Fransoa Oland je održao govor obeležavajući sedamdesetu godišnjicu racije u sportskoj hali Zimski velodrom (Vélodrome d’Hiver) koja se odigrala 16. i 17. jula 1942, kada je francuska policija uhapsila 13.152 Jevreja, muškaraca, žena i dece iz Pariza i okolnih naselja, i zatvorila ih u parisku sportsku halu Vélodrome d’Hiver. Kasnije su otpremljeni u nemačke koncentracione logore. Osam stotina jedanaestoro njih preživelo je rat. Predsednik Oland je održao ovaj govor na prvobitnoj lokaciji srušenog velodroma, 22. jula 2012.

***

Premijeru, predsedniče Skupštine, ambasadori, gradonačelniče Pariza, predsedniče Saveta jevrejskih institucija Francuske, glavni rabine, verski predstavnici, dame i gospodo:

Okupili smo se ovog jutra da se podsetimo užasnog zločina, da izrazimo tugu onih koji su prošli kroz tu tragediju, i da govorimo o mračnim trenucima kolaboracije, naše istorije, pa tako i o francuskoj odgovornosti.

Ovde smo da prenesemo sećanje na Holokaust – čija su prva faza bile racije – kako bismo se borili protiv zaborava i pokazali novim generacijama na šta je sve varvarstvo spremno i kakvi su resursi potrebni čovečanstvu da bi mu se suprotstavilo.

Pre sedamdeset godina, 16. jula 1942, rano ujutru, 13.152 muškaraca, žena i dece uhapšeno je u svojim kućama. Parovi bez dece i neoženjeni internirani su u Dransiju, gde će muzej Mémorial de la Shoah biti završen na jesen.

Drugi su odvedeni u Vélodrome d’Hiver. Odatle su, nakon petodnevnog držanja u neljudskim uslovima, otpremljeni u logore Pithiviers i Beaune-la-Rolande.

Višijevskoj vlasti data je jasna direktiva: „Deca ne smeju krenuti u istim konvojima sa svojim roditeljima“. Tako su, posle mučnog opraštanja, razdvojeni – roditelji na jednu stranu, deca na drugu – i poslati za Aušvic-Birkenau, gde su izgnanici iz Dransija stigli nekoliko dana ranije.

Tamo su ubijeni. Samo zato što su bili Jevreji.

Ovaj zločin se dogodio ovde, u našoj prestonici, na našim ulicama, u dvorištima naših zgrada, na našim stepeništima, našim školskim igralištima.

Ovo je utrlo put drugim racijama, u Marseju i čitavoj Francuskoj – drugim rečima, na obe strane linije razgraničenja. Bilo je i drugih deportacija, pre svega Roma.

Zločin u Zimskom velodromu bio je deo poduhvata koji nije imao presedan niti uporedivu paralelu: Holokaust, pokušaj da se zbrišu svi Jevreji sa evropskog kontinenta.

Sedamdeset šest hiljada francuskih Jevreja deportovano je u logore smrti. Vratilo se samo njih 2.500.

Ove žene, muškarci i deca nisu mogli da znaju kakva ih sudbina čeka. Nisu to mogli ni da zamisle. Verovali su u Francusku.

Mislili su da će zemlja velike Revolucije i Grad svetlosti za njih biti bezbedno utočište. Voleli su Republiku sa žarom nastalim iz zahvalnosti. I zaista, u Parizu 1791, pod Narodnom ustavotvornom skupštinom, Jevreji su prvi put u Evropi postali punopravni građani. Kasnije su i drugi u Francuskoj pronašli dobrodošlicu, šansu za život, obećanje zaštite.

Pre sedamdeset godina, ovo obećanje i ovo poverenje su pogaženi.

Želeo bih da se podsetimo reči koje je budući glavni rabin Francuske, Jakob Kaplan, napisao maršalu Petenu u oktobru 1940, nakon uvođenja sramnog zakona o Jevrejima: „Kao žrtve mera koje podrivaju naše ljudsko dostojanstvo i našu čast kao Francuza, izražavamo duboku veru u duh pravde večite Francuske. Znamo da su veze koje nas ujedinjuju sa velikom francuskom porodicom previše čvrste da bi bile prekinute.“

U tome leži izdaja.

Moje prisustvo ovog jutra svedoči o odlučnosti Francuske da zaštiti sećanje na svoju izgubljenu decu i oda počast ovim dušama koje nemaju grobove, čija je jedina grobnica naše sećanje.

Ovo je smisao zahteva koje postavlja Republika: da imena ovih žrtava ne padnu u zaborav.

Dugujemo jevrejskim žrtvama Zimskog velodroma istinu o tome šta se dogodilo pre sedamdeset godina.

Istina je da je francuska policija – na osnovu spiskova koje je sama napravila – pohapsila hiljade nedužnih ljudi 16. jula 1942. I da su ih francuski žandarmi otpratili u logore.

Istina je da nije bilo nemačkih vojnika – niti jednog – u bilo kojoj fazi ove operacije.

Istina je da je zločin počinjen u Francuskoj, od strane Francuske.

Predsednik Žak Širak je priznao ovu istinu, na ovom istom mestu 16. jula 1995, što mu služi na čast.

„Francuska“, rekao je on, „Francuska, zemlja prosvetiteljstva i ljudskih prava, zemlja dobrodošlice i utočišta, Francuska je toga dana počinila nešto nepopravljivo.“ Ali istina je i da je zločin u Zimskom velodromu počinjen i protiv Francuske, protiv njenih vrednosti, njenih principa, njenih ideala.

Čast su spasili čestiti, svi oni koji su uspeli da se usprotive varvarstvu, oni bezimeni heroji koji su ovamo sakrili suseda, tamo pomogli drugome i rizikovali svoj život da spasu život nedužne osobe. Svi oni Francuzi koji su omogućili da tri četvrtine francuskih Jevreja prežive.

Francusku čast je oličavao general De Gol, koji je ustao 18. jula 1940, da nastavi borbu.

Francusku čast je branio Pokret otpora, tajna vojska koja se nije predala sramu i porazu.

Francusku su branili na bojnim poljima, sa našom zastavom, vojnici Slobodnih francuskih snaga.

Služile su je i jevrejske institucije, poput Oeuvre de secours aux enfants (Dečja humanitarna organizacija), koja je tajno organizovala spasavanje više od pet hiljada dece, i primila siročad nakon oslobođenja.

Istina ne deli ljude. Ona ih spaja. U tom duhu, ovaj dan sećanja uveo je Fransoa Miteran, a Fondacija za sećanje na Šou stvorena je pod vladom Lionela Žospena. Pod istom vladom, sa Žakom Širakom, osnovana je i Komisija za kompenzaciju žrtava antisemitskih propisa tokom okupacije, čiji je cilj da ispravi ono što se još uvek može ispraviti.

U lancu naše kolektivne istorije, sada je na meni da nastavim zajedničku dužnost sećanja, istine i nade.

Škole naše republike – u koje ovom prilikom izražavam poverenje – imaju misiju: da podučavaju, obrazuju, uče o prošlosti, kako bi se saznale i razumele sve njene dimenzije. Holokaust je u nastavnom planu za poslednje godine osnovne i drugu godinu srednje škole.

Ne sme biti nijedne škole u Francuskoj gde se o tome neće učiti. Ne sme biti nijedne institucije gde se ova istorija neće u potpunosti razumeti, poštovati i gde se o njoj neće misliti. Za Republiku, ne sme biti i neće biti izgubljenih sećanja.

Ja ću se lično za to pobrinuti.

Izazov je da se neumorno borimo protiv svih oblika krivotvorenja istorije; ne samo protiv uvredljivog poricanja Holokausta, već i protiv iskušenja relativizacije. Predavati istoriju Šoe znači učiti mlade koliko je ona bila jeziva. Po svojoj prirodi, obimu, metodama i užasnoj preciznosti sprovođenja, ovaj zločin predstavlja ambis jedinstven u ljudskoj istoriji. Moramo se stalno podsećati na tu činjenicu.

Na kraju, predavati ovo sećanje znači čuvati sve njegove pouke. To znači razumeti kako je beščašće bilo moguće tada, da se više nikad ne bi ponovilo.

Šoa nije nastala u vakuumu i nije došla niotkuda. Zaista, pokrenula ju je neviđena i strahovita kombinacija odlučne rasističke mahnitosti i industrijske racionalnosti u sprovođenju. Ali omogućili su je i vekovi slepila, gluposti, laži i mržnje. Prethodili su joj mnogi znaci upozorenja, koji nisu uspeli da probude savest ljudi.

Nikad ne smemo spuštati gard. Nijedna nacija, nijedno društvo, niko nije imun na zlo. Ne smemo zaboraviti ovu presudu Prima Levija svojim mučiteljima: „Uz neke izuzetke, oni nisu bili čudovišta, imali su naša lica“. Ostanimo budni, kako bismo prepoznali povratak monstruoznosti i pod najbezopasnijom maskom.

Razumem strahove koje neki od vas izražavaju. Želim da na njih odgovorim.

Svesna ove istorije, Republika će progoniti svako antisemitsko delovanje sa najvećom odlučnošću, ali i sve opaske koje mogu naterati francuske Jevreje da se osećaju nelagodno u svojoj zemlji.

U ovoj oblasti, ništa nije nevažno. Protiv svega ćemo se boriti do poslednje trunke snage. Ćutati o antisemitizmu, zabašurivati ga, objašnjavati ga – to već znači prihvatiti ga.

Bezbednost francuskih Jevreja nije samo pitanje za Jevreje, nego pitanje za čitav francuski narod, i moja je namera da ona bude garantovana u svim okolnostima i na svakom mestu.

Pre četiri meseca, u Tuluzu, deca su ubijena iz istog razloga kao ona u Zimskom velodromu: zato što su Jevreji.

Antisemitizam nije mišljenje, to je grozota. Iz tog razloga, sa njim se pre svega moramo suočiti direktno. Mora se prepoznati i nazvati pravim imenom. Gde god se pokaže, biće razotkriven i kažnjen.

Sve ideologije isključenja, svi oblici netolerancije, svaki fanatizam, svaka ksenofobija koja pokušava da razvije mrzilački mentalitet biće zaustavljena u Republici.

Svake nedelje ujutru, u svakoj francuskoj sinagogi na kraju službe, odjekuje molitva francuskih Jevreja, molitva koju upućuju svojoj domovini, koju vole i kojoj služe: „Neka Francuska živi u sreći i bogatstvu. Neka je jedinstvo i sloga učine snažnom i velikom. Neka u njoj večito vlada mir i neka očuva svoj duh plemenitosti među narodima.“

Čitava Francuska mora zaslužiti ovaj duh plemenitosti.

Neumorno predavati istorijsku istinu, ulivati poštovanje za vrednosti Republike, uvek podsećati na neophodnost verske tolerancije, u okviru naših sekularnih zakona nikad ne odustajati od principa slobode i ljudskog dostojanstva, stalno unapređivati obećanje jednakosti i emancipacije. Ovo su mere koje kolektivno sebi moramo propisati.

Razmišljajući o onim životima kojima nije bilo dozvoljeno da procvetaju, o onoj deci kojoj je uskraćena budućnost, onim zakinutim sudbinama, moramo još više podići zahteve koje sebi postavljamo. Odbijajući ravnodušnost, nemarnost i popustljivost, ponovo ćemo zajedno biti jači.

Jasnim stavovima o svojoj istoriji, zahvaljujući duhu sloge i jedinstva, Francuska će najbolje promovisati svoje vrednosti, ovde i u čitavom svetu.

Živela Republika! Živela Francuska!

François Hollande, NYRBlog, 18.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.08.2012.

HOLOKAUST