Kolona je vijugala daleko od kapele na Belvederu, ljudi su prolazili u mimohodu, zureći u dva tamna kovčega; nije bilo vremena za izraze saučeušća, nije se imalo što reći ženi u crnini koja je satima nepomično stajala pored odra svoja dva sina, Dejana i Ljubomira Gojačanina.
Prije dvadeset i četiri godine, februara 1989. godine Snežana Gojačanin ispratila je na posljednji počinak muža Živka, koji je stradao u saobraćajnom udesu kada je na njegova kola neletio kamion. U danu očeve sahrane starijem Dejanu je bilo dvije godine, Ljubomir je tek napunio šest mjeseci. Podizanje dva sina bilo je teško breme na plećima Snežane Gojačanin, žene kojoj je nesreća udesila težački život samohrane majke.
Dvadeset četiri godine docnije, godine muke Snežane Gojačanin nijesu nagrađene, san majke odnio je noćni rafal, a crni februar ponovo se zlokobno nadvio nad istom porodicom, kopajući nove humke u porodičnoj grobnici na Gvozden brijegu. Samo, ovog puta smrt Dejana i Ljubomira Gojačanina, u petak veče u bilijar klubu „Mr Otto“, nije bila zla kob, splet nesrećnih okolnosti nego djelo hladnokrvnog ubice vaspitavanog da mrzi i ne poštuje ni tuđe vrijednosti, ni tuđi život.
Mladić koji je iskopao kuću Snežane Gojačanin, dvedesetogodišnji Šćepan Bujić, kažu očevici, nije odavao vidljive znake nervoze dok se u nedjelju negdje pred zoru predao policajcima Centra bezbjednosti Bara. Mirno je tužiteljki Suzani Milić priznao dvostruko ubistvo braće, izražavajući, kako reče tužiteljka, „žaljenje zbog svega što se desilo“. Istu priču ponovio je dan kasnije i sudiji za istrage Višeg suda Miroslavu Bašoviću..
Žaljenje? Prazne riječi koje odzvanjaju… Smrt braće Gojačanin jeste tragedija jedne porodice, ali je i tragedija države i društva koje je dopustilo da se zločin počini iako je mnogo toga ukazivalo da će se zločin neminovno desiti.
Scene smrti: Šćepan Bujić je priznao samo ono što su svi već znali, neki svjedoci lično vidjeli i doživjeli.
Video zapis sa sigurnosne kamere otkriva detalje monstruozne likvidacije: da je Bujić mirno ušao u bilijar klub „Mr Otto“, kratko je sjedio i da mu je jedan od braće mirno prišao, pozdravivši se… Što su jedan drugom kazali za sada nije poznato, ali se na snimku – tvrde oni koji su ga pregledali – ne vidi neka žustra svađa, osim što Bujić nervozno ručnu torbicu premješta iz jedne u drugu ruku. Potom vadi revolver „magnum“ i ispaljuje iz neposredne blizine dva ili tri hica. U kadar koji hvata kamera koji sekund kasnije utrčava drugi brat koji, zaprepašćen, i ne gleda u Bujića već prilazi bratu u želji da mu pomogne; tada ga sasjecaju meci iz revolvera, brat pada pored brata. Šćepan Bujić je, ne okrenuvši se, istrčao iz lokala, ostavljajući u lokvi krvi braću Gojačanin u samrtnom ropcu.
U bilijar klubu je te kobne večeri, kako je utvrdila policija, bilo više od 20 ljudi, svi očevici stravičnog događaja.
Da li se narednih 24 sata Šćepan Bujić zaista krio u đedovoj kući u mjestu Brce kraj Sutomora, je li bio u kontaktu sa roditeljima i dogovarao detalje predaje – i nije tako bitno. Možda je, samo, još jedan dokaz o umišljaju, namjeri da se neke priče usaglase prije saslušanja, da se neki tragovi pokušaju zataškati: mediji su, pozivajući se na pouzdane policijske izvore, saopštili da je Bujić priznao kako je pištolj, alat zločina, bacio u more.
Odgovor države: Prošlonedjeljni zločin je, nekako u jedan mah, sablaznio, ali i ujedinio ne samo građane Bara već i cijelu Crnu Goru u bolu i ogorčenju. Ko god je bio na ispraćaju braće Gojačanin osjetio je neku mučninu, ledenu tišinu; ko je prisustvovao paljenju svijeća u Podgorici, Nikšiću, Bijelom Polju, Ulcinju, Kotoru i Cetinju mogao je skoro da opipa pritajeni bijes i osjeti neutoljivu žeđ za pravdom.
Država je, opet, javno pokazala žaljenje, javno iskazala ogorčenje i javno najavila odlučne akcije. „Svjestan sam da ovakvi tragični događaji narušavaju bezbjednost građana i da je povjerenje u intitucije poljuljano… Na nama je da zbijemo redove i pošaljemo poruku kroz konkretne i mjerljive rezultate; sve ćemo uraditi da se građani Bara mogu osjećati sigurno, pojedinci iz kriminalnog miljea ne mogu biti jači od države, niti će im to država dozvoliti, rekao je ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević.
I direktor Uprave policije Božidar Vuksanović nije krio namjeru policije da krene u akciju. „Bićemo jako agresivni u pravcu svih onih kriminalnih grupa koje su detektovane, nećemo dozvoliti da se više iko naoružan nekažnjeno šeta Barom“, kazao je Vuksanović.
Dan kasnije, ministar pravde Duško Marković, bivši prvi čovjek Agencije za nacionalnu bezbjednost, je pucnje na braću Gojačanin tumačio kao direktni atak na državu Crnu Goru. „Ubistvo braće Gojačanin tragedija je cijelog crnogorskog društva. Hicima kojim su ubijeni Dejan i Ljubomir, ranjeni smo svi. Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica“, kazao je Marković, napominjući da će u danima koji slijede država uraditi sve da se ovako nešto ne ponovi.
Riječi, obećanja, eho… Prošlost se ne može ispraviti.
Ali se drugačija budućnost možda može zacrtati. Kako se može saznati, snage crnogorske policije – uključujući i eksperte za organizovani kriminal – češljaće u narednih dvadesetak dana mnoge papire, ali i voditi akcije protiv pojedinaca i grupa u širem rejonu Bara, sve u cilju demonstracije državne odlučnosti za obračun sa kriminalom. Pod lupom će biti dosadašnji rad policije i analiza saradnje sa tužilaštvom i sudijama.
Hronika najavljenog zločina: Ono što se, međutim, za sada može reći jeste da je reakcija države svojevrsno, posredno, priznanje neefikasnosti područne jedinice policije i i tužilaštva. Detalji prije tragedije u Baru ukazuju da je – postojala, makar i minimalna, mogućnost da se umorstvo braće Gojačanin spriječi.
Ne treba smetnuti s uma: osumnjičeni za dvostruko ubistvo, Šćepan Bujić – iako je riječ o dvadesetogodišnjem momku – od ranije je bio dobro poznat crnogorskoj policiji; bio je označen kao dio jedne od kriminogenih struktura u Baru. Naime, još je 2011. godine, na osnovu procjene opasnosti od organizovanog kriminala (operacija: OKTA 2011) konstatovano da na širem području Bara operiše šest opasnih i organizovanih kriminalnih grupa. Među njima je pobrojana, vrlo precizno, i porodica Veselina Veska Bujića, oca i Šćepana i Ognjena Bujića. Iako su operativna saznanja ukazivala na aktivnosti glave porodice, u policijskom dosijeu koji je rastao iz dana u dan se navodi slučaj kada je, tada osamnaestogodišnjak, Šćepan Bujić bio osumnjičen za pokušaj ubistva Alena Peročevića i Argona Bedžetija. Navodno je bilo riječ o osveti jer su Peročević i Bedžeti pokušali koji mjesec ranije da liše života glavu porodice Veselina Bujića.
Usljed nedostatka dokaza i nagle promjene iskaza Peročevića, crnogorska policija je brže-bolje odustala od krivične prijave za pokušaj ubistva, ne pokušavajući da pronađe materijalne dokaze koji bi služili za utvrđivanje djela. Kako god, nakon policijskog odustajanja osamnaestogodišnji Šćepan Bujić je mogao da se šeta Barom. I da traži nove opasnosti i izazove. Prema saznanjima Portala Analitika, iste 2011. godine Bujić je, prilikom jedne policijske racije, priveden i kod njega je pronađen neregistrovani revolver i hrpa metaka; automatski je podnešena krivična prijava od strane policije. No, umjesto procesuiranja i pritvaranja, Bujića je tužilac – koristeći pravni institut odloženog gonjenja – pustio na slobodu, uz novčanu globu od 1.000 eura.
Zakonikom o krivičnom postupku (član 244) data je mogućnost državnom tužiocu da, pod određenim uslovima, može odložiti krivično gonjenje osumnjičenog za određena krivična djela, a nakon što osumnjičeni izvrši prihvaćenu obavezu protiv njega i odbaciti krivičnu prijavu. Drugim riječima: u želji da se poboljša efikasnost postupka – ali samo za djela za koja je propisana kazna do 3 godine – tužilac može da procijeni da je bolje nagoditi se za novčanu kaznu sa počiniocem nego ući u dugotrajan sudski proces koji može da se završi i uslovnom presudom. Institut odloženog gonjenja postoji odavno u anglosaksonskom pravu, Crna Gora ga je samo preuzela.
No, u konkretnom slučaju nagode sa Šćepanom Bujićem, novčana kazna mladiću koji je od ranije bio poznat po kriminalnom ponašanju bila je pogrešna procjena: Bujić je jezdio Barom kao tempirana bomba za koju se ne zna kada će eksplodirati. Mediji izvještavaju da je prije dva mjeseca, negdje krajem decembra 2012. godine, sa grupom Barana Bujić učestvovao u bezrazložnom i bahatom premlaćivanju Podgoričana Filipa Bogdanovića i Ranka Đulića. Konačno, u petak veče Šćepan Bujić je vlastitom rukom ispisao možda najmračnije stranice barske društvene hronike…
To je hronika najavljenog zločina izvedenog pred očima države…
Teške poruke za budućnost: Postoje, na žalost, zločini koje je nemoguće predvidjeti, ubistva koja je nemoguće spriječiti. No, opisani detalji iz crne hronike Bara ukazuju da je postojala mogućnost da se, efikasnijom akcijom policije i tužilaštva, možda i spriječi spirala smrti.
Monstruozna likvidacija dvojice mirnih mladića je mrlja na licu Crne Gore. Ukoliko se dokumentovano potvrde saznanja o pogrešnoj primjeni instituta odloženog gonjenja, mora se postaviti pitanje: da li je država zakazala, da li je ubica braće Gojačanin prije dvije godine nesavjesno pušten na slobodu, iako su postojala operativna saznanja da je riječ o osobi koja predstavlja društvenu opasnost? Ubistvo u bilijar klubu „Mr. Otto“ nije bio epilog nekog dugotinjajućeg razračunavanja bandi; bilo je to egzekucija nad dvojicom mirnih građana Bara – Dejan Gojačanin je nekadašnji prvotimac lokalnog fudbalskog kluba „Mornar“; njegov brat Ljubomir-Bucko konobar u jednom barskom kafiću. Kao motiv ubistva se pominje banalna svađa jednog od braće sa Bujićevim maloljetnim bratom. Osveta je bila strašna: čin primarnog zla koje je država morala sasjeći još u korijenu.
Zato su dani koji slijede veliki izazov za čelnike crnogorske policije, tužilaštva i, uopšte, svih državnih struktura zaduženih za poslove bezbjednosti građana. Umjesto obećanja i riječi utjehe, moraju se učiniti konkretna djela koja će pokazati da država ima snage da zaštiti građane, da ne ustukne i dopusti da lokalne bande kroje svoje pravo i kreiraju tuđe sudbine. To je obaveza koju crnogorska vlast ne može i ne smije odgađati. Hiljade ljudi na trgovima crnogorskih gradova u tihom, ali jasnom bijesu i protestu zatražilo je jednu, jedinu stvar: da se odmah stane na kraj bezakonju i da ulične bande postanu dio zatvorskog inventara. Samo tako, širom akcijom policije, tužilaštva i pravosuđa – ali i svih drugih djelova društva – može se krenuti dalje. To se duguje i sjenama braće Gojačanin, ali i budućnosti ove države i ovog društva. Tirjanstvu stati nogom za vrat mora biti državna dužnost najsvetija.
Analitika, 19.02.2013.
Peščanik.net, 20.02.2013.