Zamamne njemačko-srpske paralele
Moj dobri prijatelj iz zajedničkih dana u Bonnu, bivši Tanjugov dopisnik iz Njemačke u dva navrata, Milenko Babić, ima vrlo produktivnu tezu o velikoj sličnosti Nijemaca i Srba. U našim davnim, beskonačnim prijateljskim prepiranjima kontrirao sam mu da je to točno, samo što se radi o različitim vremenskim planovima i što su Srbi skloni da kopiraju samo loša njemačka iskustva, te da u krajnjem kasne za Nijemcima barem 60 godina…
Jedan moj drugi prijatelj, isto Beograđanin, mi u odgovoru na pitanje – je li jučer glasao piše da nije i da neće da u tomu učestvuje. Već uoči drugog izbornog kruga, veli on, kružila je vijest kako su se dogovorili Delta Miškovic, Pink Mitrović, ruski lobist Nenad Popović, kriminalac Peconi i još neki “stubovi društva” i skupili 10 miliona eura da od SRS kupe pobedu za B.T. S time se složio i Šešelj…
Pa ipak, ovo je jučer bio važan dan za Srbiju.
Kako je drug Adolf prisegnuo za kancelara?
Prije točno 75 godina, 30. januara 1933. oficijelni šef NSDAP, drug Adolf Hitler položio je zakletvu za tadašnjeg njemačkog kancelara. Ovaj se dan obilježava u Njemačkoj kao početak nacističke nesreće, to jest 12. godišnje nacističke srahovlade u Trećem Rajhu i cijeloj Evropi. Tomu se posvećuju tv dokumentarci i feljtoni, jedan je upravo objavljen u Spiegelu.
Sve je izgledalo skoro pa normalno, zabilježili su tadašnji krončari. Iza Hitlera i njegove NSDAP bila je serija uspješnih izbora u demokratskoj, ali krhkoj Vajmarskoj republici, uključivo posljednje, koji tadašnjem njemačkom predsjedniku Paulu von Hindenburgu i nisu ostavljali drugu mogućnost do da pristane da Hitler postane kancelarom. Hindenburg je u početku oklijevao da bi potom pristao, pa postao i oduševljen Hitlerovim prvim uspjesima.
NSDAP je uistinu bila najjača politička snaga u zemlji pogaženog ponosa i velike nezaposlenosti, a demokratske partije su se iscrpljivale u jalovim svađama. Hindenburgu se učinilo da bi Hitler, u toj prvoj polu-nacističkoj vladi, u kojoj su članovi NSDAP bili samo Adolf Hitler, Hermann Göring i Wilhelm Frick kao ministri, mogao pokrenuti promjene, ali da će on i njegovi nacisti ostati pod kontrolom ostalih članova vlade, centrističkog i konzervativnog, ali demokratskog usmjerenja, u krajnjem i parlamenta. Za Hindenburgov pristanak krivi su bili tadašnji njemački krupni industrijalci i zemljoposjednici, slažu se povijesničari, koji su najviše utjecali na Hindenburga da omekša i prihvati Hitlera za kancelara u zemlji s 5,5 milijuna nezaposlenih ljudi i enormnim versajskim obvezama. No, svi su se prevarili.
Uskoro, već početkom marta/ožujka 1933. Hitlerova NSDAP je osvojila na novim isforsiranim izborima 44 odsto glasova, pa je Hitler u koaliciji s konzervativcima mogao činiti što je htio. I činio je. Uskoro više nije bilo ni parlamenta, političke stranke su zabranjene ili su dragovoljno nestale, zemlja je uplovila u diktaturu. Uslijedila je revizija Versajskog ugovora, to jest početak naoružavanja, pa prve aneksije, pa rat ograničenih razmjera, kojeg su Evropljani nijemo posmatrali, pa planetarnih razmjera, u koji su se morali umiješati. U povijest je, pak, ostalo upisano kako je najveći zlikovac u povijesti došao na vlast legalnim, parlamentarnim putom.
Je li Boris T. uzalud dobio Evropsku nagradu za političku kulturu?
Početkom augusta prošle godine u švicarskom Locarnu uručena je Evropska nagrada za političku kulturu (Europapreis für politische Kultur) predsjedniku Republike Srbije Borisu Tadiću. Ova je nagrada, inače, prvi put dodijeljena samo godinu ranije, a tada ju je dobio osvjedočeni Evropljanin i predsjednik vlade Luxembourga Jean-Claude Juncker. Boris Tadić je, dakle, u dobrom društvu, makar ovdje. Vijest je bila svojevrsna senzacija, objavljena je i na zvaničnoj web stranici predsjednika Republike Srbije, ali i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. Razlog za potonje je što je upravo njemački MIP dr Frank-Walter Steinmeier bio laudator na ovoj svečanosti. Radi se o mladoj nagradi Zadužbine Hans Ringier (Hans Ringier Stiftung), koja je dotirana s ogromnih 50.000 eura. (U svezi s tim, na siteu predsjednika Srbije sam pročitao da je B.T. dobijena sredstva poklonio u humanitarne svrhe.)
Prosto je nevjerojatno, međutim, da su mediji u Srbiji prećutali ovu vijest. Ja sam napisao tada da je ovu nagradu s predivnim imenom Boris Tadić dobio u formi predujma i zbog Zoranovih zasluga. I danas mislim tako.
Podsjećanja radi, u laudatiu, kojeg je dr Steinmeier održao tada u Locarnu, u prvi plan su istaknute – zasluge srpskog predsjednika Borisa Tadića za demokraciju, pravnu državu i toleranciju u Srbiji. Dr Steinmeier je posebno naglasio – osobni visoki Tadićev angažman u političkoj borbi protivu diktature u Srbiji. Po Steinmeierovim riječima, iz nade otpora prema diktaturi je Tadić potaknuo nastajanje – realiteta odgovornosti za demokraciju, pravnu državu i toleranciju u Srbiji i Evropi! Istovremeno je dr Steinmeier zahtijevao od Tadića da – iskoristi aktualnu pregovaračku rundu između Beograda i Prištine o statusu Kosova.
Prije nekoliko nedjelja mogli su biti ponovo uspostavljeni pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i asocijaciji između Srbije i Evropske unije, što je bio – jedan od najljepših momenata u njemačkom predsjedavanju Evropskom unijom, istaknuo je dr Steinmeier, koji je uvjeren da je upravo Boris Tadić bio taj koji je u proljeće ove godine stvorio pretpostavke za evropski put Srbije. U svezi budućeg statusa Kosova dr Steinmeier je kazao tada kako će – određivanje budućeg statusa Kosova biti jedno od najtežih pitanja za Srbiju, za Kosovo, za region i za cijelu Evropu. Ali baš zbog toga što znamo da sljedeći mjeseci neće biti jednostavni, poručio je dr Steinmeier, moramo ovo pitanje rješavati u smislu političke kulture Evrope. Rješenje, koje je neophodno, jeste u odgovornosti za mir i stabilnost ne samo u regionu Balkana, nego i cijele Evrope, poručio je njemački MIP.
U kojem je političkom labirintu u međuvremenu zalutao Boris Tadić zna se u Beogradu bolje od mene, pa o tomu ni riječi. Rekao bih samo da je teza što gore to bolje koliko logična toliko i iskustveno pogrešna. Šta ako bi Srbiji uslijedilo (daljnih) 12 smeđih godina i u totalnoj izolaciji? To ne bi bile dobre vijesti niti za region, posebito BiH. A trebalo bi imati na umu i da tek predstoji masovnije i mukotrpno prevladavanje prošlosti, te da na tom putu srpski Zeleni, to jest LDP, ne mogu biti sami uspiješni. Ništa ne koristi, naime, što je majušnoj drugoj Srbiji sve već danas jasno! LDP-u i njegovim saveznicima bit će uvijek potrebna i Demokratska stranka, makar njeno jedno krilo, ma koliko ona sada izgledala beznadežno kalkulantska.
Mislim nešto, Zoran bi se radovao jučerašnjem ishodu, ma kako da je do njega došlo.
A Boris Tadić bi morao pomisliti makar danas – šta bi na mom mjestu uradio Zoran i konačno pokazati da onaj predujam iz Locarna nije uzalud dobio.
Berlin,
Peščanik.net, 04.02.2008.