- Peščanik - https://pescanik.net -

Znamo ko ovde voli da krade

 
Novine pišu (a psi laju) da u Aleksincu, ali i drugim gradovima, deluje organizovana grupa Roma koja kidnapuje pse i potom od vlasnika za ljubimce traži novac. Ukoliko im prevara ne prođe, tvrdi se, pse šalju u ring sa pitbulovima. Naravno, policija ne reaguje, iz čega se može zaključiti: ili zato što je u dilu sa počiniocima ili zato što su njeni pripadnici, eto, prosto, lenji. Šta nije u redu sa ovom slikom?

Cilj mi je da, analizirajući tekstove koji su se bavili ovom pojavom, pokušam da dokažem koliko je duboko rasizam ukorenjen u našem društvu, ali i koliko su novinari koji su izveštavali o kidnapovanjima, ne čak ni neprofesionalni, već pre svega nesvesni sopstvene uloge. O bilo kakavoj novinarskoj etici, makar u ovom slučaju, smatram, suvišno je i pisati.

Krenimo redom. Jedan srpski tablodi nedavno je ustvrdio da romska pseća mafija u Aleksincu kidnapuje pse i organizuje borbe. Tačno devet portala iz naše zemlje i četiri iz regiona preneli su ovaj tekst, a tragom ove informacije potom su pošli i neki “ozbiljniji” mediji. Jedan takav “ozbiljniji” dnevni list je objavio da nema zvaničnih informacija koliko je pasa ukradeno, ni da li se psi uopšte kradu, ali je ne navodeći izvor, konstatovao da se u Beogradu u proseku dnevno ukrade desetak pasa?! Na portalima koji su preneli napise iz tabloida, komentarima su se redom javljali zgroženi čitaoci (vlasnici pasa) i tražili od nadležnih institucija da reaguju. Pojedini čitaoci su ukazali da se psi kradu i potom odvode u borbe i u mestima gde oni žive – u Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Beogradu…

Devojka iz Aleksinca koja sumnja da je njenog psa Fridu kidnapovala organizovana grupa Roma, (“a ko bi drugi”, rekla je) osnovala je fejsbuk stranicu “Stop kriminalu sa psima. Spasimo svoje ljubimce”. Grupa je u trenutku kada je ovaj tekst pisan brojala 660 članova.

Šta smo mogli da saznamo iz tekstova koji su objavljivani? Saznali smo da policija u Aleksincu nema informacije o kidnapovanju pasa i da im niko od građana nije podneo prijavu. Sa druge strane, od osoba koje tvrde da su njihovi psi bili žrtve organizovane pseće mafije čuli smo da se – bez konkretnih dokaza – “zna” da pse kidnapuju Romi i da postoji sumnja da, ukoliko ne uspeju da naplate novac od iznude, Romi pse koriste u borbama.

Takvu sumnju izneo je Dušan Živković iz Aleksinca koji je za B92 rekao da misli (sic!) da je njegov pas pre nego što mu je bio vraćen bio šiven. “Ako je bio šiven, neko ga je koristio kao mamac za druge pse za borbe”, zaključio je Živković. Iz izjave nije jasno ko mu je psa vratio niti da li mu je neko tražio otkup. A naravno, ostaje nejasno i zašto svog ljubimca, ako je već sumnjao da je njegov pas ušiven, odnosno da je bio rastrgnut u borbama – nije odveo kod veterinara?

U izjavama većine sagovornika na ovu temu – koja je dakako prouzrokovala strah vlasnika za sigurnost njihovih pasa – može se uočiti jedna pravilnost. Četiri “žrtve organizovanog kriminala” ubeđene su da su im Romi ukrali pse, jer su im na njih dobornamerno ukazali njihovi komšije i prijatelji.

Ovakve pretpostavke nisu tumačene kao predrasude, već kao skoro neoboriv dokaz medijima da prezentuju javnosti ko je kriv zato što psi nestaju. Dakle, Romi. A on (dokaz) vrlo lako može biti istinit koliko i ona rečenica Danila Bate Stojkovića u filmu “Ko to tamo peva”, kada se na ironičan način podsmeva ovdašnjem mentalitetu: “Svi znamo ko voli da krade”. Takođe, nijedan od medija nije postavio makar retoričko pitanje ili barem ukazao na mogućnost da su neki od pasa koji su nestali, sami otišli od kuće, a da kasnije nisu znali da se vrate. Kao što su to, recimo, učinila dva psa dole potpisanog.

Da li je zaista bilo slučajeva kidnapovanje pasa ili ne i da li zaista postoji pseća mafija pokazaće istraga policije – ukoliko se, naravno, proceni da treba da bude sprovedena, ili ukoliko neko od građana bude podneo prijavu protiv “kidnapera”. Zvaničnih podataka o krađi pasa, bar što se tiče Aleksinca i Beograda, nema, a kada nema podataka onda je to situacija slična veri u boga. Ako verujemo u njega onda on postoji, a ako ne verujemo – ne postoji.

Sigurno je jedno: analizirajući novinske objave, može se lako uočiti da je većina zaključaka donesena ishitreno, da su neke informacija stvaljene u već unapred određen kontekst, a da su neke informacije očigledno bile – poluinformacije. Sa očiglednom namerom da se za sve okrive sugrađani Romi. Što je naravno zgodno. Oni sigurno neće tražiti demanti. Ili, čak i ako se na takav korak budu “usudili”, urednici novina koje su ih bez dokaza optužile za organizovani kriminal, neće ih uzeti za ozbiljno.

 
Autor je novinar iz Beograda.

Peščanik.net, 05.05.2014.

Srodni link: The Guardian – Ja sam beli Rom