- Peščanik - https://pescanik.net -

100 godina ženskog prava glasa u Nemačkoj

Foto: ullstein bild

Demokratija ume da bude mukotrpan posao. Tako su u zimu 1918/19. tri žene kilometrima gazile po bavarskom snegu, prelazeći put od jedne seoske gostionice do druge. U naprtnjačama su nosile letke i drugi materijal, a sa sobom su vukle i jedno veliko zvono kojim su pozivale seljanke na okupljanja.

Gde god bi se pojavile tu bi se odmah stvorio i seoski sveštenik da upozori: ove muškarače vam razaraju brakove! To ni najmanje nije smetalo Aniti Augšpurg, Lidi Gustavi Hajman i Gertrudi Ber. Vremena je bilo malo i one su sa uzbuđenjem ženama objašnjavale veliku novinu: pravo da na izborima biraš – i budeš birana. Naime, 12. novembra 1918. Savet narodnih predstavnika1 objavio je sledeće: „Svi izbori za javna tela od sada će se sprovoditi tajnim, neposrednim, opštim i jednakim pravom glasa, prema proporcionalnom izbornom sistemu za sve muškarce i žene, starosti od najmanje 20 godina“. Dva meseca kasnije, 19. januara 1919, održani su izbori za ustavotvornu Narodnu skupštinu. Bila je to revolucija: nakon Finske (1906), Norveške (1913), Danske i Islanda (1915), i nemačke žene su dobile pristup glasačkoj kutiji.

„To je ubedljivo najveći uspeh ikada ostvaren za našu stvar“, slavio je Ius Suffragii, međunarodni časopis za žensko pravo glasa. Ostvario se san za koji su se mnoge feministkinje decenijama borile, i zbog koga su bile pljuvane, ismevane i blaćene. Junakinje tog vremena odavno su zaboravljene, jer nisu izazivale nemire poput britanskih sifražetkinja, nisu podmetale bombe i organizovale štrajkove glađu. Nemačke feministkinje bile su usredsređene na „peticionaško herojstvo“, kako je to nazvala Klara Cetkin, ikona ženskog proleterskog pokreta. Osnivale su udruženja i pokretale časopise, organizovale kongrese i protestovale – iznova i iznova, sve glasnije i glasnije. Jedna od najupornijih među njima bila je Anita Teodora Johana Sofija Augšpurg, prva diplomirana pravnica u Nemačkoj, pacifistkinja i pionirka građansko-radikalne frakcije ženskog pokreta.

Augšpurg je rođena u Ferdenu na Aleru, 1857. U to vreme žene u Nemačkoj nisu imale pravo glasa, kao ni pravo na visoko obrazovanje, dok su im dobro plaćeni poslovi bili nedostupni. U većini nemačkih država nije im bilo dozvoljeno da se politički organizuju, a kao domaćice bile su u društvenom i ekonomskom smislu potpuno zavisne od svojih muževa. Za Augšpurg to je značilo: uopšte se ne udati, studirati u inostranstvu, odbaciti građanski korset.

„Žena koja ima samopoštovanje, po mom ubeđenju, ne može da stupi u zakoniti brak“, napisala je Augšpurg. Skratila je kosu, obukla komotnu tzv. reformnu haljinu, živela zajedno sa ženama. Nasledstvo joj je omogućilo da se obrazuje kao učiteljica, glumica i fotografkinja.

Godine 1893. otišla je na studije prava u Cirih, da bi se po povratku u Nemačku grčevito borila za reformu Građanskog zakonika. „Gde su ženska prava?“ uzvikivala je ova advokatova kći orlovskog nosa 1986. na Međunarodnom kongresu ženskog pokreta u Berlinu. Svojim nastupom osvojila je srce 10 godina mlađe Lide Gustave Hajman, poreklom iz hamburške trgovačke porodice.

Narednih pola veka, njih dve su bile „najbriljantniji par ženskog pokreta“, kako su ih opisale autorke Ane Dinebir i Ursula Šoj. Njihov životni stil je bio provokativan, a takva je bila i borba koju su vodile za mir i rodnu ravnopravnost. Augšpurg je osnovala prvu gimnaziju za devojke u Nemačkoj i pozvala na bojkot braka. Hajman je u Hamburgu otvorila centar za žene, prvi ikada otvoren na području Nemačkog carstva. Iz protesta prema bordelima pod državnim patronatom, protiv Senata ovog grada podnela je tužbu za podvođenje.

Prema novinarskoj skraćenici svojih imena, prozvale su se „Anilid“ i 1902. osnovale Nemačko društvo za žensko pravo glasa, prvu organizaciju u Nemačkoj posvećenu isključivo borbi za ženska biračka prava. „Nismo niža vrsta”, pisala je Augšpurg i objavila „Žensku nacionalnu himnu“:

„Nemačka, Nemačka iznad svega,
Dok ženu oslobađa i
Građansku joj krunu nudi,
Jedno novo vreme sledi.“

Kako bi sprečili dolazak novog doba organizovali su se i antifeministi: 1912. osnovan je Nemački savez za borbu protiv ženske emancipacije. Udeo žena u članstvu ovog društva bio je neverovatnih 25 procenata. Previše razmišljanja ženu „slama i čini bolesnom“, pisao je neurolog Paul Julius Mebijus u svom traktatu „O fiziološkoj retardiranosti žene“, koji je u periodu uoči Prvog svetskog rata bio bestseler. Žensko pravo glasa bilo bi ravno „nacionalnom samoubistvu“, zloslutno je proricao vodeći antifeminista Verner Hajneman 1913. Kada je godinu dana kasnije izbio Prvi svetski rat, pokret za pravo glasa – u Nemačkoj beznadežno fragmentiran – sasvim je zamro.

Većina feministkinja stala je u službu nacionalne stvari. Ko bi otvoreno istupio protiv rata, kao što su to učinile Augšpurg i Hajman, našao bi se pod prismotrom, bila bi mu uskraćena sloboda govora, ili bi bio proteran. Uprkos tome, nisu se zaustavljale: njihov pacifistički kružook nastavio je da se sastaje, u formi privatnih čajanki.

Borba za žensko pravo glasa ponovo je dobila zamah tek 1917. i to zahvaljujući, ni manje ni više, Caru Vilhelmu II. U svojoj „Uskršnjoj poslanici“ on je obećao izbornu reformu, pritom se ne osvrćući na zahteve žena. Razjarene, feministkinje svih boja objavile su zajedničku Deklaraciju o pitanju biračkog prava, organizovale proteste i govorile u oktobru 1918. pred kancelarom Maksom fon Badenom.

Kada je sa novembarskim prevratom konačno uvedeno žensko pravo glasa, aktivistkinje su slavile. „Sada počinje novi život!“, pisale su Augšpurg i Hajman u svojim zajedničkim memoarima. „Sećajući se tog vremena, meseci koji su usledili činili su se kao divan san, tako su neverovatno lepi bili. Težak teret ratnih godina bio je izbrisan; ushićeno se koračalo dalje, sa optimizmom prema budućnosti! Nije nam bio potreban nikakav odmor, pokretao nas je samo plamen jedne ideje: da se međusobno pomažemo u izgradnji boljeg društva.“

Od tog trenutka feministkinje svu svoju energiju usmeravaju ka mobilizaciji novih glasačica, i to uspešno: 19. januara 1919. na izbore je izašlo 82% žena. Gotovo 9 odsto poslanika u prvom demokratskom parlamentu bile su žene – ovaj udeo biće značajnije veći tek 1983. sa ulaskom Zelenih u Saveznu skupštinu. Prva žena za govornicom nemačke Narodne skupštine u Vajmaru 19. februara 1919. bila je socijaldemokratkinja Mari Juhač, a obraćanjem koje je započela sa „Gospodo i dame“ izazvala je smeh prisutnih.

Za razliku od Juhač, kandidatkinje Augšpurg i Hajman nisu uspele da se uključe u aktivnu politiku. „Stari Rajhstag i nova Narodna skupština izgledaju prokleto isto“, razočarano su ocenile. Na javnim skupovima za mir i jednakost, bile su izložene sve brutalnijim napadima. „U Nemačkoj je prevladao teror“, pisale su „Anilid“ u svom časopisu „Žena u državi“ (Frau im Staat).

Januara 1923. pri upadu na jedan skup u njihovoj organizaciji, grupa nacističkih provokatora bokserom je jednom pacifisti izbila oko. Augšpurg i Hajman obratile su se bavarskom ministru unutrašnjih poslova, sa zahtevom da Adolf Hitler bude proteran natrag u Austriju, što ih je obe katapultiralo na sam vrh nacističke liste za odstrel.

Nakon nasilnog preuzimanja vlasti 1933. smeđekošuljaši su ženama faktički oduzeli pasivno biračko pravo, dok su sutkinje bile izbačene iz službe. U knjizi „Abeceda nacionalsocijalizma“2 stoji: „Nemačke žene žele… pre svega da budu supruge i majke, a ne drugarice.“

Augšpurg i Hajman emigrirale su u Švajcarsku. Odatle su bespomoćno pratile izgradnju zločinačke nacionalsocijalističke diktature, koja je zatirala sve za šta su se tako dugo borile. Jedan od poslednjih odlomaka iz njihovih memoara glasi: „Smisao i cilj naših života bio je javno delovanje za slobodu, ravnopravnost i jednakost. Sve to je izgubljeno! Često nas obuzima osećaj da smo same sebe nadživele; još smo žive a nekako već mrtve. Stravično stanje! U duhovnom smislu, to je osećaj mrtvačke ukočenosti.“

Dve najhrabrije žene nemačkog feminističkog pokreta preminule su iste 1943. u Cirihu, u razmaku od nekoliko meseci.

Katja Iken, Der Spiegel, 18.01.2019.

Prevod i komentari Nenad Knežević

Peščanik.net, 05.03.2019.

FEMINIZAM

________________

  1. Rat der Volksbeauftragten, Savet narodnih predstavnika: prelazna vlada koju su oformili socijaldemokrati tokom haotičnih događaja Novembarske revolucije 1918. Savet je vršio vlast od 10. novembra 1918. do 13. februara 1919, kada je uspostavljena parlamentarna demokratija, a Nemačko Carstvo – i dalje pod tim zvaničnim imenom – rekonstituisano je kao republika.
  2. Das ABC des Nationalsozialismus Kurta Rostena, propagandna knjiga nemačkih nacista iz 1933.