- Peščanik - https://pescanik.net -

Zna se ko ovde voli da krade

Plakat na beogradskom aerodromu, foto: Bojan Gavrilović

Premijer Srbije i njegov rat pack imao je priliku da ugosti još jednu visoku zvanicu – ministarku za evropske integracije nemačke pokrajine Bavarske Beatu Merk.

Kabinet bavarske ministarke je svrhu posete Srbiji na svom web sajtu opisao ovako: Put ima za cilj da informiše srpsku javnost o slabim izgledima za priznavanje izbegličkog statusa u Nemačkoj, kao i istraživanje potencijala za razvoj ekonomskih odnosa.

Izjava premijera bila je manje diplomatska: Oni tamo idu zbog para. Najlakše je da ne radite ništa… sedite u prihvatnom centru u Nemačkoj, uzimate nemačke pare… po 500 evra… a ništa ne radite, rekao je Vučić i dodao da je Nemačkoj potrebno šest meseci da ih vrati u zemlje porekla, a da oni opet pronalaze načine povratka. Samo vi smanjite pare koje im dajete i nećete imati političke azilante. To mogu otvoreno da kažem i ovde i u Nemačkoj, jer svi znamo da oni tamo odlaze zbog novca.

Kada sam pročitao ovu izjavu, pored blage mučnine, imao sam osećaj već viđenog, to jest kao da sam nešto slično već čuo, naročito poslednji deo izjave – svi znamo da oni tamo odlaze zbog novca. Konačno se setih: Danilo Bata Stojković u filmu “Ko to tamo peva”, na predlog da se svi putnici pretresu da bi se otkrilo ko je ukrao čičin novčanik, kaže: Šta ima da se pretresa pošteni svet, kad se zna ko ovde voli da krade.

Iako su, prema podacima nemačke vlade, u prvom kvartalu tekuće godine samo jedna trećina tražilaca azila sa Balkana bili Romi, njihov najveći udeo u ukupnom broju tražilaca azila pojedinačnih država dolazi iz Srbije (91%); zatim slede Makedonija (72%), BiH (60%), Kosovo i Albanija (9%). Možda je premijer, umesto što naglašava ono što “svi znaju”, mogao da pokuša da objasni zašto je, u poređenju sa zemljama regiona, u ukupnom broju tražilaca azila iz Srbije ubedljivo najveći postotak Roma? Njegov omiljeni izgovor – katastrofalna situacija koju je nasledio od žutih, u ovom slučaju nije primenjiv.

Činjenice su sledeće: čak oko 40% tražilaca azila u Nemačkoj dolazi iz balkanskih zemalja, dok je procenat priznanja izbegličkog statusa zapanjujuće nizak. Razlog zašto je Nemačka u 2014. pozitivno rešila zahtev tek svakog hiljaditog tražioca azila iz Srbije (što znači da je kvota uspešnosti 0,1%; u slučaju Makedonije kvota je 0,3%, Albanije 0,4%), je u uskom tumačenju koncepta progona čije postojanje, prema Konvenciji o statusu izbeglica, predstavlja preduslov za priznavanje izbegličkog statusa.1 Ovakav pristup nemačkih vlasti nema jednodušnu podršku u samoj Nemačkoj. Na primer, profesor međunarodnog prava i ugledni političar Norman Paech je u svom detaljnom izveštaju o položaju Roma u Srbiji, Makedoniji i BiH, između ostalog, zaključio: Pojedinačne mere i situacije koje diskriminišu Rome u Srbiji posmatrane odvojeno ne dosežu prag ozbiljnosti da bi se označile kao kršenje osnovnih ljudskih prava. Međutim, njihovo kumulativno dejstvo stavlja Rome u jednu vrstu diskriminativnog položaja koji je jednak progonu. U pogledu položaja Roma u svim analiziranim državama, on dodaje: Različiti oblici diskriminacije koji zahvataju praktično sve sfere života Roma, posmatrani pojedinačno ne dostižu intenzitet neophodan za njihovo kvalifikovanje kao progona. Međutim, zajedno, oni kreiraju stanje beznađa u kojem mnogi jedini izlaz vide u bekstvu iz zemlje.

Ovakvo mišljenje nije usamljeno. Najuglednija nemačka organizacija za zaštitu prava tražilaca azila PRO ASYL redovno iznosi slične stavove. Pristup tražiocima azila sa Balkana drugačiji od nemačkog vidljiv je u praksi drugih zemalja EU. Na primer, Francuska je 2014. priznala izbeglički status 230 od 715 tražilaca azila iz Srbije, što predstavlja kvotu uspešnosti od 32%. Finska i Švajcarska su odobrile zaštitu tražiocima azila iz Srbije u 40% slučajeva. Prema tome, jasno je da pristup nemačkih vlasti koji progon shvataju isključivo kao bežanje od političke represije ili rata nije jedini mogući ni jedini ispravan.

To ne sprečava srpskog premijera da jedini problem vidi u parama koje oni tamo navodno zgrću, kao da su životni troškovi u recimo Rosenhajmu kod Minhena jednaki onima u Gadžinom Hanu kod Niša. Ukoliko je želeo da bude dobar domaćin i uveri nemačku ministarku da Srbija čini sve da smanji broj ljudi koji u Nemačkoj traže azil, premijer je mogao da naglasi da će vlada pojačati napore na primeni Zakona o zabrani diskriminacije, preduzeti mere da osnaži romsku manjinu u Srbiji itd. Ipak ne, premijer je vispreno poručio: samo vi njima prestanite da dajete pare. Izgleda da se ovde malo preračunao. Iako se u Nemačkoj vodi debata o mogućem prestanku isplate gotovinskog mesečnog džeparca tražiocima azila, što uzgred najviše zagovara stranka bavarske ministarke, malo je verovatno da će se to dogoditi.

Razlog tome je ljudsko dostojanstvo, to jest stav da je obezbeđivanje egzistencijalnog minimuma svima na teritoriji Nemačke, pa i tražiocima azila, deo tog dostojanstva. Nemački ustavni sud je još 2012. zabranio razlikovanje između visine naknada za slučaj nezaposlenosti i davanja tražiocima azila. Pravljenje izuzetka samo za tražioce azila sa Balkana bi svakako bilo protivno zabrani diskriminacije. Opšte ukidanje novčanih davanja tražiocima azila je takođe malo verovatno, jer je osim što bi bilo protivno ljudskom dostojanstvu (tretiranju odraslih ljudi u nevolji kao dece nesposobne da raspolažu novcem), prilično teško izvodljivo (na primer, trebalo bi izdavati bonove za frizera, za kupovinu žvake itd).

Ipak, premijera treba razumeti: ljudsko dostojanstvo nikada nije bilo deo njegovog standardnog repertoara. Ranije nas je zasipao zacrtanim ratnim ciljevima, huškanjem i pozivima na odmazdu, dok je u skorije vreme postao ekspert za doktorske disertacije, ekonomske teme i evropske integracije.

S druge strane, premijera takođe treba pohvaliti za human odnos prema izbeglicama koje prolaze kroz Srbiju. Lepo je videti kako se zauzeo oko fotografisanja i tvitovanja svojih susreta sa sirijskom decom. Stalno napominje kako će učiniti sve da im boravak u Srbiji učini što ugodnijim, ali da je žalostan što im u Mađarskoj, gde ih čeka žica i petogodišnja robija, ne može pomoći.

Posle ovakvih izjava, nezadovoljni i propali građani Srbije koji su nameravali da traže azil u zemljama EU, mogli bi da promene mišljenje i to učine u Srbiji, ne bi li stekli milost velikog vođe. Na ovaj način većina problema bila bi rešena: premijer bi mogao da zadovolji svoj zaštitnički instinkt, a oni bi dobili krov nad glavom i podršku u integraciji, što im je bivalo uskraćivano generacijama. EU bi bila zadovoljna, jer bi se rešio problem srpskih tražilaca azila. Čak i oni koji škrguću zubima u strahu da bi naseljavanjem stranaca u puste predele Republike Srbije bilo ugroženo njeno ustavno određenje kao države srpskog naroda, mogli bi da odahnu, jer bi se (re)naseljavali samo “naši stranci”, to jest oni koji su došli iz Indije pre 1000 godina.

Peščanik.net, 07.09.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI

________________

  1. O progonu, odnosno da on ne označava samo fizički progon već i situacije u kojima je jedna grupa izložena sistemskoj diskriminaciji već je pisano na Peščaniku.