- Peščanik - https://pescanik.net -

Zona endemske korupcije

Zašto u Srbiji ne važi ni latinoamerička poslovica: „Za prijatelje sve, za neprijatelje ništa, za strance zakon“. Govore Nemanja Nenadić i Zlatko Minić iz Transparentnosti Srbija, i donedavni Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Ovih dana vlada veliko uzbuđenje u vezi sa Evropskom unijom. Prvo, ove velike države imaju problem da izaberu predsednika Evropske komisije, Severna Makedonija i Albanija su negde stopirane, Edi Rama i Zaev prete da će da polude i Makedonci i Albanci. Oni kažu otprilike, ako ne budemo uskoro bili kandidati, da će rasti desnica u tim zemljama, a to je otprilike poruka: nemoj da poludimo sad opet svi na Balkanu. I naravno mi smo tu, kao, navodno u malo boljoj poziciji. Međutim, ovaj izveštaj Evropske komisije koji je objavljen nedavno i koji je, tako da kažem, već davna prošlost, je bio prilično katastrofalan, u mnogim elementima je bio jako loš. Prvo je rečeno od visokih državnih funkcionera da to nije tako loše, neke čak i zabavlja, i tako dalje. Međutim, sudeći po nekim postupcima poslednjih dana, izgleda da ih je to ipak na neki način zabrinulo.

Nemanja Nenadić: To je i moj utisak, da nakon one prve reakcije, koja je bila i klasično negiranje, dakle, to su neke percepcije koje su zamaglile činjenice, i tako dalje, onda smo očekivali u prvi mah da se ništa neće dogoditi i da će Vlada Srbije u potpunosti da ignoriše da to Evropljani kažu. Međutim, nije prošlo ni desetak dana, desilo se da je na jednom javnom skupu čak evropskog konventa koji je bio u Skupštini, došla čitava prva garnitura države, došao predsednik Vučić, Maja Gojković, ministri i svi su tamo govorili stvari koje su očigledno direktna posledica izveštaja Evropske komisije; pa je, ne znam, Maja Gojković obećala da neće više biti besmislenih amandmana, da neće više biti zakona po hitnoj procedure, što su direktno stvari prenete iz Izveštaja Evropske komisije; pa smo videli, recimo, da je Skupština posle 5 godina uzela da razmatra izveštaje nezavisnih državnih organa. U čitavoj ovoj situaciji gde iz mnogo razloga možemo da budemo čak i depresivni, zato što se ništa ne menja u državi, ipak neki znak ohrabrenja, ipak znak da ima neko koga slušaju, ako već ne slušaju nas. Pa eto, možda će slušati i nas ako poruke stignu preko Brisela.

Svetlana Lukić: Gospodine Šabiću, ovo što je Nemanja pomenuo, a to je da izveštaji nezavisnih tela, pa i vaši izveštaji kao poverenika, dok ste bili, nisu uopšte razmatrani u Skupštini. I Nemanja je sad pomenuo da je bilo rasprave, međutim, to je bio topli zec praktično, ponovo. Znači, gledala sam za Fiskalni savet. Gospodin Petrović je prošao kroz toplog zeca, tako da mu je Veroljub Arsić, koji je inače predsednik Odbora za finansije i trošenje javnih sredstava rekao otprilike: je’ ti voliš Srbiju ili ne voliš Srbiju? Mislim, takvom terminologijom se raspravljalo, navodno, o izveštaju Fisklanog saveta.

Rodoljub Šabić: Pa da, naravno, pratio sam i to i te floskule tipa „ne voliš Srbiju” i slične jeftine diskvalifikacije. Mislim, da li me razumete? Da, ja naravno jako volim Srbiju, ali nikada za nju ne bih lagao, posebno ne na njenu štetu. Prema tome, ni gospodin Petrović, dakle, on radi svoj posao, kad predsednik Fiskalnog saveta upozorava na činjenice koje su notorne i koje pritom potkrepljuje, je li, faktima. Takve su opservacije u najmanju ruku neukusne. Ali znate kako, to je kod nas definitivno postao manir. I što je vrlo zanimljivo, Nemanja se toga dotakao, s jedne strane to su, otprilike, metodi za unutrašnju upotrebu. Ja sam imao prilike da prođem toplog zeca potkraj svog mandata, sa nizom takvih potpuno nebuloznih optužbi, da li me razumete. Ali ovih dana je na jednom odboru konačno počelo razmatranje, kako Nemanja reče, izveštaja poverenika, ali nema nijedne kritike na račun poverenika. Šta se sad to desilo s tim neprijateljem koji ne voli Srbiju, radi za strane službe. Bukvalno nijedan zaključak. Naprotiv, čak preporučuje, eto, on moli Vladu da ima više obzira prema upozorenjima poverenika, i tako dalje.

Dakle, vi imate situaciju u kojoj mesecima neko ko korektno radi svoj posao u okvirima civilnog sektora, ko je za to specijalizovan, ko ima renome koji, kako bih rekao, prelazi nacionalne granice – to se ignoriše i bagateliše potpuno. I onda stigne nekakav izveštaj iz Evropske komisije, koji je artikulisao tamo nekakav činovnik ili nekakav funkcioner Evropske komisije. I na to se reaguje prvo: ha, ha, to je zabavno. Posle stižu otprilike ocene da je to politički izveštaj. Pa znate, nije Evropska unija pevačko društvo. Sve to ostavlja mučan utisak. Taj, dakle, potcenjivački, nedopustivo nekorektan odnos prema domaćoj pameti i struci, a s druge strane servilan prema nekakvoj stranoj, koja ne mora nužno da bude i ispravna, pogotovo ne bolja od ove domaće.

Svetlana Lukić: I sada, u tom izveštaju pomenuta je i jedna stavka o kojoj si ti dosta govorio i pisao za Peščanik, koja je ponovo apostrofirana, a to je pitanje VD statusa. To kad pogledate procente, to je potpuno nenormalno već. Praktično su svi visoki državni funkcioneri, ili velika većina, su u stvari u nekom VD statusu godinama.

Zlatko Minić: Da. Evropska unija pominje VD status praktično u državnoj upravi i u ministarstvima, i to je ono čime se isto mi bavimo jako dugo. Ima druga stvar, koja se ne pominje, a koja je možda i veći problem ili više upada u oči, to je to VD stanje u javnim preduzećima. To je direkno kršenje zakona, onako bezočno. Plašim se da takve, za vlast male, sitne stvari na koje ukazuje Evropska unija, teško da će uopšte da dođu na dnevni red za rešavanje. Oni pokušavaju da, čini mi se, zamaskiraju onako najkrupnije teme. Jer ovo nije novost; nešto od ovoga se provlači kroz izveštaje godinama. Međutim, neću da izigravam političkog analitičara, ali deluje da je ovde sada nastao jedan intermeco do 2020. godine, do izbora, po pitanju Kosova, i Evropska unija je sada nešto drugo izvadila, nešto što mi odavno upozoravamo da će doći na dnevni red, a to je pitanje potpuno razrušene države u Srbiji.

Tako da, čini mi se da će možda neke stvari koje više upadaju u oči Briselu biti zamaskirane na način na koji se to sada pominje, kao što je delovanje Skupštine, a da suštinske promene teško možemo očekivati; jer ovde se uglavnom pokušava odigrati na taj način da se Briselu prikaže da je nešto urađeno, u iskrenoj veri da će i dalje Brisel na to pristajati. I sad, ja se samo zapitam da li ovde ljudi veruju da su u Briselu svi glupi i da ne proziru tu naivnu igru, a s druge strane se pitam da li su ovde ljudi koji su u sistemu nesposobni, ili su zaista, ili je to do tih mera osmišljena igranka da se odbije bilo šta što bi moglo da vodi ka nekoj istinskoj reformi države i društva, i da se samo napravi jedna ljuštura. Meni je uvek onako jedna super ilustracija za to stanje neki izveštaj od pre 5 godina, kada je u jednom izveštaju iz Brisela bilo ukazano na potrebu veće nezavisnosti jednog tela – ako se ne varam, to je bila Komisija za kontrolu državne pomoći – a onda u odgovoru na tu primedbu je odgovoreno da Komisija ima sopstveni pečat, i da ima sopstvenu stranicu na sajtu, tako da ćemo verovatno dobiti i ovde reforme.

Svetlana Lukić: Ja sam sad pomenula kao primer ovo VD stanje. Samo ukratko da završimo sa tim: otprilike, kako to ide u javnim preduzećima, kako u ovim visokim funkcijama državnih funkcionera, to, zamenici ministra i to; i da li je to mehanizam da nekoga stalno držiš pod kontrolom?

Zlatko Minić: Naravno, to je ono što je poznato: neko ko je u VD stanju može sutra novom odlukom biti razrešen i postavljen neko drugi. To nije, naravno, ništa što je ova vlast osmislila. Ona to nastavlja, i taj rok, ako se ne varam, 2008. je donet zakon koji je trebalo da do 2010…

Nemanja Nenadić: On je donet 2005, ali 2010. je poslednji put istekao rok, i od tada je nezakonito…

Zlatko Minić: A rok je produžavan od 2005, ’07,’08… I onda imamo isto sa javnim preduzećima, gde je po zakonu iz 2012. bilo ograničeno na 6+6 meseci, i mi dan danas imamo neke direktore, VD direktore javnih preduzeća kojima je poslednji put negde 2013. na 6 meseci produžen taj mandat. I onda smo imali novi zakon koji je stupio na snagu 2016, gde je bio ograničen na godinu dana. I danas, znači, imamo VD direktore kojima je istekao taj rok od godinu dana. I tada je bilo obrazloženje da je to ukupno trajanje, medutim, onda su se neki dosetili, posebno na nižem nivou, na lokalu, pa onda na godinu dana smenjuju VD-ove, vrte ih u krug. Tako da imamo ili izigravanje, ili potpuno kršenje zakona, i to je, znači, onda stanje pravne države u Srbiji.

Svetlana Lukić: Ja sam negde pročitala da je 63% visokih funkcionera i 70% direktora javnih preduzeća u VD stanju.

Zlatko Minić: Mi trenutno radimo jedno istraživanje gde smo obuhvatili 13 preduzeća u državnom vlasništvu. Od tih 13, koliko smo našli, 3 su direktora imenovani po konkursu.

Rodoljub Šabić: Da, ali da bi slika bila kompletna, dakle, počeli smo s tim izveštajem Evropske komisije, i ta priča o poglavlju 23 i 24 će vremenom biti sve neprijatnija. Sve dok smo mi na terenu toga da li mi donosimo neki propis ili ne, pa to obezbeđuje nekakvu štriklu tamo kod nekog činovnika, to će još kako tako i da funkcioniše, mada i to sve teže. Ali kako proces ide, razgovor se sve više seli na realni teren, dakle, kako se to što bi trebalo da je evropski standard primenjuje u Srbiji? Da li to uopšte živi? Tu će problema biti, dramatičnih. Ovo o čemu je Zlatko govorio, i ovo vaše pitanje, Ceco – dakle to VD stanje, zapravo stanje provizorija, je logična konsekvenca načina na koji se vlada ovde. Ova zemlja ne funkcioniše u skladu sa zakonima, nego u skladu sa nečijom voljom. Sve je ovo logična konsekvenca. Evo, da se preselimo na jedan drugi teren, koji je meni bliži nego mojim prijateljima iz Transparentnosti. Ja sam radio na terenu zaštite ljudskih prava.

I sad, pogledajte, recimo, ovako: vi imate instituciju Zaštitnika građana. Zaštitnik građana treba da ima, po zakonu, 4 zamenika. Trenutno nema nijednog. Poverenik treba da postoji, treba da ima 2 zamenika, trenutno je u kući jedan zamenik. Famozni REM godinama funkcioniše u jednom sastavu koji je gotovo karikaturalan. Da ne pričam kako funkcioniše. Dakle, ako treba obezbediti sinekuru, ili plasirati nekog ko će tamo da igra ulogu kakva se želi, to još i može da se uradi.

Pazite, ako ombudsmanu ne treba nijedan zamenik, to je prosto neverovatno. I to traje mesecima. Parlamentarni odbor za ljudska prava mesecima nema predsednika. Ponavljam: vrlo je realno, i treba anticipirati, treba se za to spremiti, dakle, da su ovde potpuno potcenjeni problemi sa kojima će se ova zemlja, ako se zaista opredelila za put u evropske inntegracije, suočiti na planu Poglavlja 23 i 24. To su iz ove perspektive gotovo nerešivi problemi. Radikalna promena odnosa je potrebna da bi se tu imao nekakav rezultat.

Svetlana Lukić: Pa dobro, tu se onda vraćamo i tu možemo da razgovaramo da li je za očekivati da će neko da menja te stvari koje ga u stvari održavaju u životu. Mislim održavaju ga na vlasti.

Nemanja Nenadić: Da da, dobro, sad kad govorimo o korupcji i ako je povežemo i sa evropskim izveštajem, tu manje više imamo i kostataciju da su to neke oblasti gde je korupcija i dalje visokorasprostranjena, pa ne znam, pominju se i javne nabavke i preduzeća u državnom vlasništvu, urbanizam, infrastruktura… znači, to su neke tačke koje se provlače iz izveštaja u izveštaj, čak i u konstatacijama stranaca. Ono što imamo ovde pomenuto kao neke velike probleme jeste, recimo, ako govorimo o javnim nabavkama, jeste nešto što čak i prevazilazi pokam korupcije.

Korupcija je, naravno, kada neki službenik za javne nabavke namesti, dogovori se sa svojim prijateljem pa uzme, ne znam, 5 hiljada evra proviziju, pa bude gonjen i osuđen na kraju na neki zatvor – to je korupcija, je l’ tako, koja se prepoznaje i čak se goni u nekim slučajevima. Ali ono što mi imamo u Srbiji jeste da se slučajevi nabavki koje su vredne preko milijardu evra dogovaraju neposredno, potpuno skriveno od očiju javnosti, i bez ikakve konkurencje, kroz međudržavne sporazume. I sada, to je naravno nešto o čemu mi pričamo godinama i pokušavamo da se tu nekako stvari promene, da se otvori ta tema, na kraju krajeva, međutim, ono što vidimo da su, kad se čita evropski izveštaj, koliko je ta stvar njima bitna. Znači, kad se govori o poglavlju 5, koje je vezano za javne nabavke, javno privatna partnerstva, to se direktno ističe kao jedna praksa koja postoji u drugim zemljama. Naravno da nećete možda da sprovodite nabavku ako imate neke vrlo važne geostrateške interese, pa vam nije svejedno iz koje će zemlje da dođe firma koja koja će da gradi neka vojna postrojenja i ne znam šta. Ali ako se grade autoputevi, pruge, termoelektrane, naravno da nije uopšte nužno da se u čitav taj aranžman ide bez konkurencije. I to je jedna stvar o kojoj nismo čuli apsolutno nijednu reč od predstavnika vlasti; nikakvo čak ni obećanje da će tu nešto da promene. Kad je reč i o izveštaju, imamo konstatacije, recimo, da Srbija uopšte nema, praktično, način kroz koji meri efekat toga što radi na polju borbe protiv korupcije.

Znači sad, evo, pomenuto je ovde da li će biti lupljena neka štrikla da je donet neki zakon, da je urađeno ovo ili ono, ali ovo je jedno suočavanje gde, evo, ne znam, 5 godina je bila strategija za borbu protiv korupcije, i sada se jednostavno kostatuje, ne samo da te stvari što su zapisane tamo nisu urađene, nego da se čak i ne meri na odgovarajući način uspešnost. Onda imamo statistiku gonjenja krivičnih dela, i tu se ponavlja, naravno, ona konstatacija kako nema okončanih slučajeva korupcije na visokom nivou. Nema pravosnažnih presuda za to. Pojavljuje se jedna statistika koja pokazuje da je u ’18. godini bilo čak manje osuda za korupciju nego ’17, iako se Ministarstvo hvali dobrim rezultatima. I imamo nešto što nije direktno pomenuto u sekciji o korupciji, ali jeste itekako važno, i što možda na neki način može da se poveže i sa pitanjem otkud to da se ipak nešto radi po izveštaju Evropske komisije. To je pitanje koje Brisel predstavlja kroz realizaciju preporuka međunarodnih organizacija. E, oni tu misle na ODIHR, oni imaju, šalju posmatračke misije za izbore. Oni su zatražili još davno da Srbija promeni pravila o finansiranju partija i pravila u vezi sa razdvajanjem javne i političke funkcije, i ovde to nije uopšte stavljano na dnevni red. Propušteno je da se uradi kad je bio usvajan ovaj Zakon o sprečavanju korupcije.

Zlatko Minić: Izvini, Nemanja, u obrazloženju novog zakona o sprečavanju korupcije piše kako imamo potpuno novu odredbu o razdvajanju funkcija. A identična je. Identična.

Nemanja Nenadić: E, ali onda dolazimo na taj teren koji može da bude vezan, zašto sad, otkud tu i neki ustupci. Meni sve to liči na neku situaciju gde sad treba da se pokaže da se nešto menja, pa ne znam, onda ovi što su izašli iz Skupštine da se vrate u Skupštinu ili da izađu na izbore kad budu raspisani, i da izgleda kao da su stvari normalne, da vlast sad čini kao neke ustupke koji treba da stvore taj utisak da su stvari normalne. A u suštini, ako bi i Evropska komisija stala iza ovoga što su napisali, onda mislim da bi trebalo da insistiraju – a u svakom slučaju mi ovde treba da insistiramo – na tome da se poboljšaju pravila o finansiranju kampanje, onako kako je zapisano još pre 5 godina i u ovim preporukama, i naravno, da dobijemo potpuno jasna pravila za razdvajanje javne i političke funkcije, koja su verovatno najbitnija u vezi sa izbornim propisima, uopšte.

Svetlana Lukić: Nekoliko asocijacija, kad si pominjao u stvari da se međudržavnim sporazumima rešavaju najvažnije stvari, a da se time, u stvari se time direktno krši zakon, domaći, je l’ tako? Postoji neka latinoamerička poslovica, ne znam da li si je čuo; kaže: za prijatelje sve, za neprijatelje ništa, a za strance zakon. Ovde je još gore. Ovde za strance ne važi ni zakon, nego politička volja prvog čoveka Srbije. E sad, ima jedna stvar koju bih volela da prokomentarišete, možda ti, Zlatko, evo, imamo ovaj najnoviji slučaj u Zaječaru, gde gradonačenik Zaječara postavlja na mesto pomoćnika čoveka protiv koga se vodi postupak zbog korupcije.

Zlatko Minić: U tom virutelnom svetu sve je moguće i sve je moguće opravdati. Sad je to moguće pravdati da on nije pravosnažno osuđen, i naravno da nigde se moral, ili ne znam već, neke takve kategorije, ne propisuju u pravilnicima i u zakonima. Ono što mi svi možemo da radimo jeste da insistiramo na boljim zakonima, ovo što je Nemanja pričao, i da sami ne pristajemo da uđemo u to kolo, da ne pristajemo da sipamo gorivo u ovu mašinu koja ruši sve pred sobom, i onako, koja pokušava da utaba livadu na kojoj je nekad bila nekakva vrlo padu sklona pravna država. Ne znam, pričali smo dosta o javnim nabavkama, i ovaj čovek je, vezano za javne nabavke, koji je postavljen na funkciju pomoćnika. Stvari se mogu postaviti kvalitetnije, mogu se regulisati, propisati načini, od elektronskih nabavki pa dalje, kako da se spreči korupcija, kako da se lakše otkrije ta direktna korupcija koju je Nemanja pominjao u javnim nabavkama. Čak se može sprečiti i kako da se postavljaju tehnički uslovi koji će pogodovati jednim, time što će se propisati da kod nekih većih javnih nabavki.

Svetlana Lukić: To je kao Auto Čačak, kad iznajmljuje kola: mora da ima pepeljare specifične, mora da ima zavesice, i tako.

Zlatko Minić: Imali smo takvih slučajeva. EPS je nabavljao auto sa zvučnicima na sve 4 strane, sa sivim velurom. Šta je problem? Kad se tako nešto desi, mi svi možemo da ukažemo, portali će da objave vest o tome, a niko se ne žali. I to je suština. Nemamo konkurenciju. A zašto nemamo konkurenciju? Zato što izlazimo iz domena dobrog ili lošeg zakona i primene dobrog ili lošeg zakona, i prelazimo u čist krivični zakonik, odnosno dolazimo u iznude i pretnje. I, znači, ne može, ti nećeš učestvovati, Nemanja, na ovoj javnoj nabavci. Meni su pričali ljudi, učestvovali su i na javnoj nabavci koja je raspisana u nekoj opštini, procenili otprilike koja je minimalna ponuda koju mogu da daju, očajnički im je trebalo da dobiju posao, i to je otprilike bilo tačno polovina procenjene vrednosti. I oni su izašli sa tom cenom. Pojavila su se dva druga ponuđača koja su išla, otprilike, dinar ispod procenjene vrednosti. I onda, pošto nisu mogli da im nađu bilo kakvu proceduralu grešku, onda su se na kraju dogovorili sa direktorom da on povuče svoju nabavku. To je bilo pre nekoliko godina. Sada padaju na nos od posla. Dobijaju poslove i srećni su i zadovoljni. I sad, znači, ja ne mogu da se borim u njihovo ime da se zaustavi to ukleto kolo. Znači, i kada bi mnogo njih ili mnogo nas progovorilo u isto vreme o tome šta se dešava, a ljudi znaju, onda bi mogao da se načne taj sistem. A ovako možemo samo da insistiramo da se poboljšavaju zakoni i postavljaju nekakve procedure koje će jednog dana važiti.

Svetlana Lukić: Gospodine Šabiću, htela sam dve stvari. Jedna je, naravno, ovaj izbor, odnosno već ova trka za vašeg naslednika, koja kasni, i koja može isto da se objasni ovime što je Nemanja govorio, a to je da im je to bilo relativno lako, da malo odobrovolje Evropsku uniju, pa evo, Maja Gojković će da se seti da postoji poslovnik, pa evo, mogli bismo možda da izaberemo Poverenika, pogotovo kada su nevladine organizacije, među kojima i Transparentnost i mnogi drugi izašli sa predlogom da vaša saradnica, odnosno žena koja već tamo radi 10 godina, da bude kandidat. Onda je imperija uzvratila udarac i već smo dobili protivkandidata za to mesto. I da ne zaboravimo ono o čemu smo govorili, ali mislim da je vredno podsetiti, na intencije koje su bile katastrofalne u onim predlozima izmene Zakona o informacijama od javnog značaja. Tako da, eto, recite mi šta sad smatrate da su tu najvažnije stvari u vezi sa vašim domenom?

Rodoljub Šabić: Evo, da počnemo sa ovim drugim pitanjem. Bilo je prilično perfidno objašnjavano, objektivno postojećim razlozima, zapravo. Nije da nije bilo razloga da se on učini još kvalitetnijim, jer prošlo je 14 godina od kad je donet, kontekst društveni se menja, sve se menja, pa se sigurno moglo popraviti. Međutim, ono što je predloženo nema nikakve veze sa popravljanjem, naprotiv. Dve ideje su bile gotovo kastracija zakona. Od jedne se u toj interakciji, koju je civilni sektor isprovocirao; i moja reakcija, razume se, ali snažna, izuzetno snažna reakcija civilnog sektora, dovela je do toga da se od jedne ideje odmah odustalo. To je ideja bila o famoznoj tužbi protiv Poverenika. Dakle, prvi put u istoriji Srbije prvostepeni organ bi dobio prava da duži drugostepeni organ. Dakle, svaki od onih ko je uskratio bilo koju informaciju mogao bi tuži Poverenika. Dakle, nikada tako nešto u istoriji srpskog upravno-pravnog poretka nismo imali, to je čista nebuloza. To bi potpuno obesmislilo stvar, zatrpalo sudove, unedogled produžilo zahtev.

Dakle, od toga su morali odustati. Iza te ideje je očigledno moćan lobi, iza te ideje je, pored ostalog, naravno, i jedan od mehanizama finansiranja naših partija. Dakle, ostalo se pri ideji da se iz dejstva zakona potpuno izuzmu državna preduzeća. I to zapravo znači: mi bi imali zamlju u kojoj građani smeju da pitaju BIA-u šta radi, ali ne smeju da pitaju državna preduzeća šta rade. Dakle, to je stvarno lakrdija, da li me razumete, i to je snažno kritikovano, ne samo od mene, ne samo od mojih prijatelja iz civilnog sektora, nego čak i od stranih eksperata. Bilo bi jako dobro da, ako već tako ne popravljamo na mestima gde je to moguće, onda da potpuno odustanemo od ideje da ga uopšte menjamo, jer bi ovo bilo potpuno kontraproduktivno.

A što se tiče tog izbora, to je vrlo neobična stvar. Dakle, kako god bilo, dakle, posle 6 meseci besmislene docnje, poziv da se pristupi konačno izboru jednog visokog državnog funkcionera i organa, Poverenik je i dražavni organ, je li, bi trebalo da je opuštajuće, da je relaksiruajuće. Međutim, to je izvedeno tako neobično, da ne kažem tako trapavo, najblaže rečeno trapavo, da je s razlogom izazvalo niz neprijatnih asocijacija. Prvo, za početak, sama procedura je krajnje neozbiljna. Dakle, po svemu sudeći, čini se da uopšte odbor nije ni odlučio o tome da pokrene postupak. To je učinio, izgleda, predsednik odbora. Sad, znate kako, s više ozbiljnosti se upravlja Palilulskom pijacom nego tim procesom. Ne može pojedinac da zameni odbor. Nije to zakazivanje sednice. Ne može predsednik da kreira uslove van onoga što piše u zakonu. Ali da to zaboravimo. Dakle, imamo sad situaciju u kojoj imamo, čini se, tri kandidata, trenutno bar tri; čujem da je juče nekoliko klubova poslaničkih prihvatilo kandidaturu Nevene Ružić, nekadašnje moje saradnice; dakle, to je bitan uslov, dakle; zakon je stari, on je iz 2004; da biste bili kandidat, vi morate biti predlog poslaničke grupe.

Dakle, iza vas mora da stoji neka stranka, politička stranka. Ovo je prvo bila ideja civilnog sektora, ali ona, koliko god respektabilna sa stanovišta kvaliteta, ona formalno nije mogla biti predlog. Drugi predlog Je predlog vladajuće stranke, i imamo čuveni treći predlog, koji je predlog stranke Aleksandra Vulina. Predlog vladajuće stranke je predsednik prekršajnog suda, gospodin Marinović. Ja mogu samo da kažem bilo kome koga uopšte to zanima, neka uzme, neka pročita biografije. Meni se čini da je biografija jednog od ta tri kandidata u toj meri superiorna, da je gotovo iluzorno pričati uopšte o toj utakmici, osim, naravno, da nas ne zanima stručnost i nezavisnost, nego da nas zanima nešto drugo.

Svetlana Lukić: Kad nam je već neka polazna tačka bio taj izveštaj Evropske komisije, gde mislite da postoje problemi koji su, tako da kažem, crne rupe ovde kod nas, a da nije dovoljno ni apostrofirano.

Nemanja Nenadić: Pa jednu stvar smo već pomenuli, to su ova javna preduzeća. Pomenuli su, naravno, istakli su u prvi plan ovaj problem sa VD stanjem u državnoj upravi, među pomoćnicima ministara, a problem, taj isti potpuno problem, koji ima potpuno isti uzrok – odsustvo volje Vlade da primeni zakone koje je čak sama predložila – taj isti problem kod javnih preduzeća uopšte nije, nema ga, nigde se ne pominje. Onda, imamo neke neobične situacije. Recimo, ovaj Zakon o sprečavanju korupcije, on je usvojen u maju, i opravdano je, razumljivo je to što Evropska komisija nije dala nikakve komentare na tu finalnu verziju. Međutim, oni nisu dali komentare ni na prethodne verzije. I sad, iza svega toga, meni se čini da može lako da se dogodi da oni neće reći da je zakon loš, nego da će to sve da prođe, eto tako – oni su konstatovali da je zakon promenjen, a da li je rešio probleme ili nije – mi znamo da nije.

Mislim da već negde mi se čini kao da će da zažmure, zato što pominju da zakon mora da bude u skladu sa evropskim standardima, a nema evropskih standarda, što je zanimljivo, recimo. Tu ostaju nedorečeni, zaista. Pominju onaj track record, na engleskom jeziku, gde smo mi skloni da tumačimo da Evropska unija traži od Srbije da ima rezultate. Naša Vlada to uporno prevodi kao vođenje evidencije. Znači, da mi vodimo evidenciju. E, sada, i mi smo skloni to, naravno, da ismejemo, takav pristup Vlade i takve predloge. Međutim, moram da vam kažem da ja nisam nikada načisto šta oni zaista traže, jer ni sama Evropska unija nije spremna da precizira neke ciljeve. I šta onda može da nam se desi? Da jednog dana, 2025, ’35, kad god, bude uhapšen neki Sanader, i da oni kažu: jao, super, Srbija goni korupciju na visokom nivou, a da ko zna koliko je takvih Sanadera prošlo.

Jedino pravo rešenje je zahtevati, ako hoće nešto da traže za naše dobro, da traže da se makar svi oni slučajevi koji su poznati razreše do kraja, i da tu nema nikakvog izuzetka, da to bude nekakav pravi pristup. Ima dosta stvari koje su oni mogli da pomenu. Hvala im na ovome što su pomenuli, mislim da će da koristi, ali eto, ako na nečemu budu želeli da insistiraju, ako nas slušaju, onda je to pre svega ova preporuka koju su sami dali, i da insistiraju na tome da se što pre reguliše pitanje razdvajanja javne funkcije od onoga što je čisto stranačka aktivnost i da se poboljšaju ta pravila o finansiranju izorne kampanje, i naravno, da se insistira na tome da Agencija za borbu protiv korupcije i REM zaista rade svoj posao nadzora, jer bez svega toga teško da možemo da uđemo u neku normalnu situaciju i uspostavljanje, na kraju krajeva, pravne države u pravom smislu.

Svetlana Lukić: To mi je nekako promaklo, da je Agencija za borbu protiv korupcije, dakle, još pre nekoliko meseci ovu Budućnost, kako se zove ovo što Vučić ide po Srbiji, nazvala ne partijskom, u stvari, kampanjom, nego da je to aktivnost predsednika države, i tu smo onda imali, naravno, iz toga konsekventno sledi da onaj Prvi partizan iz Užica, koji je davao dnevnice ljudima koji su išli na miting, da to tretiraju po Zakonu o radu da im pripada.

Zlatko Minić: Mi sada prihvatamo maltene kao da su radnici išli na konferenciju o barutu i da su zbog toga dobili dnevnice, što su išli na stručno usavršavanje. Ja ne znam šta će oni ni na sabou u Tršiću ni na predsednikovom mitingu. Stvarno mi nije jasno. Ja ne razumem, iskreno govoreći, ni koncept radničkih sportskih igara koje se plaćaju u državnim firmama a ne plaćaju se u privatnim, a kamoli odlazak na nekakve skupove, gde sad se pojavi bilo ko, presednik države ili predsednik mesne zajednice i priča o rešavanju pitanja Kosova ili o izgradnji vodovoda u selu. Šta će tamo zaposleni iz neke državne firme? Ako nisu javno komunalno preduzeće koje će da gradi vodovod ili, ne znam, možda će ovi da proizvode oružje, da idemo da vratimo Kosovo o kome on priča, pa da čujemo kakvo oružje treba da proizvedu. To je jedna stvar u tom apsurdistanu ovdašnjem.

A druga stvar, da se vratim na ovo tvoje prethodno pitanje, je gde je sad tu Brisel i gde smo mi odnosu na sve to. Oni ne mogu da rešavaju naše praktične nelogičnosti i apsurde. Oni gledaju propise i ukazuju kako se ti propisi sprovode ili se ne sprovode. I mi sad ode imamo, po pitanju tih nekih nezavisnih tela, po pitanju REM-a, to je već doseglo neverovatne razmere koliko oni ne rade i to koliko se zloupotrebljava REM za političke oračune; onda, upotreba policije i MUP-a u nekavim političkim obračunima saopštenjima, gde se oni svađaju sa pojedincima ili sa političkim grupama koje nešto izjave. Mi smo došli dotle da je to već neverovatno. Imamo direktora Agencije za borbu protiv korupcije koji nam na jednom skupu, gde se priča o izradi lokalnih antikorupcijskih planova, gde neko od učesnika konstatuje da Beograd nije krenuo o da radi, počinje da brani i da tvrdi kako je on siguran da će Beograd da uradi izvanredan plan umesto da ih prekori što nisu uradili.

Kuvala su se ta nazavisna tela kao žabe i nisu ni primetili da su kuvana i pečena. Ili, ne znam, Narodna banka gde se guvernerka zahvaljuje predsedniku države za odličnu ideju da se kupi zlato. Pa dobro onda, mislim, čemu služite vi i vaš Savet, dajte onda, ako se vi sami niste toga setili, onda ste zaista nestručni. Ako nam zlato ne treba, a vi to ne smete da kažete – šta tek reći na to? E sad, naravno, te neke stvari se rade za unutrašnju upotrebu, za medije, za predstavljanje kako predsednik rešava sve, i taj vodovod u mesnoj zajednici, i kupovinu zlatnih rezervi, i nabaviće helikoptere iz Rusije i barut iz Prvog partizana da idemo da branimo Kosovo kad krene Haradinaj da osvaja Sever, a s druge strane se koliko toliko zadržava formalno ta neka procedura, da će tamo Ana Brnabić ili potpredsednik Vlade da potpiše ipak na kraju neku odluku.

I onda, šta sad, ne može Evropska unija da komentariše šta se dešava u medijima u Srbiji. A to kakvo je stanje u medijima, ili kakvo je stanje u pravosuđu, oni mogu da konstatuju, pa da se ovde onda tvrdi da je to politička ocena, jer vidite kako su nam dobri zakoni. Ali to se opet neće rešiti dok, ono što sam rekao, iznutra neko u policiji, kao što sad čitamo ovaj intervju Milovićev, ti ljudi koji tamo hoće da rade ili koji umeju da rade, dok im ne dođe dovde i dok kažu: ne može više ovako; ili dok ljudi u pravosuđu brojnije ne podrže onih nekoliko glasnih pojedinaca, ili dok ljudi u medijima, gde je situacija najteža, jer bukvalno sa ulice možete da uzmete nekoga i da ga stavite pred mikrofon, ili ne kažu: sramota nas je od ovoga što se radi. Ja srećem neke kolege ili, hajde, bivše kolege i, ne znam, pitam se da li su novinari, sad su valjda medijski izvršioci, koji rade u tim nekim sistemima pa se onda pravdaju, kao, evo, ja sam ovde ali nisam u streljačkom vodu, kao, ja sam tu pozadinac, čuvam magacin.

Rodoljub Šabić: Zlatko je to lepo naglasio; mislim, nije problem samo u tome da nezavisna kontrolna tela ne rade svoj posao, a zaista je nekad više nego evidentno da ga ne rade. Problem je nekad i kad ga rade na jedan vrlo specifičan način. Evo, recimo, ja sam otišao sa državne funkcije, i desi se angažman u okviru toga, pa ovi moji prijatelji ovde, Transparentnost Srbija, dođu i kažu: da li bi ti bio konsultant u vezi sa pripremom nekih propisa, i predavač na nekakvim predavanjima koja mi organizujemo, za novac. I ja kažem: naravno, bih, sa zadovoljstvom. Ali ja sam bivši funkcioner; zakon me obavezuje da zatražim saglasnost od Agencije za borbu protiv koupcije. I ja to i uradim. I sad, pogledajte, Agencija meni zabrani. Agencija za borbu protiv korupcije meni zabranjuje da za račun članice globalne antikorupcijske mreže, Transparency International, držim predavanje. Sramota me da to objasnim nekom strancu. Dakle, evo, sebi sam dozvolio da budem ličan, ali ako ćemo to tako raditi, dok prolaze bugarski grafolozi, tetke iz Kanade, pare s Devičanskih ostrva, da više ne pričamo, ugovori HPK Engineering i slične stvari – pa to je zaista, zaista nonsens.

Svetlana Lukić: Pratim ovo što Transparentnost radi, pogotovo vas dvojica, pišete nekad za Peščanik, ali pripremajući se za ovu emisiju, pročitala sam mnogo više nego inače. Ja ne znam kako vi uspevate. To izgleda strašno beznadežno. Je l’ ima nekog svetla na kraju tunela, ili, što bi neko rekao, ili je to voz koji ide u vašem pravcu?

Zlatko Minić: Dodik i Vučić su na kraju tunela.

Nemanja Nenadić: Ta beznadežnost je uvek bila neki sastavni deo posla, pa onda tek retrospektivno kad se pogleda, ovako, puno godina unazad, vidi se da smo nešto i uradili, da su se neke stvari promenile; češće, kažem, zato što je neko tamo u Briselu ili negde drugde čuo to što pričamo, pa je preko njihovih usta došlo i do ušiju naših vlastodržaca da nešto moraju da promene. Nije potpuno beznadežno, to sam hteo da kažem. A drugo, vrlo je važno, i tu negde gubimo konce; ja ne znam, Zlatko, kako se ti snalaziš, ali ranije, sećam se, godinama smo se sećali svih nepodopština, al’ sad, toliko se namnožilo toga, da zaista ponekada, kad uđem na naš sajt pa pogledam nešto od pre dve godine, kažem – stvarno, da smo mi ovo pisali, komentarisali? Ja se toga više ne sećam. Negde postoji nada da mora da se vrati na neki nivo gde bi komunikacija bila normalna stvar. I sve negde očekujemo da će to da se desi jednog dana, zato što ne verujem da može da bude održivo na dugi rok da te komunikacije nema. Eto, to je negde moje razmišljanje.

Zlatko Minić: Druga stvar je što u strukturi, negde, države, ipak su se zadržali neki ljudi koji su otvoreni, koji prepoznaju to što radimo, kojima koristi to što radimo.

Nemanja Nenadić: Koji takođe žele da budu normalni.

Zlatko Minić: I koji žele da budu normalni. I na lokalu, posebno. I onda te stvari koje radimo, bar znamo da radimo za njih. To što nešto od toga neće, neki naši predlozi neće ući u zakone, neće biti promenjeni, neće se promeniti loše prakse neke na najvišem nivou je frustrirajuće, i to se najviše vidi. Mi se o tome oglašavamo, mi to ponavljamo stalno, ali negde dole ispod površine neke stvari, sitne, uspemo da promenimo, i onda ponekad čujemo komentare: pa džaba vam to, a gore prolaze milijarde. Pa nije džaba. Nešto, bar te male korake da uradimo.

Rodoljub Šabić: Nisu to mali koraci. Evo, ja važim za čoveka koji voli da koristi citate, ja ću sad da kažem dva. Prvi je, znate: „jako mnogo stvari je izgledalo nemoguće dok neko nije pokušao da ih uradi”. A drugi je onaj čuveni: „ko se bori, može da izgubi, ali ko se ne bori, već je izgubio”. Mi smo zemlja u kojoj je sud oslobodio državnog funkcionera zbog toga što je bio u pravnoj zabludi. Da sam ne zamaram auditorijum, ali to je naučna fantastika. Zamislite državnog funkcionera koji je plaćen i izabran da bi primenjivao zakon, koji se na sudu uspešno odbrani time da on nije znao za zakon. To je naučna fantastika.

Zlatko Minić: Tako da, koga god zaustavi saobraćajac, treba reći da ne znate šta u stvari znači Zakon o bezbednosti saobraćaja.

Peščanik.net, 24.06.2019.