- Peščanik - https://pescanik.net -

Zločin i (ne)pravda

Dve godine posle petostrukog ubistva kod Smiljkovskog jezera, nadomak Skopja, u susret Uskrsu (na Veliki četvrtak), došao je dan „žetve“ onoga što je tada bilo „posejano“. Seme je palo na već plodno tlo, ili bolje rečeno koreni konflikta su već postojali i bez ubistva, koje je samo poslužilo kao katalizator. To se dešava uvek kada se stvori osećaj da su se stvari na planu međuetničkih odnosa primirile i stvari krenule u mirnije vode.

Ključno pitanje je ko stoji iza ovakvih incidenata (od kojih je ovaj bio najkrvaviji i najdramatičniji). Kome odgovara nova eskalacija, sada više ne samo etničkog nego i verskog konflikta. Oko tog fantomskog a ipak realnog aktera pletu se objašnjenja – od racionalnih do teorija zavera, ali s malim šansama da se sazna ime i prezime. Petostruko ubistvo u stilu hirurški čiste egzekucije je izgledalo kao čin iza koga ne postoji jasna motivacija počinioca – žrtve su bile sasvim slučajno odabrane, na udaljenom mestu, bez svedoka (osim onog jednog koji je ubijen upravo zato što je slučajno video egzekuciju). Upravo to je ostavilo prostor da javnost, već ionako posvađana, podeljena i nepoverljiva, počne da tumači, špekulira a na kraju i da sudi i oslobađa od krivice.

Prateći scene uličnih protesta u Skopju koje je par sati ličilo na Bejrut, setila sam se izvrsnog članka Roberta Fiska, objavljenog u Independentu odmah nakon početka rata u Avganistanu. Članak je naslovljen „Čestitam gospodine Buš! Upravo ste usrećili Osamu bin Ladena!“ U makedonskom slučaju se može reći da su na nasilnim protestima, koji su uzdrmali i podelili društvo, pobedili naručioci i izvršitelji petostrukog ubistva – jer njihov cilj nije bio oduzimanje tih pet života; cilj je bio strah i nepoverenje u ionako rascepljenom društvu. Svi elementi ovog scenarija koji će etničkim dodati i jasne verske elemente, već su bili na dohvat ruke: tenzije i neizlečene traume iz 2001, slaba država, korumpirane elite i beskrupulozna volja za moć stranačkih elita, nesposobno i partijsko sudstvo. Bilo je dovoljno zakotrljati loptu, ispucati nekoliko metaka u glave nevinih. Ostalo su dovršile institucije i (ne)civilno društvo.

Neposredno nakon ubistva, MUP je reagovao tako što je sebi pucao u nogu – a nama u glavu: spektakularnim narativom koji je kasnije obavezao čitav tok postupka, sve do skandalozne završne reči javnog tužioca. Umesto da se drži pravno utvrđenih činjenica o počiniocima i tako dokaže krivicu, ona je ispričala srceparajuće dramatičan dijalog između ubica i žrtava, koji se naravno nije odigrao a koji su neki mediji preneli kao dokazanu činjenicu.

U proleće 2012. komentarišući događaje ukazala sam na dve stvari: ovde nema srušenih kula, ali doživljavamo svojevrsni makedonski 11. septembar. Na hitnoj konferenciji za novinare sazvanoj usred Uskrsa, vrh MUP-a je i pre nego što će dobiti rezultate istrage, požurio da „smiri“ uzrujanu javnost – tačnije, njen makedonski deo – govoreći o počinjenom krivičnom delu u kontekstu globalnog rata protiv terorizma, o trening-kampovima u Avganistanu i slično. Usledila su hapšenja ljudi koji su se mogli dovesti u makar i najslabiju vezu s delom, i uz malo više dokaza o povezanosti sa islamističkim pokretima. Muslimani, već pod pritiskom globalne klime, osetili su se prozvanim kao zajednica, da bi žestoke reakcije usledile kada su se među privedenim osobama našle i žene – uz prigovore o kršenju njihovih verskih prava. Tako je rastao osećaj solidarnosti sa svima koji su uhapšeni, sada viđenim kao mučenici kojima se sudi zbog islama.

Kao u nekom proročanstvu, naziv policijske operacije i kasnije sudskog procesa, „Monstrum“, bio je indicija dehumanizacije osumnjičenih, lišavanja ljudskih odlika, prejudicirajući krivicu i najtežu kaznu.

Druga primedba koju sam istakla odnosila se na narušavanje prezumpcije nevinosti. Zbog već poslovične nesposobnosti organa krivične pravde, nadvio se osećaj strepnje i sumnje. Kosovske vlasti koje su odbile ekstradiciju dvoje prvoosumnjičenih, kršeći sve međunarodne standarde, time su dodale regionalni ton konfliktu i pojačale nepoverenje između zajednica. Kod Albanaca i muslimana uopšte, posebno kroz medije ukorenjen je osećaj da je proces montiran samo da bi se dobila osveta za žrtve, dok se kod Makedonaca svaki otpor prema suđenju doživljavao kao dokaz da se Albanci uvek izvlače bez kazne za zločine, bilo da su počinjeni u vreme vojnog konflikta – kroz amnestiju koja je obuhvatila i ratne zločine, a do koje je došlo nakon velikog pritiska i političkim sporazumom – ili u miru.

Uz neskrivenu versku pozadinu protesta na koje se krenulo pravo iz džamije, jasnu scenografiju, skandiranja i divljanje pojedinaca prekrivenih lica, najnoviji protesti nisu postigli ništa sem straha, nereda i – paradoksalno, potvrdili tezu tužilaštva ali i obaveštajne indicije o jačanju radikalnog islama u određenim krugovima. Sudski proces koji je trebalo da donese pravdu za žrtve, završio se njihovim zaboravom. Žrtve su postale sasvim nebitne jer se pažnja javnosti sada sasvim usmerila ka osuđenima na doživotni zatvor; samo jedan osumnjičeni je pušten na slobodu. Osuđenici su time podjednako instrumentalizovani uvođenjem u kontekst nekih drugih odnosa, uključujući i međustranačku netrpeljivost u albanskom bloku: kamenovana je zgrada suda, uz povike „UČK“, tražila se pravda za sve Albance – mada među osuđenima ima i nealbanaca – i to od strane ljudi koji uopšte nisu ni poznavali one za koje tvrde da su nevini.

Bez svoje volje, osuđenici su postali grupni, verski simboli nepravde jednog navodno fašisoidnog sistema koji ne samo da montira sudske procese, nego je i sam kriv što je došlo do ubistva na Smiljkovskom jezeru. Sankcionisanje naručilaca i egzekutora od ogromnog je značaja za ostvarenje pravde, ali s obzirom na elemente krivičnog dela moglo se pretpostaviti da će to biti izuzetno teška, ako ne i nemoguća misija; život nije CSI krimiserija na TV-u.

Kao i toliko puta do sada, uključujući slučaj kada su političari iz makedonskog bloka jurišali na policijske barikade ispred suda dok se sudilo istaknutom članu stranke, institucije ruše upravo oni koji se žale da ih nema ili da ne funkcionišu, i to uvek kada je neko nezadovoljan presudom. Sud ulice, sud rulje, opet se pokazao superiornim nad pristrasnim sudstvom, policija se našla u sendviču, dok javnost – ili njen deo – ponovno postaje tužilac, branilac i sudija. Slično se dešavalo i sredinom maja kada je maturanta, Makedonca, ubio mladi Albanac u skopskom naselju Djorče Petrov, samo što je rulja tada tražila pravdu nasrćući na dućane u vlasništvu Albanaca i napadima na policiju, ni ne čekajući sudsku presudu za tada već uhapšenog počinioca.

U ovakvim slučajevima, utvrđivanje krivice pripada isključivo sudu i nikom drugom. No nakon nasilnih protesta za koje se nikada ne zna dokle će trajati, kada će se ponoviti i s kakvim posledicama, postavlja se i pitanje javne odgovornosti. S jedne strane stoji ozbiljan problem nepoverenja u institucije. Čini se da Albanci prihvataju presude samo ukoliko ih donose sudije albanskog porekla, dok su i Makedonci i Albanci podjednako kivni na policiju koja reaguje na nasilne proteste. Masovnost i žestina reakcija uvek su vezani za etnička, a sada već i verska pitanja – jer je makedonska javnost, za razliku od bosanske, na primer, poznata kao izuzetno pasivna kada je reč o socijalnom nezadovoljstvu, nestašicama vode, zagađenju životne sredine u skopskoj željezari ili hapšenju novinara Kežarovskog, o velikim poskupljenjima, stečajnim postupcima i slično. Nije bilo protesta čak ni zbog amnestije počinilaca ratnih zločina.

Nimalo spontani, protesti do kojih je došlo ovih dana vođeni su porukom samo na albanskom jeziku: „Ovo nije samo protest već stvar naše nacionalne dužnosti da živimo pod motom: danas kod mog suseda, a sutra u mom domu. Ako ne reagujemo danas kada nepravda kulminira, onda neka kukavice zatvore oči od straha“. Nepravda nije kulminirala prvostepenom presudom u još nezavršenom sudskom procesu za teško krivično delo, ali nekome se trenutak učinio oportunim za akciju. Protesti su bili najavljeni, a njihov tok sasvim predvidljiv: kao po pravilu, kreće se nakon molitve petkom (džuma je obavezna i zato najmasovnija), iz iste džamije koja se ponovo zloupotrebljava kao saborno mesto. Usred svetog meseca Ramazana, krenuli su neki gnevni ljudi naoružani kamenicama i suzavcem, što je, bogami, kuriozitet svoje vrste.

Među onima koji se osećaju pogođenim generalizacijom krivice, jedva će neko stidljivo priznati da hodže nisu iskoristile svoj moralni i verski autoritet da spreče visokorizične proteste, mada su znali šta se dešava među vernicima. Javne ličnosti iz islamske zajednice koje su učestvovale u protestnoj povorci kasnije će tvrditi da je učešće u protestu ispred suda stvar njihovih demokratskih prava, dok su neki infiltrirani nasilnici „kidnapovali“ protest. Čudno je da nisu to predvideli, te da je nekoliko hiljada ljudi spremnih da se hrabro bore protiv nepravde pretvoreno u statiste divljanjem manjeg broja nasilnika.

Bez odgovora je ostalo drugo, važno pitanje: zašto nije bilo pokušaja da se problem postavi iznad verske zajednice i pozove na širi građanski protest, jer je sumnja u pravičnost postojala kod mnogih. No, čak i da je organizovan građanski protest, ostaje dilema kako bi se time promenila sudska presuda i može li se suditi pod pritiskom javnosti?

Nakon smirivanja, ostaje utisak da je za nasilje opet kriv neko drugi, dok je put do pakla popločan demokratskim namerama. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava ni previše povređenih. Neki su ponosno napisali: „Ovim protestima Albanci su pokazali kako se čuva dignitet, nacionalni i verski moral. Izašli su hrabro na ulice, bez podrške svojih izabranih političara i dokazali da su politička siročad“. Indikativno je da se od političkih lidera traži da predvode proteste protiv navodne sudske nepravde. Istini za volju, Ali Ahmeti je nazvan psetom jer nije stao na čelo kolone da brani albanski narod; opet, istini za volju, Ahmeti i čitava elita u to vreme je uživala na prijemu u američkoij ambasadi povodom 4. jula.

Za zločin kod Smiljkovskog jezera krivica se traži kod Gruevskog, ili čak u nesposobnosti policije da zaštiti svoje građane u nekakvoj fantaziji o policijskoj državi koja bi čuvala građane i kada idu na pecanje u predgrađe. Ali ovog puta ipak se ne radi o šaradi sa tučnjavom na skopskom Kaleu povodom izgradnje crkve, kada se sumnjalo da je incident dogovoren među koalicionim strankama kako bi pokupili političke poene. Ovde je u pitanju teško krivično delo.

Neke slike sa demonstracija u Skopju iskorišćene su za apel kojim se svetu dokazuje da makedonska država maltretira Albance. Oni koji se sećaju kako je došlo do oružanog konflikta pre 13 godina, osećaju da je atmosfera sada daleko eksplozivnija od one uoči sukoba 2001. Ako su inspiratori ubistva kod Smiljkovskog jezera hteli da otvore drugo poluvreme, čini se da su na dobrom putu. Uz pomoć slabog sudstva, ali i vernika i uličnih boraca za demokratiju i pravdu.

Nova Makedonija, 07.07.2014.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 06.07.2014.