Stari papiri, prepiske… svašta se tu nađe, a pošto je vrijeme u Hrvatskoj zamrznuto, onda i neki stari dokument drži vodu i nakon milijun godina. Evo na primjer jedan moj dopis upućen sutkinji Ivanki M. u Općinskom sudu u Splitu, još 8. travnja 2009., a koji svjedoči o kronologiji rada hrvatskog pravosuđa, upregnutog u decenijsku zaštitu jednoga notornog ratnog zločinca. Paradigmatski je to primjer kako su razni „domoljubni“ suci razvlačili po sudovima novinare Ferala koji su uporno, uz pomoć svjedoka, dokazivali da je Branimir Glavaš ratni zločinac koji je naređivao ubijanje srpskih civila u Osijeku. Na posebno rafiniran način, odvođenjem na obalu Drave i pucnjem u potiljak, ili nalijevanjem žrtava solnom kiselinom, sve dok u mukama ne umru.
„Poštovana gospođo M., doista je bizarno da se hrvatski sudovi i dalje uporno bave tužbama koje Branimir Glavaš ili njegov odvjetnički tim podižu protiv novinara ugaslog Feral Tribunea koji su – iznošenjem jasnih činjenica o njemu kao optuženiku za teške ratne zločine ili njegovim odvjetnicima koji su se ne birajući sredstva, često izvan okvira etičnosti profesije, razigrali u obrani notornog i teško branjivog ratnog zločinca – između ostaloga pomagali i samom pravosuđu. Sada po drugi put ponavljam da tužba Glavaševih odvjetnika protiv mene počiva na eklatantnom bezobrazluku, budući da je još 29. veljače 2008. udovoljeno njihovom zahtjevu za objavom ispravka tobože netočnih informacija o načinu obrane Branimira Glavaša, pa je potpuno nejasno na čemu temelje svoju tužbu protiv mene kao tadašnje glavne urednice Feral Tribunea. U važnom procesu za ratni zločin protiv Branimira Glavaša, kao što vam je poznato, napravljene su brojne skandalozne stvari, kako od strane sudaca i osumnjičenog za ratni zločin, tako i od njegovih odvjetnika, sve do učestalih prijetnji svjedocima ili pak prijetnji smrću upućenih Feralovim novinarima. Svakako, krajnje je cinično i moralno apsolutno dvojbeno spominjanje takozvanih ‘duševnih boli’ što ih je zbog moga teksta tobože pretrpio Glavašev odvjetnički tim, uz to još tražeći sramotnu naknadu od onih koji su ukazivali na njihov nedopustiv način obrane optuženika za teške ratne zločine. Konačno, o tome kako izgledaju prave boli, duševne i fizičke, bez mogućnosti dobivanja materijalne naknade, svjedočili su oni malobrojni preživjeli civili u procesu Glavašu, pred njegovim odvjetnicima, ‘priznatim stručnjacima unutar svoje profesije’, kako u ovoj perverznoj tužbi sami sebe nazivaju.“
Ovaj moj dopis kao očitovanje na tužbu – jednu od brojnih – napisan je dakle 2009., godinu dana nakon gašenja Ferala, brojnih hodočašća na hrvatske sudove čiji su se suci upinjali dokazati nevinost ratnog zločinca, parlamentarnog zastupnika, generala hrvatske vojske, heroja domovinskog rata, okićenog brojnim odlikovanjima za svoj doprinos u ubijanju srpskih civila 1991.
Sedamnaest godina kasnije Glavaš je konačno proglašen krivim „zbog kršenja međunarodnog prava, naredbi da se civilno stanovništvo ubija, da se prema njemu nečovječno postupa te da se ljude protuzakonito zatvara“. No je li to doista pobjeda „nezavisnog“ hrvatskog pravosuđa? Ili sramotna paradigma njegove potpune podložnosti izvršnoj, mahom hadezeovoj vlasti? Kako bi inače bilo moguće da suđenje Glavašu, uza sve jasne dokaze, svjedoke, priznanja njegovih drugara, traje više od 20 godina, da je u tom razdoblju on bio u vrhu državnih i vojnih struktura, zastupnik u parlamentu, okićen nebrojenim ordenima za „doprinos u domovinskom ratu“, da bi nakon prve nepravomoćne presude, 2009., zbrisao u BiH, zahvaljujući dvojnom državljanstvu, pa se smjestio u svojoj hercegovačkoj kući. A Hrvatska mu za vrijeme boravka u BiH isplaćivala saborsku plaću, još i naknadu za odvojeni život. Perverzija? Nije, nego normalnost HDZ-ovih institucija vlasti ili Ustavnog suda koji i tu presudu Glavašu brzo ukida, što mu je omogućilo ponovni ulazak u parlament.
Teško je opisati kronologiju slučaja Glavaš, suce koji su težinu zločina ratnog gazde Osijeka umanjivali riječima o njegovom „doprinosu u obrani Hrvatske“, čovjeku „koji iz rata izlazi s činom generala“, a i kaznena djela su počinjena u Osijeku „koji je bio u stanju psihoze“, ili cinizam optuženog koji i takvim, benevolentnim sucima poručuje da ih „nabije na ku…“. I tek kratko vrijeme ugodno provodi u zatvoru u BiH, više vani nego unutra, potom u Hrvatskoj, uz enormnu penziju, vrijeme krati ispisivanjem poruka da je „ubio premalo ljudi“, fotografira se pod slikom Ante Pavelića, šefa NDH, ili od predsjednika države Zorana Milanovića gordo preuzima onih milijun, ranije mu oduzetih odlikovanja.
Skandalozno dug sudski postupak završen je ovih dana konačnom, mada bijednom, presudom, pa dok mu sada isti šef države u tišini oduzima odlikovanja, ratni se zločinac hvali ordenom svoga oca iz ustaške NDH. Zato je slučaj Glavaš primjer revolucionarne države bezakonja i opasne mitologije o bezgrešnosti ratnih pobjednika. Jer vrijeme, kao što rekoh, ovdje stoji. Ili se mjeri unatrag.
Mladina, 10.07.2026.
Peščanik.net, 13.07.2026.
Srodni link: Olivera Simić – General bez odlikovanja