Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske i borac za ljudska prava Zoran Pusić za Avangardu govori o nedavno završenim opštim izborima u Bosni i Hercegovini: “Da u BiH postoje građani kojima je etnicitet važniji od građanskog identiteta nije ništa novo ni specifično za BiH. Ipak, glasovi za Željka Komšića pokazali su da postoji i značajan broj građana sa drugačijim sustavom vrijednosti. Njih vidim kao nadu u opstanak i održivost BiH”; zašto je zvanični Zagreb tako otvoreno podržao Dragana Čovića: “Dragana Čovića mogu favorizirati Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Kolinda Grabar Kitarović kao svog kolegu iz Hrvatske demokratske zajednice, ali ga ne bi smjeli javno favorizirati kao premijer, kao predsjednik Sabora, odnosno kao predsjednica Republike Hrvatske… Mnogi u BiH to doživljavaju kao znak da ideja o podjeli BiH koju su režimi u Hrvatskoj i Srbiji probali ostvariti početkom devedesetih nije definitivno odbačena kao zločinačka i nedostojna moderne demokratske države, nego da je u danim okolnostima metamorfozirala u ideju o postojanju nacionalno homogenog entiteta koji je za Hrvatsku odnosno Srbiju snažnije vezan nego za matičnu državu BiH”; da li je Hrvatska ispunila očekivanja i, kao članica EU, pomogla ostalim državama regiona u evroatlanskim integracijama: “To je bila uistinu povijesna šansa. Mogu samo reći da smo kao Igmanska inicijativa, međunarodna asocijacija NVO-a iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH snažno promovirali ideju da Hrvatska potakne transformaciju ovog poslovičnog ‘balkanskog bureta baruta’ u područje mira i prosperiteta po modelu nordijske suradnje. Imali smo u tome podršku hrvatskih predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, srpskog predsjednika Borisa Tadića i crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića, nekih članova BiH predsjedništva, kao i tadašnjih veleposlanika nordijskih zemalja… Problem je što u Hrvatskoj, a ni u susjednim zemljama, ne postoje dobro definirani dugoročni nacionalni interesi oko kojih postoji konsenzus; oni se mjenjaju promjenom političara na vlasti i često predstavljaju stranačke interese kamuflirane u nacionalne”.
Ni dvije nedjelje nakon održanih opštih izbora u Bosni i Hercegovini, u susjednim zemljama – Srbiji i Hvatskoj – ne stišava se politička i medijska bura izavana izborom Milorada Dodika za člana Predsjedništva BiH, odnosno neuspjehom Dragan Čovića da se ponovo dočepa mjesta koje je “nepravedno” pripalo Željku Komšiću. Kako se ni Beograd ni Zagreb ovoga puta nisu libili da otvoreno saopšte za koga navijaju, na kraju je zvanična Srbija slavila, dok službena Hrvatska, roneći krokodilske suze, nastavlja da se direktno miješa u unutrašnje stvari BiH. Komentarišući “političko-medijsku histeriju oko rezultata izbora u susjednoj BiH”, kao i činjenicu da “predsjednik hrvatske vlade ‘objašnjava’ (kako je sam rekao) francuskom predsjedniku Macronu što se to dogodilo na izborima u Bosni i Hercegovini”, zagrebačke Novosti objavile su govor koji je 2014. u Centru za kritičku misao u Mostaru održao tada već bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. “Moja je poruka: jedinstvena, ne unitarna, ali jedinstvena Bosna i Hercegovina s građanima koji se neće dijeliti ni po nacionalnom, ni po vjerskom ključu. Kada to kažem u današnjem Mostaru, možda to zvuči kao utopija, kao san, kao nedostižni cilj…”
Četiri godine kasnije, cilj predsjednika Mesića i dalje je nedostižan. Ipak, izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, po riječima predsjednika Antifašističke lige Hrvatske Zorana Pusića daje nadu u opstanak i održivost Bosne i Hercegovine.
“Mislim da je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva dobra vijest za građane Bosne i Hercegovine”, kaže Zoran Pusić za Avangardu. “Komšić je od birača prepoznat kao bh. patriot. Ovdje bi valjalo reći patriot kakve BiH: građanske, cjelovite i funkcionalne; okrenute prijateljskoj suradnji sa susjednim državama, ali na ravnopravnim osnovama; BiH koja svoje građane tretira kao jednake u pravima, a etničku pripadnost kao privatnu stvar svakog pojednica. Najbolja stvar u svemu je da je ‘raja’ pokazala inat spram političke močvare u kojoj se već desetljećima nacionalistički politički moćnici nastoje zadržati, zadovoljno se brčkajući u bujajućoj korupciji i vlastitoj nedodirljivosti”.
Nakon nedavno završenih opštih izbora, Željko Komšić je najavio tužbu protiv Hrvatske zbog izgradnje Pelješkog mosta; istovremeno, pozvao je zvanični Zagreb da se ne miješa u unutrašnje stvari BiH. Ovakve poruke su u Hercegovini, ali i u dijelu javnosti i medija u Hrvatskoj naišle na oštre osude. Po vašem mišljenju, da li je Komšić pretjerao? Jesu li njegove prve poruke suviše radikalne?
Da li je Komšić pretjerao ovisi kojoj informaciji vjerujete. Naravno da Komšić ne može ni na koji način zabraniti Hrvatskoj da gradi Pelješki most, niti je može tužiti zbog toga. Ono što on može kao član Predsjedništva BiH, to je upozoriti ako se pri toj gradnji krše postojeće konvencije i potpisani sporazumi. On ukazuje na sporazum Tuđman-Izetbegović oko morske granice, na štetu BiH.
Otkud tolika hajka na Komšića, što mislite? Jedanaest načelnika i predsjednika općinskih vijeća u Središnjoj Bosni poručilo mu je “neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području persona non grata”, dodajući da je “hrvatski narod na nedjeljnim izborima dao potporu kandidatu HDZ-a BiH i stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH Draganu Čoviću sa preko 90 posto”. Kako vam, dakle, zvuče optužbe da je Komšić “izabran bošnjačkim glasovima”?
Komšić je izabran u skladu s Ustavom BiH, a izjava lokalnih političara koje ste citirali u konfliktu je sa svim mogućim zakonima koje su oni prije svih dužni poštovati i provoditi. Za pretpostaviti je da za Komšića nisu glasali glasači HDZ-a. E sad, i u Hrvatskoj dobar dio desničara iz redova političara ili novinara, biskupa ili ratnih veterana proglašava svakog tko kritizira nacionalističku desnicu ili otvoreno ne glasa za nju lošim i sumnjivim Hrvatom.
Kad bi se ostvario prijedlog Dragana Čovića da za hrvatskog člana Predsjedništva glasaju samo Hrvati u kantonima Federacije gdje čine većinu, a to su tri kantona, 51 posto Hrvata ne bi moglo glasati za hrvatskog člana Predsjedništva. Između ostalih, i lokalni političari iz Središnje Bosne mogli bi glasati samo za bošnjačkog predstavnika. Inače, članovi Predsjedništva biraju se iz tri konstitutivna naroda ali, suprotno općem uvjerenju, oni po Ustavu BiH ne predstavljaju svoje narode nego predstavljaju BiH i sve njene građane.
Kad već pomenuste biskupe, evo što kaže kardinal Puljić o izborima u BiH: “Hrvatima u BiH oduzimaju se prava, te se to predstavlja zakonitim, baš kao što je i Hitler na zakonit način stigao na vlast”. Što je kardinal htio da kaže, jeste li razumjeli?
Nije baš jasno što je kardinal Puljić htio s ovom usporedbom s Hitlerom. Hitler jeste na zakonit način stigao na vlast i to je jedno od važnih upozorenja na slabost demokracije, na njenu ‘propusnost’ i neotpornost na najgore nacionalističke demagoge i neprijatelje ravnopravnosti i slobode, građanskih vrijednosti koje čine suštinu demokracije. Sa druge strane, Daytonske odredbe jesu demokratski defektne jer građanima BiH ne omogućuju puno biračko pravo, što je conditio sine qua non demokracije; građani koji žive na teritoriju RS mogu glasati samo za srpskog člana Predsjedništva, građani s teritorija Federacije samo za bošnjačkog i hrvatskog člana Presjedništva. Takvo rješenje od prije 23 godine očito se smatralo privremenim, najboljim što se taj čas moglo postići da bi se završio rat. To bi trebalo mijenjati, ali to kardinal ne vidi kao problem. Jedini problem koji vidi je da na vlast nisu izabrani nacionalistički demagozi Hrvatske demokratske zajednice, za kojima se vuku sudski procesi zbog korupcije.
Predsjednik Stjepan Mesić svojevremeno je predložio razbijanje “fame o nezaobilaznosti postojanja etnički zaokruženih područja u BiH i o tome da pripadnici konstitutivnih naroda neće biti ravnopravni ako budu tretirani kao građani”. Zbog čega konstitutivni narodi u BiH odbijaju da budu građani? Čega se, zapravo, plaše?
Politika predsjednika Mesića prema Bosni i Hercegovini bila je uistinu prijateljska, a ne pokroviteljska. Time i dijametralno suprotna od liliputanskog imperijalizma Franje Tuđmana. S takvim stavovima većina se hrvatskih nacionalista u Hrvatskoj i BiH ne slaže. Međutim, problem sa stavovima nacionalista je da oni imaju ugrađenu etičku grešku koja ih unaprijed diskvalificira kao vrijednosno relevantne.
Koju?
Kad bi se kriteriji koji oni primjenjuju na druge nacije primjenili na njihovu naciju oni bi to osudili kao najgore kršenje nacionalnih prava. Da u BiH postoje građani kojima je etnicitet važniji od građanskog identiteta nije ništa novo ni specifično za BiH. Ipak, glasovi za Željka Komšića pokazali su da postoji i značajan broj građana sa drugačijim sustavom vrijednosti. Njih vidim kao nadu u opstanak i održivost BiH.
Vjerujete, dakle, u opstanak Bosne i Hercegovine?
Argumenti za optimizam nisu baš brojni. Sjećam se kad sam, sa iskustvima iz Hrvatske, u jesen 1991. u Sarajevu govorio o opasnostima sukoba po etničkoj osnovi u BiH i kako su me samo tada uvjeravali da je to u BiH nemoguće. Nadam se da sada, kad svi duboku sumnjaju u mogućnost opstanka BiH, ona iznenadi u pozitivnom smislu.
Zvanični Zagreb je, tokom predizborne kampanje, pa i kasnije, otvoreno favorizovao Dragana Čovića i HDZ. Nakon izbornog poraza, Čovića su primili premijer Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Sabora Goran Jandroković. Tako otvoreno podržavši Čovića, što Hrvatska zapravo poručuje: kakvu BiH bi ona voljela da ima za susjeda?
Dragana Čovića mogu favorizirati Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Kolinda Grabar Kitarović kao svog kolegu iz HDZ-a ali ga ne bi smjeli javno favorizirati kao premijer, kao predsjednik Sabora, odnosno kao predsjednica Republike Hrvatske. Obzirom na specifični položaj Hrvatske, takvo javno svrstavanje jeste pokroviteljsko ponašanje prema državi i društvu u BiH i ne doprinosi izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Mnogi u BiH to doživljavaju kao znak da ideja o podjeli BiH koju su režimi u Hrvatskoj i Srbiji probali ostvariti početkom devedesetih nije definitivno odbačena kao zločinačka i nedostojna moderne demokratske države, nego da je u danim okolnostima metamorfozirala u ideju o postojanju nacionalno homogenog entiteta koji je za Hrvatsku odnosno Srbiju snažnije vezan nego za matičnu državu BiH.
Na isti način je zvanični Beograd otvoreno stao na stranu Milorada Dodika, pa se stiče utisak da se Srbija i Hrvatska, kada je riječ o BiH, suštinski nisu odmakle od koncepta podjele Bosne o kojemu su devedesetih u Karađorđevu dogovarali Milošević i Tuđman.
Točno.
“Nepregledna masa Tuđmana koji žive u mašti Tuđmanovih idolopoklonika takve je strukture da čovjek pomisli kako je skladan suživot krajnjih različitosti u Hrvatskoj ipak moguć. Otkako je, umjesto u grob, ušao u mit, Franjo Tuđman je postao toliko velikodušan da kao polivalentna sablast zadovoljava svačije političke afinitete”, kaže Viktor Ivančić.
Viktor, ako se dobro sjećam, to piše kao kritiku redatelja Zrinka Ogreste, koji u nedavnom intervjuu preporuča da ako ste oko nekog problema u dilemi pogledate što je o tome rekao Franjo Tuđman. Viktor zatim reda nekoliko opće poznatih Tuđmanovih izjava koje kod čovjeka i danas, ako se sjeća posljedica tih izjava, izazivaju prije jezu nego smjeh. Istina je da se sve više političara “šlepa” na Tuđmana, iako je za bilo kakav mit još puno prerano: prevelik broj ljudi se još jasno sjeća i njegovih izjava i njegovih postupaka. Zoran Milanović je tako bio inicijator da se zagrebački aerodrom zove “Dr. Franjo Tuđman”, valjda u nadi, ali pogrešnoj, da će mu to donijeti glasove na izborima. Međutim, vremenom, u ovoj plimi zaglupljivanja i “alternativnih činjenica”, “maucentungizacija” Franje Tuđmana mogla bi se dobro uklopiti.
Nakon ulaska Hrvatske u EU, mnogi su očekivali da će se ta bivša jugoslovenska republika pozicionirati kao stub stabilnosti regiona, odnosno da će “pogurati” ostale zemlje ka punopravnom članstvu u EU. Je li Hrvatska ispunila ova očekivanja?
To je bila uistinu povijesna šansa. Mogu samo reći da smo kao Igmanska inicijativa, međunarodna asocijacija NVO-a iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH snažno promovirali ideju da Hrvatska potakne transformaciju ovog poslovičnog “balkanskog bureta baruta” u područje mira i prosperiteta po modelu nordijske suradnje. Imali smo u tome podršku hrvatskih predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, srpskog predsjednika Borisa Tadića i crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića, nekih članova bh. Predsjedništva, kao i tadašnjih veleposlanika nordijskih zemalja. Teško je uopće zamisliti kakav bi međunarodni ugled takva politika donijela Hrvatskoj, koliki bi to bio doprinos njenim istinskim nacionalnim interesima. Problem je što u Hrvatskoj, a ni u susjednim zemljama, ne postoje dobro definirani dugoročni nacionalni interesi oko kojih postoji konsenzus; oni se mjenjaju promjenom političara na vlasti i često predstavljaju stranačke interese kamuflirane u nacionalne. Možemo se samo nadati da će slijedeće generacije uspjeti ono što mi nismo.
Avangarda, 19.10.2018.
Peščanik.net, 25.10.2018.