- Peščanik - https://pescanik.net -

Zločinac na ljetovanju

Kušadasi, Turska

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi pročita naslov iz novina. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili pročita kakvu bizarnu novinsku vijest.

Evo jutros, kaže, novine javile: “Ratni zločinac dobio deset dana u turskom ljetovalištu!” Tko?, pitah ja šokiran. Simo Zarić, zvani Šolaja, veli on, onaj što je kao ratni načelnik Službe državne bezbjednosti zajedno s Miroslavom Tadićem organizirao etničko čišćenje Bosanskog Šamca. Evo piše da je dobio deset dana u turskom ljetovalištu Kušadasi.

Dobro, znao sam i prije da se Haški tribunal posve pogubio, pa za masovna ubojstva dijeli kazne duljine vojnog roka u JNA. Znao sam, nije da nisam, i da pervertirano europsko pravosuđe ratne zločince tretira kao VIP-goste, pa ih smješta u spa&wellness zatvore s pet zvjezdica, u kojima gosti što se ne bave genocidom noćenje plaćaju petsto eura. Sve sam to, rekoh, znao i prije, ali samo deset dana, i to još u ljetovalištu na turskoj obali?! Kao da je Prekršajni sud za krivo parkiranje na području bivše Jugoslavije.

Krivo si shvatio, veli mi Kožo, Simo Zarić je osuđen još 1998. kad je zbog zločina protiv čovječnosti dobio šest, a Tadić osam godina zatvora. Odslužili ljudi kaznu prije više od deset godina. Shvatam, rekoh ja, ovo je sad bila revizija procesa, žalio se Zarić na presudu od šest godina u zatvoru na hladnom norveškom sjeveru, pa na ponovljenom suđenju dobio deset dana u turskom ljetovalištu? Ne, najzad će on, nego nagradna igra.

Dobro, ima smisla. Suđenja u Haagu ponekad baš izgledaju kao nagradne igre, netko dobije deset godina s doručkom u kakvom hi-tech švedskom zatvoru sa saunom i termalnim bazenima, a netko, opet, ništa. Jedan u Haagu, što je svojom rukom ubio trideset civila, dobio peglu.

Ne, ne – prekinuo me onda Kožo – ovo je bila baš prava nagradna igra. Lanac granapa Cort svakog tjedna dijeli nagradna putovanja, pa Simo izvukao putovanje u Tursku, deset dana za dvoje u popularnom ljetovalištu Kušadasi.

Simu, eto, baš krenulo. Bivši udbaš i bivši ratni zločinac najprije je nakon odsluženja kazne izabran za zamjenika načelnika Općine Bosanski Šamac, a nakon odlaska u zasluženu penziju, dobio je, eto, i nagradno ljetovanje. Čovjek je, čitamo, pošteno odslužio kaznu, pa ako se kao osuđeni ratni zločinac može baviti politikom i dobiti funkciju zamjenika načelnika općine, zašto ne bi dobio i nagradno putovanje?

Nije, najzad, ni njemu lako, nije to više kao nekad, kad su ratne zločince dočekivali na gradskim trgovima i obasipali pažnjom i ordenima, molili za intervjue i vodili po mjesnim domovima kulture da promoviraju svoje knjige. Nekad, jebiga, ratni je zločinac u Republici Srpkoj bio netko i nešto, sjedili su ti heroji u počasnim ložama na fudbalskim stadionima i prvim redovima na krsnoj slavi Srpske, a danas – pfu, jebem ti život u usta žvalava! – bivši heroj Bosanskog Šamca jedva ima deset maraka za nagradnu igru u mjesnom granapu. Kad je ono u molbi za prijevremeno puštanje na slobodu pisao Tribunalu kako bi se “reintegrisao u društvo”, nije on to mislio baš doslovno.

Točno ga stoga vidim, stoji stari Simo “reintegrisan u društvo” među penzionerima u redu pred kasom, vadi iz košare hljeb, mlijeko i jogurt, pa pita još dvije kutije cigareta, na što djevojka na kasi – nema ona pojma tko je on! – kaže “devet maraka i dvaes pfeniga, komšija”, a on joj pruža zgužvanog cenera.

– Hoćetel još neku žvaku, komšija, pa da igrate našu nagradnu igru? – u to će ona rutinski.

– Nagradnu igru? – zbunio se stari Simo.

– Sa računom preko deset maraka možete da učestvujete u našoj nagradnoj igri – pokaže mu ona na plakat iza svojih leđa, a na njemu neki tip s kretenskom šarenim šeširom reklamira nagradna putovanja u Italiju, Tursku, Beč i Prag.

Eto što ti je život: Simo Zarić Šolaja, velika gradska njuška, prekaljeni udbaš, šef bezbednosti i oficir za moral i informisanje, strah i trepet Bosanskog Šamca, dvadeset tri godine kasnije stoji na kasi kvartovskog granapa i na poleđini računa od deset maraka nesigurno kemijskom olovkom ispisuje ime, prezime, adresu i JMBG, pa da ga ubaci u kutiju ispod plakata, s nejasnom nekom nadom kako bi za sve što je napravio za svoj grad i Republiku Srpsku mogao, eto, dobiti barem vikend u Veneciji za dvoje.

To je, jebiga, stvar sreće, kao u ratu. “Metak opali, nije bitno odakle”, kako je kao zamjenik načelnika Općine novinarima objašnjavao smrt devetnaestogodišnjeg Dževada Nurkića na prisilnom kopanju rovova oko Šamca, kad se petnaestak godina kasnije Dževadovo ime našlo na spomeniku “palima za Republiku Srpsku”.

– Oće li to, komšija? – prekine ga u razmišljanju nervozni neki tip u redu pred kasom, balavac što je još na majčinoj sisi ćapćao dok je Simo šamačke Turke trpao u autobuse i gonio preko Save. Šta zna nezahvalna đubrad tko je Simo Šolaja!, rezignirano pomisli on ubacujući račun u kutiju.

Tjedan dana kasnije, da skratim priču, zvoni u kući Zarićevih telefon, ženski glas iz slušalice pita je li to gospodin Simo, a on oprezno – stari je to bezbednjak – pita tko ga treba. “Iz Fructa Tradea zovem”, cvrkuće glas, “u našoj nagradnoj igri dobili ste putovanje u Tursku za dvije osobe!”.

Kako se život dobro zajebava! Dvadeset tri godine kasnije, Simo Zarić, zvani Šolaja – što je kao ratni načelnik Službe državne bezbjednosti zajedno s Miroslavom Tadićem organizirao etničko čišćenje Bosanskog Šamca od balija i slao Turke natrag u Tursku – u nagradnoj igri dobio deset dana u turskom ljetovalištu Kušadasi! Dvadeset tri godine kasnije, ući će Simo Zarić u posljednji autobus iz konvoja, i iz etnički očišćenog Šamca otići ravno u Tursku, gdje – kako sama riječ kaže – žive uglavnom Turci. Ni Beč, ni Prag, nego Turska!

A kad je on – jebem ti život u usta žvaljava – slao ljude iz Šamca u Tursku, nadigli se na njega vascijeli Ujedinjeni narodi. Nagradna igra, jašta, a ne etničko čišćenje!

– Ženo! – dozvao na kraju Simo suprugu. – Dobio sam na nagradnoj igri deset dana u Turskoj za dvoje!

– Super, kad idemo? – veselo će žena.

– Ti?! Ti ne ideš niđe – pogledao je on. – Idemo Tadić i ja.

Oslobođenje, 12.03.2015.

Peščanik.net, 13.03.2015.