja se održava zauzimanjem institucija i medija, prijetnjama i dokidanjem prava građanstva onima koji preziru nacionalističku paradigmu i ozakonjenje mitologije fašističke prošlosti. Zato je, eto, hrvatska predsjednica uvreda sam po sebi.
Mladina, 19.02.2016.
Peščanik.net, 19.02.2016.
Srodni linkovi:
Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture
Viktor Ivančić – Evolucija nade
Marinko Čulić – Bauk komunizma
Viktor Ivančić – Fetva s Pantovčaka
Viktor Ivančić – Ološ na vlasti
Viktor Ivančić – Kinder ustaše
Heni Erceg: Hrvatska – put u tamu
Predrag Lucić – “Lažeš, Kolinda!” i drugi ogledi o Ustavu RH
Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež
Boris Dežulović – Upoznajte novu hrvatsku vladu
Sonja Krivokapić: Kratak prilog raspravi – ustašizacija Hrvatske
Viktor Ivančić – Hračak u vreći
Marinko Čulić – Guglovanje premijera
