Hrvatska putovnica, sad je to već jasno, dođe nešto kao mafijaška iskaznica, članska kartica Udruženja za zločinačke pothvate “Republika Hrvatska”. Stvar je prestiža među svjetskim kriminalcima imati dragocjenu plavu knjižicu s mafijaškim grbom i simbolima udruženja – tri udružena lava, koza nostra i konvertibilna kuna – pa danas nitko i ne uzima ozbiljno kriminalca bez hrvatskog pasoša. Vađenje hrvatske putne isprave za mlade je tako prvi korak, ulaznica u organizirani kriminal.
Nezgodna je stvar s konceptom članskih iskaznica Republike Hrvatske to što svjetske policije po njima odmah znaju da ste kriminalac. Uvježbanom, iskusnom oku nekog europskog graničnog policajca neće, naime, na koricama vaše putovnice promaći slova u zlatotisku, koja čitana s lijeva na desno daju – “Republika Hrvatska”. Dok nemoćno objašnjavate španjolskom policajcu da vi niste taj, kako je rekao, Marijan Barišić, i da uopće niste Hrvat, već ležite na tlu, s licem u prašini i rukama na leđima.
– Ja sam bre Srbin, Vlada Milisavljević, iz Beograda. Uopšte nemam hrvatsko državljanstvo! – koprcat ćete se vi s hladnom policijskom cijevi na potiljku.
– Guardar bajo llave, smeće ustaško! – procijedit će španjolski inspektor.
Na taj način su, najzad, u Španjolskoj pali i posljednji pripadnici zloglasnog zemunskog klana, Luka Bojović Pekar, Vladimir Mijanović Zuba, Siniša Petrić Zenica i Vladimir Milisavljević zvani Vlada Budala. Poslali Vladu Milisavljevića da im kupi na crnom tržištu neka četiri pasoša, a on od stotinu devedeset i tri države članice Ujedinjenih naroda kupio baš putovnice Republike Hrvatske. Manje bi zemunska četvorka bila sumnjiva da su kod sebe imali afganistanske pasoše i pilotske dozvole Uprave letenja Islamske Republike Iran.
Tako je, kaže beogradska urbana legenda, i dobio nadimak Vlada Budala.
Pekar, Zuba, Zenica i Budala samo su posljednji iz dugačkog registra srpskih kriminalaca s hrvatskom putovnicom, od Jezdimira Vasiljevića poznatog kao Gazda Jezda, Stanka Subotića Caneta ili Milorada Ulemeka Legije, preko Veselina Vukotića Veska, Miloša Simovića Miška i Dušana Spasojevića Šiptara, pa sve do Milana Narančića Limuna, Srećka Kalinića Zveri ili glasovitog Ljubiše Buhe zvanog Čume. Toliko su hrvatske putne isprave popularne među srpskim mafijašima da u Ministarstvu unutarnjih poslova ozbiljno razmišljaju da u putovnicama, pored imena i prezimena, uvedu i rubriku za nadimak.
Traženije su u Beogradu male, plave knjižice hrvatskog MUP-a nego knjige Vedrane Rudan.
Nezgodna je pak stvar s takvom popularnošću hrvatske putovnice to što postoje lijepe šanse da vas granični policajac, čim mu pružite svoju putnu ispravu, ljubazno zamoli da ugasite motor automobila i polako, bez naglih pokreta, izađete iz vozila s rukama na potiljku.
– Regularni postupak – objasnit će vam on. – Uobičajena procedura za Srbe i srpske državljane.
– Ali ja sam pošteni Hrvat! Katolik! Dragovoljac Domovinskog rata! – koprcat ćete se vi s hladnom policijskom cijevi na potiljku.
– Aha. Pošteni Hrvat, mi culo – procijedit će španjolski policajac rutinski vam stavljajući lisice. – Što će vam onda hrvatski pasoš?
Na taj način, uostalom, onomad je u Španjolskoj pao i Ante Gotovina. Od stotinu devedeset i tri države članice Ujedinjenih naroda general Gotovina nabavio baš putovnicu Republike Hrvatske, i to na ime Kristijan Horvat. Sve što kažu za vojničku pamet, malo kažu. Da je bio s crnom čarapom na glavi i kalašnjikovom u rukama, manje bi bio sumnjiv.
– To je greška, ja nisam Kristijan Horvat, to je falsificirana putovnica. Falsifikovana, izvinjavam se – koprcao se preplanuli muškarac s hladnom policijskom cijevi na potiljku. – Ja uopće nisam ni Hrvat. Uopšte. Ja sam Srbin. Ratni zločinac. Bre.
– Je li? A kako vam je pravo ime? – podrugljivo ga je pitao španjolski inspektor.
– Ante – zamucao je preplanuli. – Ante Gotovina Budala.
Globus, 21.02.2012.
Peščanik.net, 26.02.2012.