Ljetni kino-program tradicionalno obiluje osvježujućim (dakako, za dječicu sinkroniziranim) filmovima poput „Čudovišta sa sveučilišta“, ili „Gru na supertajnom zadatku“, pa se i naslovna tema logički uklapa u ono što se u medijskome zaobilaženju zbilje zove „sezonom ljetnoga opuštanja“. Ta sezona za program HRT-a traje tri mjeseca, za Sabor, sudove, učenike i studente dva; za ostale, naravno, znatno kraće (da se ne zaboravi: za najjadnije u društvu – umirovljenike i nezaposlene – sezona je, gotovo, beskrajna). No, nelagoda realnosti uspijeva se nekako probiti i u „opušteno“ razdoblje – za to je, prije svih, dragovoljno zaslužan lokalni premijer.
Njegova iskrena potreba za antagoniziranjem svih koji ga ne podržavaju u potpunosti i ovih dana donosi (trule) plodove – u dva-tri dana izvrijeđao je magistralnim potezima saborske zastupnike zbog nedostatka inteligencije i dao im osam tjedana da shvate osam riječi njegove recentne inicijative za deformaciju Ustava (uključujući, posve nepristrano, i pripadnike vladine većine), pristojne obiteljske ljude, rekavši u povodu nekog incidenta: „Imao sam nezgodu u stanu, to su situacije u kojima se morate javiti najbližima“ (politički pristaše sada pak znaju kada se valja javljati svojima, a kada ne), brojne zaduženike u francima obavijestio je da ugovore treba potpisivati „mrtav hladan“ (a ne napaljen kakvi su, valjda, oni bili), i da treba promisliti „trebam li dvadeset kvadrata više, ili ne“ (pritom se je, ne baš pristojno, pozvao i na svoj primjer, misleći očito na skromnu izbu u kojoj sada prebiva).
Sve to, kako bi rekao prvi poliglot hrvatske politike (razmjerno pristojan na svim jezicima osim na hrvatskome), comes with the territory. Pravi se sezonski iskorak, međutim, zbio u trenutku u kojem je premijer protiv sebe mobilizirao i ne-žive. To je on, doduše, već bio činio u vrijeme nedavne prijeizborne kampanje kada mu je, odista „putem magije ili drugog natprirodnog umijeća“ (kako to definicija zombija određuje), uspjelo oživjeti političare koji su već bili smatrani „političkim mrtvacima“ (Bandića, Jakovčića, pa i Karamarka). A sada je otišao još korak dalje – reinkarnira i pokojne institucije.
Nadomjestna revolucija
U povodu nedavne Milanovićeve izjave: „znanje je roba“ oživjeli su, naime, iznenada i (quasi)sindikat „Akademska solidarnost“ i (quasi)neposredno-demokratski „Plenum Filozofskog fakulteta“. Rečeni plenum se proslavio kao jezgra tzv. studentske revolucije prije četiri godine, točnije bio je to simbol nadomjestne revolucije koja se – posve neuspješno – bavila preraspodjelom cca. 0,3% državnoga budžeta (tražeći besplatan studij za sve upisane na fakultete, neovisno o tomu jesu li u stanju redovito zadovoljavati i minimalne obveze). Ako, dakle, revolucije i nije bilo, stotine su interpretacijskih varijanti nastale u narednim godinama na osnovi skromne događajnosti, pokazujući kolika je potreba intelektualne zajednice za barem prividom prevratne zgode. Dapače, kako privid sa sobom ne donosi realnu opasnost, jer nikoga ne ugrožava, simpatiziranje je s njime još privlačnije (u trenucima u kojima je plenumaška „revolucija“ bila na vrhuncu, oko prepune velike dvorane na Filozofskome fakultetu u Zagrebu postariji su kandidati za ideologe nestrpljivo očekivane revolucije kružili, doslovce, poput pedofila oko dječjih vrtića). No, s padom HDZ-ove vlade i generacijskim promjenama „plenum“ je ostao (cyber) sjenkom nekadašnjih okupljanja, posvećen uglavnom autoreferentnosti.
Poneseni (medijskim) uspjehom mlađih koleg(ic)a i nastavnici su, godinu kasnije, odlučili krenuti u borbu protiv „predloženih zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti“, te osnovali sindikat „Akademska solidarnost“. U njemu su se našli i stari i mladi, lijevi i desni, ozbiljni i neozbiljni, tradicionalisti i postmodernisti (pripravni čak i na to da promoviraju kandidate koji pišu doktorske radove o sebi samima). Zajednička im je bila nakana obrane statusa quo i od posve marginalnih intervencijskih pokušaja, obrana sustava u kojemu su na tucete producirali profesore bez (iole ozbiljnih) radova, u kojima su kao urednici međunarodnih časopisa godinama „funkcionirali“ poluobrazovani profesori, nesposobni da izgovore, ili pročitaju, i jednu englesku riječ, itd. Od rečenih prijedloga zakona bivša je vlada doista i odustala, a sindikat je ostao kod marljivoga objavljivanja medijskih izjava, uglavnom nezainteresiran za solidarnost (barem kada je riječ o akademijskim građanima čiji im se stavovi nisu svidjeli). Nakon dvije godine, ovih su dana čak javno dopustili da bi „nakon svježih iskustava, možda trebalo čestitati“ staroj vladi na ponašanju, ali protiv nove nikakvu ozbiljniju aktivnost ne pokazuju, pogotovo ne sada, jer, barem, na univerzitetu, u ljetno doba, more je tradicionalno privlačnije od revolucije.
Miješanje ontologije i etike
Ipak, zadnjim snagama prije kupaćega kostimiranja dežurni su namjesnici dviju već zamrlih institucija odlučili o svojemu credu rezolutno obavijestiti (uglavnom posve nezainteresiranu) domaću javnost (koju premijer zove „tzv. javnošću“!?). Ovo se vjerovanje svodi na jasnu tezu: „nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba“, jer ono, dakle, roba nije. Odatle, čini se ipak, slijedi nekoliko logičnih pitanja:
- kako je moguće u (nedvojbeno djelatnim) tržišnim uvjetima u kojima – to je, valjda, opće poznato – roba označuje sredstvo za zadovoljenje potreba, zadovoljavati neke potrebe, a da to ne postane robom?
- kako je moguće da nastavnici i znanstvenici dobivaju plaću, a da to ne bude vezano uz znanje kao robu koju razmjenjuju na tržištu (to da dobivaju plaću naprosto zato što jesu, pa konsekventno ne moraju ništa prodavati, bilo bi teško uzeti u obzir čak i kao postmodernu dosjetku)?
- kakvoga smisla ima organizirati nešto što se (s manje ili više prava) naziva sindikatom, ako nije riječ o tržišnim uvjetima privređivanja i za naslovne akademce?
Pitanja ima, naravno, još, no i ova dostaju za pokazivanje nonsensa koji štrči iza skandaliziranja iskazom o znanju kao robi (među robama – horribile dictu). Moguće je da su post-plenumaši i akademci-solidarni-s-mediokritetskim-pogonom, glumeći i dalje revolucionarni patos, zapravo željeli reći kako znanje ne bi trebalo biti robom. Nerijetko miješanje ontologije i etike moglo se je, doduše, razumjeti kod onih koji su se, često neuki, doista borili za promjenu svijeta, ne i kod službeno ovlaštenih intelektualnih radnika. Moguće je da, revolucionarnoj pozi nasuprot, vjeruju u „metafizičko tkanje znanja“, koje ga, jasno je, čini imanentno nepodobnim za opću komodifikaciju. Vjerojatnije je, na žalost, ipak da se radilo o jednoj inačici sindikalnoga djelovanja, o pokušaju da se izbori privilegija za uski (članski) krug. Svi bi ostali, tako, trebali živjeti u uvjetima razmjenbene ekonomije, no ne i oni privilegirani; njihovo znanje (kakvo god bilo) po samorazumijevanju formaliziranih raspolagača naprosto nije razmjenjivo. U (doista) slobodnoj interpretaciji Francisa Bacona: ipsa scientia potestas est.
Servis krupnog kapitala
Svoju poziciju skandalizirani studenti i nastavnici dodatno potkrepljuju protimbom nakanama da se „obrazovanje učini servisom interesa krupnog kapitala“. Zbog već posve razvidne nedomišljene frazeologije citirane prosvjedne note, ne treba se odveć baviti pitanjem o tomu kako to (možda, hrvatski specifično) funkcionira krupni kapital, a da pritom sve djelatnosti u društvu nisu svedene na robnu proizvodnju, razmjenu, itd. No, iza ovoga energičnog protivljenja krupnome kapitalu slijedi, konačno, i pozitivna, autorima se, izgleda, čini sadržajno jasna odrednica: „obrazovanje je vrijedno javno dobro“ (NB – ne bilo kakvo, primjerice bezvrijedno, nego, i opet posebno, naime: „vrijedno“ javno dobro).
U dugoj se tradiciji – od prirodnoga prava, preko niza generacija socijalista, ali i utilitarista, do katoličkoga socijalnog nauka („Rerum novarum“ i dalje) i Rawlsa – s očito različitih polazišta na različite načine određuje javno dobro. No, zajednički je nazivnik razmjerno lako ustanovljiv – javno je dobro ono što je načelno dostupno svim građanima, za što se ne treba posebno kvalificirati, osobinama, zaslugama i sl.
Tržište i javno dobro
Upravo zato visoko obrazovanje, nasuprot nemuštim pričama onih koji bi da tako ojačaju svoju posebničku poziciju, ne pripada javnome dobru. Jednostavno rečeno, na morsku obalu, ili na neki trg svatko može doći i bez mature, na univerzitet – ne. S druge strane, izvorna liberalna utopija i tržište smatra javnim dobrom otvorenim za sve. No, pitanje je može li se konkurencijska praksa, bez koje tržišta nema, pomiriti sa zajedničkošću koju implicira javno dobro (primjena Paretova kriterija na tržište – ali, primjerice, i na konkurenciju među univerzitetskim nastavnicima, ili kandidatima za studij – dobro to demonstrira).
Prije dvadesetak godina Elinor Ostrom je postavila hipotezu da se racionalno ustrojeno kolektivno djelovanje može pokazati efikasnijom strategijom korištenja javnoga dobra od tržišne alokacije ili akcija što ih poduzima država (pritom je polazila i od Hardinova, široko diskutiranog poimanja “tragedije zajedničkoga dobra”). To je, čini se, u naše vrijeme još naglašeniji politički, ekonomijski, ali i moralni problem, ma koliko se šutjelo o tomu (barem među „revolucionarima“).
Politički je bitno to da se središte moći u zajednici svagda legitimira upravo svojom ulogom u zaštiti javnih dobara. Da bi se to izvelo na način koji odgovara demokratskim zasadama, nužno je ne samo kontrolirati to središte (pa i utjecati na nj), nego i preliminarno ga ograničavati jasnim i što je moguće preciznijim određivanjem javnoga dobra. Oni koji to zamjenjuju nekritičkim floskulama zapravo osnažuju već postojeće centre moći, a građane, s druge strane, bitno oslabljuju. Proglasi li se, primjerice, univerzitet javnim dobrom, neće se više tako lako ni teorijski moći braniti morsku (ili riječnu) obalu, ili trg. Jer ako je kao javno dobro pojmljeno nešto što je otvoreno samo kvalificiranima, jednostavnim se obratom dolazi do tvrdnje da je za svako javno dobro potrebna stanovita kvalifikacija (školska, financijska, lokacijska itd.), a to nije ništa drugo do cinično nijekanje samoga smisla javnoga dobra, na koje se navlastiti sindikalisti opetovano zaklinju.
Upravo zato, Milanović (u specifičnoj prigodi u kojoj je postao objektom kritike zombija) ima pravo, pa makar i malgré lui. Oni pak koji višestruko nemaju pravo marno će nastaviti, jer univerzitetski namještenici očito uspješno potiskuju elementarnu intelektualnu pretpostavku – kritičku samospoznaju, bez koje ni šira zajednica samu sebe ne može razumjeti.
Banka, 19.07.2013.
Peščanik.net, 19.07.2013.