- Peščanik - https://pescanik.net -

Zero-waste ekonomija

Na brdovitom (i plastičnim flašama zatrpanom) Balkanu

S nemačkim pfand-sistemom kauciranja ambalaže upoznao sam se prošle godine u Jeni gde sam boravio kao saradnik Imre Kertész Kollega. Za vreme trajanja mog post-doka radno mesto mi je bila kancelarija na 14. spratu modernog poslovnog centra JenTower… I već drugog radnog dana sam primetio da je iz ofisa izneto svo smeće, osim prazne plastične boce od jedan i po litara, koja je izvučena iz korpe i uredno ostavljena pored ulaznih vrata. Dan posle, dve boce koje sam bacio dočekale su me u kancelariji, što je već iziskivalo detektivsku analizu slučaja. Posle nekoliko sati provedenih na internetu i detaljnog proučavanja natpisa na ambalaži dolazim do uzbudljive spoznaje – uzbudljive za nekog ko dolazi sa brdovitog (i plastičnim flašama zatrpanog) Balkana. Naime, plastične boce u Nemačkoj niko ne baca, jer one imaju novčanu vrednost kaucije koja je bila naplaćena prilikom kupovine napitka ili vode. Tamo ćeš za plastičnu bocu od 1,5 l koju doneseš u neku veću prodavnicu ili supermarket dobiti 25 evrocenta, što nije mali iznos za štedljive Nemce. Ljubazna gospođa koja se starala o čistoći u kancelarijama ostavljala mi je uredno one flaše, jer nije htela da me novčano ošteti; možda je mislila da ja zabunom flaše, tj. novac uporno bacam u smeće.

U početku mi je bilo teško da prihvatim činjenicu da se plastična ambalaža percepira kao vrednost. Došao sam iz zemlje u kojoj se sva ambalaža baca bez razmišljanja i u kojoj su se plastične boce odomaćile u rečnim tokovima i jezerima, na divljim deponijama, u gradskim i seoskim sredinama. Pre nekoliko godina na jezeru Perućac nije se moglo prići vodi od gustog površinskog sloja plastične ambalaže koju je donela reka Drina. A ljudi su po avgustovskoj vrućini ulazili među te flaše da se rashlade. Južna Morava je zbog plutajućih ostrva plastične ambalaže već godinama neprohodna za plovidbu čamcima. Tužno je setiti se kako je ovaj problem „rešavan” za vreme Olivera Dulića i kampanje „Očistimo Srbiju”. Umesto sistemskih rešenja, organizovane su jednokratne radne akcije čišćenja prostora koji bi ubrzo ponovo bio zatrpan smećem. Najmanje milion evra, znači ogromna budžetska sredstva jedne siromašne države, potrošeno je na reklamne kampanje na bilbordima ATP turnira „Serbia Open” i u dnevnim novinama, koje je trebalo da podignu svest građana i da popularizuju ideju zaštite životne sredine. Sve i da nije tolike povike na Dulića i korupciju, sama ideja da se bilbordima može menjati svest ljudi u našoj sredini izgleda dosta naivno.

U Nemačkoj nisam video ništa slično Dulićevim motivacionim kampanjama. Tamo ATP turnire izdržavaju velika imena nemačkog biznisa, a ne državne advertajzing kampanje za čistoću okoline. Pa ipak, nemački gradovi i sela, rečni tokovi, jezera i šumarci izgledaju onako kako su izgledali pre početka industrijske upotrebe plastične ambalaže. Iako sam mnogo vremena proveo na biciklu u prirodi i obilazeći nemačke gradove, za sve to vreme nisam naišao ni na jedan jedini komad plastične ambalaže odbačene u prirodu ili na pločnike. Sistemsko rešenje koje igra na sitnu računicu od 25 evrocenti rešilo je problem mnogo efikasnije nego skupo plaćene reklamne kampanje. A ako ovo pravilo važi u tzv. civilizovanom svetu, utoliko pre bi trebalo da se primenjuje kod nas, recimo u Novom Sadu, slavnoj „srpskoj Atini”, gde je za vreme trajanja Dulićeve nacionalne kampanje, demolirano ili kompletno uništeno 715 od 770 metalnih spremišta za odlaganje plastičnih flaša koje su postavile komunalne vlasti. Pomislili bismo da bi i našeg čoveka trebalo naterati da plaćanjem kaucije bude unapred kažnjen za potencijalnu štetu koju bi napravio bacanjem plastične ambalaže; prozvođače bi trebalo oporezovati za štetu koju njihova ambalaža stvara u prirodnom okruženju, a u isto vreme stimulisati da sa jednokratne pređu na višekratnu ambalažu. Svi ovi elementi bili su uključeni u sastav hrvatskog zakonodavstva koje se primenjuje od 2006. Da vidimo, dakle, kakva su komšijska iskustva sa kauciranjem plastične ambalaže.

Hrvatska je strategiju kauciranja lansirala u sklopu svoje nacionalne kampanje harmoniziranja zakonodavstva i standarda sa onima koji vladaju u EU. Komisija EU, naime, na nivou direktiva postavlja tačno određene standarde za očekivani procentualni udeo recikliranja različitih vrsta otpada, to jest njegove ponovne upotrebe na nacionalnom nivou. U poslednjih nekoliko godina ovi standardi se pomeraju od 50 prema 80 odsto iskorišćenosti u zavisnosti od vrste otpada. Sve ovo radi se sa zamišljenim ciljem postizanja takozvane zero-waste ekonomije, tj. ekonomije koja će na nacionalnom nivou uspevati da apsorbuje sav otpad nastao u sopstvenom proizvodnom ciklusu. Hrvatski eksperiment sa kauciranjem plastičnih boca počeo je odmah da daje dobre rezultate. Naime, ne samo da su potrošači bili stimulisani da vraćaju plastičnu ambalažu, već je „zarada” od 50 lipa (oko 6,6 evrocenta) za 1,5 l ambalažu postala primamljiva širokoj društvenoj kategoriji tzv. skupljača boca, koju čine uglavnom penzioneri sa niskim mesečnim prihodima i nezaposleni. Kontejneri, izletišta i gradske ulice postali su mesta na kojima su „skupljači” vrebali svoj plen.

Za vreme letnje sezone na moru, čitava kolonija profesionalnih skupljača boca patrolira u blizini kupališta. Od leta 2012. hrvatski mediji javljaju da se pojavio i veliki broj turista-stranaca koji se u kupaćim gaćicama pridružuju domaćim skupljačima smanjujući im na taj način zaradu. U današnjoj Hrvatskoj nadležni ministri prihvataju činjenicu da je kauciranje flaša postalo značajno sredstvo stišavanja socijalnih problema tranzicije. Na portalima na internetu protivnici sistema kaucije smatraju da će njegovim ukidanjem konačno prestati nesnosna praksa preturanja po kontejnerima. Ako je za utehu Hrvatima, gotovo istovetan socijalni fenomen profesionalnog i part-time skupljanja staklenih i plastičnih boca postoji i u današnjoj Nemačkoj. Najbrojniji su penzioneri, a Online-Spiegel u jednom prilogu komentariše da je za ove ljude skupljanje flaša ne samo izvor dodatnog prihoda već i prilika da izađu iz svojih domova i da se druže, kao i da budu društveno korisni, jer doprinose plemenitom cilju očuvanja životne sredine.

Prema istraživanju Tanje Vrančić (Građevinar 2/2013), količina plastičnog otpada u hrvatskim naseljima i prirodi počela je da se smanjuje odmah po uvođenju kauciranja, a danas su divlja odlagališta plastične ambalaže prava retkost. Prvi cilj zamišljenog sistema kaucije bio je dakle brzo ostvaren; stvari su se, međutim, komplikovale na nivou administriranja čitavim projektom. Od početka se, naime, nije slagao ukupan broj kaucija naplaćenih u trgovini, prilikom kupovine napitaka, sa iznosom koji je kasnije isplaćivan donosiocima plastičnih boca. Bilo je mnogo više ambalaže za otkup od iznosa kaucije koja je prethodno naplaćena u prodavnicama. Sumnjalo se na kriminalne radnje, korupciju i zloupotrebe sistema i uskoro su na videlo počeli da izlaze detalji nezakonitih poslova. Sistem kaucije bio je ugrožen nelegalnim uvozom plastične ambalaže iz okolnih zemalja, ali i njenom nezakonitom proizvodnjom u zemlji. Ambalaža je uvožena iz BiH, Srbije i Crne Gore, a domaća proizvodnja bila je podstaknuta činjenicom da su proizvodni troškovi po jednoj plastičnoj boci bili svega 25 lipa. To znači da se 25 lipa moglo zaraditi naplatom kaucije za bocu koja nikada nije ni bila na tržištu. Bilo je i slučajeva knjigovodstvenih zloupotreba i fiktivnog otkupa ambalaže. Određeni broj funkcionera i sam šef nadležnog Fonda za zaštitu sredine i enrgetsku efikasnost našli su se iza rešetaka 2010. godine.

Prema podacima Vrančić, Hrvatski fond za zaštitu sredine je 2006. godine otkupio oko 18.000 tona plastične ambalaže, 2007. godine 23.158 tona, a 2008. otkupljeno je 21.680 tona. Od 2009. je uvedena rigorozna kontrola u sistem carine i u administriranje sistema, pa je broj otkupljene ambalaže počeo postupno da opada, sve do iznosa od 15.430 tona koliko je otkupljeno 2011. Ako se uzme da ovaj iznos odgovara realnom godišnjem obrtu plastične ambalaže na tržištu, korupcija i zloupotrebe su hrvatski saldo recikliranja naduvavali i do statistički nemogućih 140 i 150 odsto na nacionalnom nivou. Samo na ovim zloupotrebama u periodu između 2006. i 2011. Fond za zaštitu sredine je napravio budžetski minus u iznosu od 300-350 miliona kuna (39-46 miliona evra), znači oko 7 miliona evra na godišnjem nivou. U poređenju sa ovim budžetskim rashodom, Dulićev milion proćerdan na reklamu i podizanje svesti ne izgleda toliko strašno; doduše, Hrvatska je danas očišćena od plastične ambalaže, dok se Srbija u njoj i dalje guši. Uz to, u Hrvatskoj je posle svega tri godine u kojima su prevladavale anomalije, sistem kaucije konačno profunkcionisao, a rigorozna kontrola dala je dobre početne rezultate.

Hrvatsko iskustvo suočavanja sa zloupotrebama i korupcijom u ovom poslu svakako treba imati na umu ako ili kada sistem kaucije za plastičnu ambalažu bude uveden u Srbiji. U Hrvatskoj i dan danas postoje nedoumice da li bi iznos kaucije trebalo smanjiti na 25-30 lipa (oko 4 dinara) i time onemogućiti profitabilnost ilegalne proizvodnje ili bi je trebalo povećati na više od 50 lipa čime bi se ljudi još više motivisali da iskorišćenu ambalažu vrate. U hipotetičkom srpskom slučaju, minimalna kaucija ravna minimalnoj ceni proizvodnje ambalaže trebalo bi da bude oko 4 dinara za boce od 1,5 l, a ako bi bila ravna današnjoj hrvatskoj kauciji iznosila bi oko 8 dinara. Podsetimo, kaucija u Nemačkoj iznosi 25 evrocenta ili oko 29 dinara. Trenutno se svega 15 odsto otpada u Srbiji reciklira, dok se evropski proseci kreću negde oko 50 odsto. Već se dugo priča o tome da bi recikliranje moglo da bude jedna od najprofitabilnijih grana proizvodnje u Srbiji, jer na tržištu još uvek nema mnogo konkurencije. Ovo će postati i zakonska obaveza u procesu pregovora o članstvu u EU.

Autor je saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije.

Peščanik.net, 22.09.2013.

Srodni linkovi:

PET reciklaža

E reciklaža

EKOLOGIJA