Luk se suši u dvorištu

Foto: Predrag Trokicić

Ima nečeg u Ivici Dačiću što ga čini neizbežnim: u najboljim godinama postao je ministar za uzaludne poduhvate. Bavi se politikom od detinjstva, bio je najmlađi genije Žitorađe i Cecin školski drug. Sa četiri godine znao je da čita sve i računa ponešto.

Pre četvrt veka želeo je da liči na Slobu i uspevao je u tome teranjem kose uzbrdo, imitiranjem njegovog glasa i gestova. Preživeo je najmanje dva nepovratna politička kolapsa, a danas je već potvrđeni as vladajuće kaste u rasipanju šarma po dvoru i u svetu.

U njemu se bore ljubitelj i imalac nekakve moći i delimično ostvarena provincijska estradna zvezda: čovek koji priča izanđale viceve i loše peva, ali voli i jedno i drugo. Ne zna da su njegove šale nagrižene jakom korozijom, niti da falševi i falseti služe za napadno uveseljavanje odabranog društva upornim nedostatkom dara.

Jeste, to je simbol nastranog šarma režima, koji svoje odsustvo duha pokušava da nadomesti isturanjem Ivice Dačića. Svuda gde odsustvo ukusa vrhovnika valja zataškati zabavnim ekscesima punačkog šarmera iz južnjačkog zadružnog doma.

Zašto je šarm (čarolija, magija, neodoljiva ljupkost, umilnost), dakle bizarna privlačnost jednog Dačića postala važna za opstanak uzurpatorske političke grupacije? Ta je skupina sačinjena brižljivom selekcijom opasnih kreatura skinutih s koca i konopca, pa njihovo celodnevno egzibiciono prikazivanje narodu nosi rizik od masovnog gađenja i pobune pučanstva, dresiranog godinama da proguta, istrpi i prećuti.

Dačić je u takvom zbiru lica sa tamne strane etičke i estetske pustoši valjda nekakvo osveženje, iako se maslac na njegovoj glavi ne topi. I on je bio učesnik teških skandala, poznavao i ispijao pića, i možda pevao na uvce nekima koje Vučić danas hapsi uz bučne predizborne talambase. Ali je uveren da je sa lakoćom sve to stresao sa sebe, pretvarajući se u dražesnog političkog daždevnjaka, pristalog za sva gamižuća legla.

Pre dva dana, o ulozi Dačićevog agresivnog šarma u srskom pohodu za spasavanje Kosova, govorio je istoričar Predrag Marković. On je i podređen Dačiću u stranci, pa se to može uzeti i kao nešto ublažena analogija podilaženja u vodećoj partiji koalicije.

Širenje ljubavi prema šefu, to jeste uvežbani model opstanka i uspinjanja, iako je autor ovih redova, prilično dobro poznajući Markovića, bio uveren da njemu (Markoviću) takva vrsta timarenja i češkanja Dačića po delikatnim regijama nimalo ne treba. U razgovoru za Kurir (13.1.2019) ključna je rečenica kojom Marković dovodi u suverenu nadmoć Dačićev duh nad Pacolijevom materijom: „Dačićev šarm jači je od para Bedžeta Pacolija!“

Šta se ovde htelo? Dačić je već obavio nekoliko nepotrebnih poslova u preobraćanju ranijih odluka nekih egzotičnih država. One su najpre priznale kosovsku samostalnost, pa su se pod navalom čarobne neodoljivosti našeg ministra spoljnih dela presaldumile i priznale da su poništile svoje priznanje.

Pacoli, sa svoje strane, htelo se reći, svojim parama nije to uspeo da spreči.

Zamislimo kako to izgleda: ministar se, recimo, namerači na visoke činovnike neodlučne države, pozove ih na čašicu i srpsko meze. Ispriča im vic iz doba Save Savanovića. Pozove mali bend koji ga svuda prati i odjauče čitav svoj repertoar. Miljacku, na primer, ili omiljeni hit prekodrinskog šarmera Mileta Dodika, Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine!

Na sredini treće pesme, ljudi ustanu, ostave na stolovima ordever, pihtije, sarme, načete peglane kobasice, mućkalice, bele vešalice punjene šunkom, kajmakom, urnebes salatu i špricer. I njihov vođa kaže ovom našem šarmeru: Daj, brate, ljubimo te tri puta, potpisujemo, ne priznjemo. Nismo ni znali šta smo priznali, evo artije o poništenju… Žurimo na voz za Dominikanu, vidimo se…

Posle takvog uspeha, Dačić od radosti razbije karafindl, izljubi kelnere, oni mu zamotaju koske za Šarka i požuri da još većim izlivom šarma obali i Vučića. Ali taj je oduvek otporan na čarolije, do njega fluidi ne dopiru. Nema hemije ni zoologije između njega i Dačića, taj ne voli ni pesmu ni igru, ne ume da se smeje, ne shvata šale. Duh mu je od iskona zaronjen u formalin.

Šta mu vredi što su ovi povukli priznanje kad on mora da prizna.

Deo Dačićevog šarma jeste u tome što ne razume šta, ko i kome treba da prizna ili otkaže, jer to nije njegov posao. Ne razume šta se događa ni onaj koji inače zna sve i previja se kao crv kako da katastrofu prefarba u pobedu. Zbog toga je Dačić idealan za ulogu klovna u agoniji, onoga koji pokušava da obraduje i zasmeje tužni skup na parastosu i odigra taze smišljeni skeč na svežim ruševinama.

Marković nije video, ili to čak nije ni želeo, da Ivica Dačić nije potreban vođi za spoljnu niti bilo koju politiku. Vrhovni sve vodi sam, tačno onako kako ne zna i ne ume, nepogrešivo nastrano i pogrešno, uplašen od gubitka orijentira, koje više i ne traži. Možda i sluti da mu dolazeći Putin nije oslonac, jer taj lednik to nikome nije, niti želi da bude.

Možda mu u otopljavanju dalekog i nedokučivog Putina pomogne upravo Dačić, koji će u finalu ručka ili večere uzeti mikrofon i započeti svoj žalobni šou, dovodeći ruskog cara u dilemu da li da ga bije ili utekne. Ili da Srbiju razume kao poprište užasnog eksperimenta, koji u kratkoj, neukusnoj opereti ilustruje upravo nadležni državni klovn, dvorski zabavljač čija se uloga čak ne iscrpljuje u šizofrenoj dvojnosti: ojkač li je ili ministar. Ili samo Cecin drug, odrastao na istom orijentalnom folklornom obrascu.

U ovom impresivnom sastavu tima opasnih smetanjaka i mafijaša na vrhu države svakako ima još neistraženog šarma, prikrivenog debelim naslagama tuposti i prostaštva. Valja ih poslati svuda gde se može, da pevaju, igraju, da nose zurle, tapane, gajde i gusle, pričaju olinjale viceve i sve što im padne na usahlu pamet. Da se vidi kakvi šarmeri ovde nastaju i iz kakvog mahnitog, ludačkog i neistraženog polusveta dolaze.

Ali oni su to već odavno videli i znaju. I radoznalo gledaju kako su se građani Srbije prenuli iz bunila, besni na sebe što su trpeli, pa krenuli u potragu za delotvornim lekom. Makar to bila motka.

Peščanik.net, 15.01.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)