- Peščanik - https://pescanik.net -

Zna li razum šta mu nedostaje?

Nemačkog filozofa Jirgena Habermasa već dugo godina smatraju najupornijim i najuticajnijim braniteljem prosvetiteljske racionalnosti. Ona je bila na udaru postmodernizma, koji prezrivo odbacuje zaključke formalnog razuma o unutrašnjoj koherentnosti i neutralnosti, a bila je i meta raznih fundamentalizama, koji razum podređuju verskim imperativima koji brišu sve pred sobom, često ne prezajući ni od nasilja.

U svojim ranijim radovima, Habermas je, poput mnogih drugih, tvrdio da se težnja religije da obezbedi temelj za društvenu koheziju i normativno usmeravanje sada, u modernom dobu, može ostvariti punim razvojem čovekovih racionalnih kapaciteta stavljenih u službu „etike diskursa“, koja u razgovoru dopušta samo argumente koji pretenduju na status „boljih razloga“, gde se ovo „bolji“ određuje slobodnim i otvorenim procesom, a ne pretpostavljenom ideološkom ili verskom pripadnošću. „Autoritet svetih,“ kako je jednom izjavio, „postepeno biva zamenjen autoritetom postignutog konsenzusa“.

Međutim, poslednjih godina se Habermasov stav prema religiji promenio. Prvo, on sada veruje da religija neće nestati i da će i dalje igrati značajnu i nezamenjivu ulogu u mnogim društvima i društvenim pokretima. Drugo, smatra da je u postsekularnom dobu – dobu koje uviđa nemogućnost isključivo sekularnog postojanja – neophodan neki vid interakcije sa religijom: „Samo ona savremena društva koja su u stanju da u sekularni domen unesu neophodan sadržaj verskih tradicija koje ukazuju na nešto izvanljudsko, moći će da očuvaju suštinu ljudskosti.“

Pitanje glasi šta Habermas podrazumeva pod  tim „unošenjem“. Kako sprovesti saradnju vere i sekularnog razuma? Habermas je pokušao da da odgovor na to pitanje u razgovoru sa četiri jezuitska teoretičara sa kojima se 2007. susreo u Minhenu. Razgovor je objavljen kao knjiga u prevodu Ciarana Cronina pod naslovom „Svest o onome što nedostaje: vera i razum u postsekularnom dobu“.

Habermas otpočinje razgovor prisećajući se sahrane jednog svog prijatelja, koji je za života „odbacivao bilo kakvu veroispovest“, ali je pred smrt rekao da želi da se mu se održi opelo u ciriškoj Crkvi Svetog Petra. Habermas zaključuje da je njegov prijatelj „osećao neprirodnost sekularne sahrane i da je ovakvim izborom javno pokazao da prosvećeno moderno doba nije uspelo da pronađe odgovarajuću alternativu za versko hvatanje u koštac sa konačnim rite de passage“. Taj argument može i da se pojača – u potpuno sekularnom kontekstu ne bi imalo u šta da se premine, pa samim tim ne bi bilo potrebe ni za ritualom sahrane.

Naravno, ritualne sahrane neverujućih ljudi mogu se posmatrati kao ostatak vrednosti koje više nisu od ključnog značaja, ili kao udovoljavanje željama i osećanjima članova porodice, ali Habermas ih shvata ozbiljno i tumači kao „paradoksalne radnje koje nam nešto govore o sekularnom razumu“. Govore nam, nastavlja on, da sekularnom razumu nešto nedostaje, i da bez toga razum preti „da se otme kontroli“.

Sekularnom razumu nedostaje samosvest. „Neprosvećen je o samom sebi“, u smislu da nema mehanizam preispitivanja rezultata i zaključaka svojih formalnih proceduralnih dedukcija i eksperimenata. „Postmetafizičko razmišljanje“, tvrdi Habermas, „ne može da se izbori sa defetizmom razuma sa kojim se susrećemo danas, i u postmodernoj radikalizaciji ‘dijalektike prosvetiteljstva’, i u naturalizmu zasnovanom na naivnoj veri u nauku.“

Postmodernizam tvrdi (glasno i često) da je navodno neutralna, objektivna racionalnost uvek posledica interesa koje ona niti priznaje, niti poznaje, niti može da spozna. Za to vreme, nauka nastavlja da razvija čuda tehnike, ne znajući ni sama zašto. „Naivna vera“ koju Habermas kritikuje nije vera u naučna dostignuća, već vera u sposobnost nauke da pruži razloge za to, osim razloga da nastavi da radi to što radi, ili da to odbije, kada smatra da je to radi nečega pogrešno.

Pandan nauci u političkom svetu jeste moderna liberalna država koja, kako nas Habermas podseća, održava „neutralnost… prema pogledima na svet“, to jest, prema sveobuhvatnim viđenjima (kao što je versko viđenje) pitanja koja se tiču smisla života, kuda idemo i kako da tamo stignemo. Problem je u tome što politička struktura, koja svim pogledima na svet dopušta učešće na tržištu ideja, ali koja u odnosu na njih zadržava distancu, neće imati osnova za procenu rezultata koje ta procedura daje. Sveobuhvatni stavovi donose dugoročne ciljeve sa kojima se mogu uporediti konkretne želje. Takvi stavovi onima koji se njima rukovode pružaju razloge za delovanje ubedljivije od onih puko korisnih ili strateških.

Liberalna država, zasnovana na proceduralnoj racionalnosti, ne pruža takve ciljeve i razloge, pa prema tome boluje od, kako Habermas kaže, „motivacione slabosti“; ona svojim građanima ne pruža inspiraciju za čestita dela (često suprotna od sebičnog interesa), jer je „izgubila iz vida slike moralne celine, očuvane u religiji“ i nije sposobna da formuliše „kolektivno povezujuće ideale“.

Liberalni građanin je vaspitan da veruje kako poseduje određena prava, i da država postoji da štiti ta prava, od kojih je najvažnije pravo na slobodan izbor. Suština njegovog izbora – pravac u kojem će usmeriti svoj život – ne tiče se države. Ona samo garantuje njegovo pravo na takav izbor, a isto pravo garantuje i njegovim susedima („sto ljudi – sto ćudi“). Prosvetiteljski racionalni moral, zaključuje Habermas, „prepušten je pojedincu, i ne podstiče solidarnost, to jest, moralno vođeno kolektivno delovanje“.

Posledice ove „motivacione slabosti“ mogu se videti svuda oko nas, u ogromnim nepravdama koje mnogi narodi i plemena nanose jedni drugima. Suočen sa ovim nepravdama, razum, „odvojen od sveobuhvatnih stavova, nema dovoljno snage da probudi, i održi budnim u umovima sekularnih pojedinaca svest o narušavanju solidarnosti u svetu, svest o onome što nedostaje, o onome što vapije u nebo“.

Šta će nam onda dati snagu koja nedostaje? Odgovor je nagovešten samim pominjanjem neba. Daće nam je religija. Ali Habermas ne prihvata religiju u celosti, jer ne želi da se odrekne „kognitivnih dostignuća modernosti“ – u koja spadaju tolerancija, jednakost, lične slobode, sloboda misli, kosmopolitizam i naučna dostignuća – i da tako rizikuje predaju fundamentalizmima za koje kaže da su se svojevoljno „odvojili“ od svega što je dobro u prosvetiteljstvu. Tako predlaže nešto što je manje od spajanja, a više neka vrsta sporazuma partnera u kupoprodaji: „Verska strana mora da prihvati autoritet „prirodnog“ razuma kao nesavršen proizvod institucionalizovanih nauka i osnovnih principa univerzalnog egalitarizma u zakonu i moralu. S druge strane, sekularni razum ne sme da se postavlja kao sudija u pitanjima istine o veri, iako na kraju može da prihvati kao razumno samo ono što može da prevede u svoje, u principu univerzalno razumljive, diskurse“.

Kako ističe jedan od Habermasovih sagovornika, Norbert Brieskorn, u Habermasovoj nagodbi „razum postavlja zahteve verskim zajednicama“ ali „se zahtevi u suprotnom smeru ne spominju“. Religija mora da izađe iz sfere zakona, vlade, morala i znanja; od razuma se traži samo da bude dobar i da ne odbacuje religiju kao nerazumnu, retrogradnu i nevažnu. „Verske istine“ se mogu saslušati, ali će polje javnog diskursa biti otvoreno samo za one među njima koje imaju svoje sekularne pandane“. Religija će se poštovati; razum od nje pozajmljuje motivacione resurse koje sam nema, a zatim te resurse može da iskoristi kako bi sprečio „gubljenje kontrole“.

Kao rezultat, primećuje drugi Habermasov sagovornik, Majkl Reder, dobijamo religiju koja je „instrumentalizovana“, pretvorena u oruđe sekularnog razuma, kojem i dalje nisu potrebni njeni teleološki i eshatološki aspekti. Religije se, objašnjava Reder, uvode samo „kao pomoćno sredstvo da se spreče ili prebrode socijalni potresi“. Kada se to obavi, religije se vraćaju u svoj ćošak i ne zamajavaju nas svojim neugodnim kosmičkim zahtevima. Prema Habermasu, u najboljem slučaju, „u susretu sa teologijom“, kao u slučajnom susretu na nekom koktelu, „zaboravni sekularni razum može se podsetiti svojih korena“ koji leže u istim onim „revolucijama stanovišta“ koje su nam podarile monoteizam. (Jedan bog i jedan razum potiču iz istog istorijskog izvora).

Ali Habermas nam ne daje razloga da verujemo da bi takvo podsećanje bilo uvaženo i da bi razumu donelo motivaciju za solidarnost koja mu nedostaje. Zašto bi sekularni razum, od kojeg se traži da samo prizna geneaološko srodstvo sa jednom formom mišljenja na koju još uvek gleda s visine, uzimao za ozbiljno ono što ta forma mišljenja nudi? Sam Habermas kaže da su ta dva stanovišta još uvek vrlo udaljena. Religije odbijaju da postanu učesnici u društvenom pluralizmu i insistiraju na ispravnosti svojih doktrina – za svakoga. Liberalna racionalnost je posvećena pluralizmu i ne insistira na apsolutnoj ispravnosti bilo čega, osim svog (ispraznog) proceduralizma.

Pozajmljivanje i jednostrani ustupci koje Habermas predlaže deluju nedovoljnima za proizvodnju istinskog i plodonosnog zbližavanja. Ništa od toga što predlaže ne bi moglo da ukloni nedostatak o kojem govori kada kaže: „Humanističko samopouzdanje filozofskog razuma, koji misli da je sposoban da odredi šta je istina a šta nije, uzdrmano je katastrofama dvadesetog veka“. Građevina se ne može temeljiti i ojačati nečim tako slabim kao što je „podsećanje“, a na kraju ove knjige, prepune ozbiljnih i strastvenih sudova, nije sasvim sigurno da li ima spasa za sekularni razum. Još uvek nešto nedostaje.

 
Stenli Fiš, The New York Times Blog, 12.04.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 19.04.2010.

Srodni link: