Photos-courtesy-Esquire-Serbia,-Marko-Cvetkovic

Historija je prćija preživjelih. S tom idejom na umu je glavni urednik beogradskog tjednika, Dragoljub Žarković, reagirao na moj članak „Srđa i Vreme“, služeći se pritom zanimljivom tehnikom: konstatirao je kako ja – kada velim da Vreme u zadnje doba cipelari pokojnoga osnivača lista – koristim „jake reči“ iza kojih stoje „slabi argumenti“, a zatim je po Srđi Popoviću osuo drvlje i kamenje, priredio jedan veseli postmortalni linč koji će, sudeći po urednikovoj najavi, imati i svoje nastavke. Žarković, čini se, njeguje humanitarni pristup debati: ukoliko ja koristim „slabe argumente“, on će ih odmah dobrohotno osnažiti, e da bi moje „jake reči“ dobile puni smisao.

Od samog sam početka slutio kako Muharem Bazdulj sa svojim plahtama nesuvisla štiva nastupa u svojstvu predgrupe, nekoga tko raspolaže s dovoljno marionetskog dara da gledalište zabavi i zagrije uoči izlaska glavne zvijezde na binu. Dramaturgija priredbe je dakle slojevita, jer se od publike očekuju golemi mentalni napori – između ostaloga i da tvrdnju kako se Popović okruživao „korisnim idiotima“ (što su „za njega obavljali poslove kojim nije htio da prlja ruke“) ne shvati kao cipelarenje, a pogotovo ne kao razlog za pomisao da bi među „korisne idiote“ mogli spadati i djelatnici časopisa Vreme.

Žarković sada otkriva općinstvu kako je Popović – premda je imao „vodeću, pokretačku ulogu“ kod osnivanja tjednika (do toga da je u projekt uložio vlastiti novac) – bio „apatičan i skeptičan vlasnik“, kako je „redakciju ostavio na vetrometini“ i „izlagao je rizicima“, ne samo financijskim, nego i fizičkim, „sledeći svoj politički kredo“; kako je peticiju kojom se tražila vojna intervencija zapadnih sila u Bosni potpisao kao „osnivač Vremena“ i time novinare lista svjesno doveo u opasnost; kako se „nije javljao da nas pita kako nam je“, osim što je slao revizore u firmu i bio zainteresiran isključivo za profit; kako je različitim sredstvima sabotirao tjednik čije je izlaženje doživljavao „kao tužnu vest“; kako se, naposljetku, prevarom domogao većinskog paketa dionica, dakle golim kriminalnim činom, zatajivši uloge nekih akcionara, iako Žarković ne zna „koliko je takvih uloga bilo“… Sve u svemu, Vreme je postojalo usprkos Srđi Popoviću, a ne zahvaljujući njemu.

Nakon tog „kratkog priloga demistifikaciji“ ostaje samo jedno pitanje: A zašto je nevoljnome uredniku trebalo toliko godina da to objavi? Ako je Popović još 2007. prestao biti većinski vlasnik Vremena, zbog čega ga Žarković ranije nije prokazao kao bešćutnoga gada, amoralnog profitera i lopova? Kako to da njegova kriminalna djela nije prijavio policiji i tužilaštvu? Zašto je svoju urođenu ljubav prema istini tako dugo susprezao, da bi tek sada prsnuo kao gnojni čir i okupao javnost obiljem sluzavih otkrića?

Zato jer je Popović bio živ, dakako, pa je na optužbe mogao i odgovoriti, dok ovakav, mrtav, šutljiv, dalek, bezopasan, nije više vrijedan Žarkovićeva skrušenog pijeteta. Vražja stvar je oholost preživjelih. Sva je prilika da idilični ambijent groblja potiče osjećaj superiornosti. Često je to praćeno posebnom vrstom zanosa, eksplozijom odvažnosti koja nastupa kada postoji vidljivi dokaz da ti je protivnik dugoročno ušutkan. Nisam siguran da je urednik uglednog tjednika u stanju pojmiti kako ga u ovom slučaju presudno moralno profilira upravo izabrani tajming, njegov patetični osjećaj za Vreme. To potvrđuje i onaj ofucani uličarski trik – kakvim se inače služe tabloidni jurišnici za reketarenje i strašenje male djece – u samoj završnici njegova teksta: „…a ako se zbilja naljutimo bićemo i opširniji“.

Priznajem da mi nije posve jasno koje se to kolektivno biće krije iza Žarkovićeva prijetećeg „mi“. Je li to redakcija Vremena? Jesu li to Bazdulj i njegov urednik? Ili je to možda sam Dragoljub Žarković koji, u euforiji revizije bliske prošlosti, ozaren mogućnošću da (p)ostane jedini vlasnik istine, počinje sebi persirati? Ja sam, naime, o Srđi Popoviću čitao sudove dugogodišnjih novinara i urednika Vremena koji su bili dijametralno suprotni Žarkovićevu.

Teofil Pančić, na primjer, pisao je da „to što je u našim životima i našoj maloj srpskoj, balkanskoj, južnoslavenskoj civilizaciji bio Srđa Popović, to kao da nema ni predšasnika ni nastavljača“. Za njega je advokat bio „jedna od tek nekoliko pouzdanih konstanti građanskog, ljudskog, a onda dakako i profesionalnog dostojanstva“. Za Miloša Vasića, recimo, Popović je bio „gospodin od glave do pete“, a k tome „nesklon bilo kakvom kompromisu kada su pitanja poštenja i elementarnog morala u igri“. On je, štoviše, smatrao da „takvog gospodina, advokata i moralistu, plašim se, nećemo više imati“.

Kako do te mjere duboki nesporazumi mogu biti izmireni – da oličenje ljudskog i profesionalnog dostojanstva danas postaje licemjer i bezosjećajni profiter, da gospodin od glave do pete koji nema kompromisa kada su na stvari poštenje i moral evoluira u kriminalca i lopužu koji vara ulagače – nije mi naročito bistro, a bojim se da mi nije ni važno. Kao što ne dajem pet para na Žarkovićeve usputne insinuacije o mojim „stanovima i jahtama“, jer prepoznajem manire koji su posljedica intelektualne nemoći i nedoraslosti javnoj polemici: da je to iznio kao tvrdnju, bio bi lažac, ali kada veli da je to „čaršija počela da bruji“, onda je tek manipulant, naime angažirani žurnalist čaršijskoga dometa. A kada manipulant pristupa „demistifikaciji“ i odluči kako je napokon došlo Vreme da iznese dugo skrivanu istinu – budući da je onaj kojeg će „demistificirati“ pouzdano mrtav – nije uputno predviđati koju donju granicu može dosegnuti započeto srozavanje.

Stoga bi valjda najkorisnije bilo da se Dragoljub Žarković „zbilja naljute“ i za života si ispiše zasluženi nekrolog. Dok traje taj svečani postupak, osjećam se savršeno suvišnim. S ove distance, neupućen u beogradska čaršijska pregrupiranja, mogu tek primijetiti kako su svi „demistifikatori“ Srđe Popovića što su se u zadnje doba izredali na stranicama Vremena izabrali jedan te isti moment kao točku konačnoga otklona: to je advokatov potpis na pismu kojim se traži bombardiranje vojnih ciljeva u Bosni, u vrijeme kada je srpska vojna mašinerija opkolila i granatirala Sarajevo, dvije godine uoči genocida u Srebrenici. Za Vladetu Jankovića to je bio dokaz da Popović „nije voleo srpski narod“, za Žarkovića potvrda njegove bešćutnosti prema novinarima Vremena, a za Bazdulja krunski argument da je odvjetnik djelovao kao agent stranih sila, želeći Srbiju privesti tzv. Zapadu u „političkom“ umjesto u „vrijednosnom“ smislu, ma što to značilo.

Reklo bi se da „demistifikatore“ ipak povezuje i patriotska matrica. Neki drugačiji Žarković bi, barem danas, barem post festum, bio ponosan zbog toga što je osnivač lista kojeg uređuje s takvom vrstom dosljednosti „sledio svoj politički kredo“. Neki drugačiji Janković, zbog impresivne količine nježnih osjećaja prema vlastitome narodu, vjerojatno nije moguć, a po svemu sudeći ni neki inteligentniji Bazdulj. Potonji je, u skladu sa svojim mogućnostima, potrošio još sedam-osam kartica novinskoga teksta da bi izbjegao suštinu spora.

Suština je, ponovit ću, bila u tome što je on krivotvorio Popovićeva politička uvjerenja – i to uz pomoć buncanja o „Zapadu u političkom smislu“ i „Zapadu u vrijednosnom smislu“ – ne bi li ih izjednačio s aktualnom politikom Aleksandra Vučića, a preko toga se obračunao s „krugom“ kojemu je advokat intelektualno pripadao. Nemam volje ni živaca baviti se demontažom njegovih petljanja po fusnotama iz mojeg članka, a nisu mi interesantne ni žurnalistove zablude iz sfere političke prakse, uključujući glorifikaciju Sanadera – hrvatske prethodnice Vučića – čija se „reformska“ vjerodostojnost najbolje očituje u današnjem profašističkom izdanju njegove stranke. Slutim da novinar Vremena bolje od mene poznaje modalitete djelovanja ciničnoga društva – kolektivnog vida simuliranja političke normalnosti – jer se u njega autorski ugradio.

Ostaje dakle jedino mrtvac kojeg valja adaptirati tekućim potrebama, a usput ga, radi redizajna njegove uloge u prošlosti, moralno diskreditirati i zabiti mu glogov kolac u lijes „ako se zbilja naljutimo“. Historija je, rekosmo, prćija preživjelih.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 04.12.2014.

Peščanik.net, 04.12.2014.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)