- Peščanik - https://pescanik.net -

150 godina do početka

Retrospektiva filmova jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i hrvatskih reditelja, Rajka Grlića, nedavno održana u beogradskom Domu omladine, nanovo je potvrdila davno izrečenu ocjenu američke filmske kritičarke, Ruth Bradley, da Grlićevi filmovi “uglavnom govore o ljubavi, seksu, revoluciji, ratu i drugim logičnim stvarima”. “Moji filmovi naprosto govore o živim ljudima”, kaže Rajko Grlić.

Povodom prošlogodišnje premijere filma Neka ostane među nama, Rajko Grlić, bivši razbarušeni “šezdesetosmaš” i buntovnik, kazao je kako se, nakon toliko godina, ipak vratio na mjesto sa koga je počeo da priča svoje filmske priče: na ulice, u stanove i u krevete Zagreba. “Sve što čovjek danas može da mijenja je partner u krevetu”, objašnjava Grlić. “U ovim godinama, to je jedina vrsta pobune koja nam je preostala.”

Otvarajući beogradsku retrospektivu, na kojoj je publika ponovo mogla da vidi Samo jednom se ljubi; Bravo, maestro; U raljama života; Čarugu; Za sreću je potrebno troje; Karaulu – Rajko Grlić je podsjetio da je prošlo tačno trideset godina otkako je prvi put, u ondašnjoj Jugoslaviji, prikazana kultna ljubavno-politička drama – Samo jednom se ljubi – sa nezaboravnim Mikijem Manojlovićem i Vladicom Milosavljević. I čuvenom pjesmom Ive Robića.

Trideset godina!

Starimo!

Razgovor sa Rajkom Grlićem vođen je u Beogradu, na terasi možda ne najljepšeg, ali sigurno najotmjenijeg beogradskog hotela, koji se, usprkos godinama i opštoj propasti, još uvijek dobro drži. U Hotelu Mažestik je, kažu, nekada odsjedao i veliki hrvatski i jugoslovenski pisac, Miroslav Krleža.

“Nažalost, već sam toliko star” – kaže Grlić, “pa vam mogu reći kako sam u Mažestik dolazio i u vrijeme kada se ovdje mogao vidjeti Miroslav Krleža.”

Tamara Nikčević: Upoznali ste Miroslava Krležu?

Rajko Grlić: Jesam. Ljuba Tadić, Mladen Budišćak i ja jednom smo sa Krležom razgovarali duže od pet sati. Htjeli smo da od njegove drame, Na rubu pameti, napravimo igrani film. Iako to nije realizirano, susret sa Krležom je bio nezaboravan. Pričao nam je dramu koju nije napisao, a koja se događa na Petrovaradinu, posljednje noći Austro-Ugarske Monarhije; i pričao ju je, takorekuć, u omjeru 1:1; zato je toliko trajalo.

“Bože” – pomislio sam, “da li je moguće da ovaj čovjek bolje priča nego što piše?!”

Tamara Nikčević: Kako je, šta mislite, moguće da je takav pisac danas gotovo zaboravljen?

Rajko Grlić: Krležu u Hrvatskoj po katkad i spomenu – izdaju mu knjige, razgovore, igraju predstave… Ali, moram reći: ne pretjeruju.

Krleža je bio pisac lijeve provenijencije, a današnja hrvatska vlast – desne; Krleža nije bio nacionalni bubnjar, a, kao što vidite, ovo je vrijeme nacionalnih bubnjara. U toj općoj galami i jednodimenzionalnom zvuku, netko tko je imao tako drugačiji, individualni zvuk nije se ni mogao previše čuti. Ali, nemojte brinuti: Krležino vrijeme će se vratiti; njegova esejistika, dnevnici, drame, balade – to ostaje kao kulturni temelj i nikakve ih euforije nikada ne mogu nadglasati… Eto, fino je da ste ga se sjetili.

Tamara Nikčević: Rekli ste: prošlo je trideset godina otkako ste napravili Samo jednom se ljubi; kako vam taj film danas izgleda?

Rajko Grlić: Iskreno, nisam prisustvovao projekciji; odmah sam, nakon svečanog otvorenja, izašao iz sale… Znate, uglavnom izbjegavam da gledam vlastite filmove.

Tamara Nikčević: Zašto?

Rajko Grlić: Pored toga što su kopije vjerojatno očajne, i zato što sam se plašio da bi ih u tom slučaju prestao praviti. Ali, to ne dolazi iz straha da bih u njima mogao uočiti greške; naprosto, ne želim se hraniti vlastitom poviješću.

Tamara Nikčević: Sa tim filmom ste imali i izvjesnih političkih problema?

Rajko Grlić: Svi vam se danas vole hvaliti kako su imali “političkih problema”. Čudno: u ovih dvadeset godina, odnekud je izniklo toliko žrtava komunizma, da mi se pomalo gadi biti u njihovim redovima. Zato se klonim mistifikacija; naprosto, film je snimljen i, znajući da to neće ići lako, napravili smo dvije kopije, od kojih smo jednu poslali kod moje sestre u Pariz.

Tamara Nikčević: Znali ste zato što je tema bila “problematična” ili…?

Rajko Grlić: U to vrijeme se u jugoslavenskom filmu priča o oficiru UDB-e, pa još slabom na buržujke, nije mogla tako često vidjeti. Osim toga, film je prikazan 1981, godinu dana nakon Titove smrti; svi su još uvijek bili na oprezu, u panici, znali da se valja nešto krupno… Prvu projekciju gledalo je sedam, osam glavnih policajaca Hrvatske, ljudi iz CK zaduženih za kulturu; kad je film završen, presudio je najmlađi od njih, u bijelom odijelu i vrlo elegantan: “Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ovako nešto ne bismo dobili!” Dva mjeseca nakon toga, moja prijateljica, glumica Semka Sokolović, inače član CK, napravila je tajnu projekciju za desetak ljudi iz partijskog vrha. Kada sam, ušavši na kraju filma u salu, vidio kako njihove supruge plaču, znao sam da je film prošao.

Tamara Nikčević: Jednom ste rekli da je film Samo jednom se ljubi “na neki način” posvećen Vašim roditeljima. Na koji način?

Rajko Grlić: Želio sam reći kako je priča o muškarcu i ženi, o susretu njihovih koža, o ljubavi i postelji, zapravo jača od svih ideologija, od komunizma, od dogmi, predrasuda, od svake politike; pred tom strašću sve nestaje, sve se briše. Intima je – i to sam rekao – jedina i najvažnija stvarnost koju zapravo imamo. O tome govore moji filmovi, to su “živi ljudi” o kojima sam vam govorio.

Tamara Nikčević: Negdje sam pročitala da su Vaši roditelji završili na Golom otoku. Zašto?

Rajko Grlić: Pred Drugi svjetski rat, moji roditelji su bili lijevo orijentirani mladi intelektualci koji su ušli u Partiju, kasnije se priključili partizanima. Nažalost, većina takvih ljudi, kada je doživjela realizaciju svojih snova, kako bi kazao Krleža sa kojim smo počeli ovaj razgovor, ostala je za njih prikraćena.

Otac, Danko Grlić, intelektualac, filozof i glavni urednik novina iz kojih će kasnije nastati Večernji list, zajedno sa još desetak ondašnjih glavnih urednika, odveden je mjesec i pol na Goli otok, na preodgoj. To je rađeno “preventivno”, kako im slučajno nešto ne bi palo na um. Nakon povratka sa Golog otoka, otac je “dobrovoljno” odvođen na radne akcije, na kolodvor, gdje je dva mjeseca utovarao ugljen.

Tamara Nikčević: Šta se dogodilo sa Vašom majkom?

Rajko Grlić: Majka je bila partizanka, 1944. sa Visa stigla je u Beograd. Do 1950, zajedno sa Milovanom Đilasom, Brankom Ćopićem i Tanjom Dugonjić, radila je u Agit-propu. Poticala je iz bogate židovske porodice; moj djed je bio trgovac tepisima. Cijela majčina porodica je završila u logorima. Ustaški ministar, Andrija Artuković, mog je djeda ubio dok je ovaj pokušavao da pobjegne iz Kerestinca, zajedno sa Augustom Cesarcem.

Tamara Nikčević: I Ognjenom Pricom, Otokarom Keršovanijem, Rihtmanom…

Rajko Grlić: Je, to je ta grupa. Kada se moja majka 1950. vratila u Zagreb, ustanovila je da su iz njenog obiteljskog doma nestale neke stvari – tepisi, klavir, namještaj… Sve je to, doznala je, završilo u kući ondašnjeg poznatog partizana; majka ga je pronašla, pozvonila i zamolila ga da joj vrati njene stvari. “Marš van!” – izbacio ju je. Onda je majka izgovorila rečenicu koja će je koštati tri i pol godine logora na Golom otoku: “Gori ste od ustaša!”“

Tamara Nikčević: Koliko ste imali godina?

Rajko Grlić: Tri i prva slika koju pamtim je majčino hapšenje. U stan su upala dvojica udbaša u dugim kožnim kaputima, okrenuli sobu naglavačke, prevrtali, bacali stvari… Majka je stajala mirno, pokušavajući me nekako zaštititi. Sjećam se da sam se, u trenutku kada je konačno netko pozvao da me se pridrži i odvoji od nje, pokušavao sakriti iza njezinih nogu. Tako je otišla. To pamtim.

Tamara Nikčević: Ostali ste sa ocem?

Rajko Grlić: Ostao sam sa ocem, sestrom i prabakom. Prabaka je bila velika gospođa, bivša banska savjetnica; pradjeda je bio zamjenik hrvatskog bana… Vrlo šarena familija sa nevjerojatnom historijom i, bez obzira na sve, moram reći da sam ipak ispao najmirnije dijete te obitelji. Moja majka je o svom hapšenju i odlasku na Goli otok prvi put javno progovorila kada je napunila 75 godina.

Tamara Nikčević: U Sjećanjima?

Rajko Grlić: Tako je.

Tamara Nikčević: S obzirom na traumu koju ste preživjeli, pomalo je čudno da se tokom svoje karijere nikada niste pozabavili temom Golog otoka; umjetnici se, kažu, na taj način pokušavaju riješiti sopstvenih frustracija. Evo, pogledajte mlade bosanskohercegovačke reditelje: rat u Bosni je glavna tema…

Rajko Grlić: Bez toga nema katarze. Pratim rad Danisa Tanovića, Jasmile Žbanić, Aide Begić i veoma se veselim njihovim uspjesima. Što se tiče mog odnosa prema temi stradanja roditelja, sa Dušanom Jovanovićem sam nekoliko puta pokušavao napisati scenario za film o posjeti Alaksandra Rankovića Golom otoku; taj raspjevani logoraški oktet koji ga je dočekao, taj drugi, paralelni život – pa, to je strašno! Pokušali smo, ali nikada nismo uspjeli naći ključ pomoću koga bi ispričali tu priču… A, eto, gotovo dvadeset godina nakon golootočkog stradanja mojih roditelja, kao student praške filmske Akademije, i sam sam imao svojevrstan “bliski susret” sa Rusima.

Tamara Nikčević: Govorite o upadu sovjetskih trupa u Čehoslovačku, u avgustu 1968?

Rajko Grlić: Naravno. Doduše, tog 21. kolovoza 1968, bio sam na Korčuli, na kojoj je održavana Korčulanska ljetna škola. Otac me je rano probudio, rekavši da su Rusi upali u Čehoslovačku. Bio sam student druge ili treće godine Akademije. Svjetski filozofi, koji su i te godine boravili na Korčuli, odmah su napisali peticiju protiv upada trupa Varšavskog pakta u Prag i sjećam se da sam, čekajući da je potpišem, stajao u redu sa Fromom ispred, a Blohom i Marcuseom iza. Bio je to trenutak u kome sam bio najbliže historiji svjetske filozofije.

Tamara Nikčević: Kada ste otišli u Prag?

Rajko Grlić: Nekoliko dana kasnije. Ušao sam u Štrajkački odbor Praškog sveučilišta, pisao proteste, letke… Okolo su bili sovjetski tenkovi. Bio je to zbir nadrealnih, duhovitih, ali i tragičnih elemenata; švejkovska verzija u spoju sa trupama Varšavskog pakta… Tokom tih šest mjeseci praške revolucije, kada sam, onako tipično klinački, vjerovao da je “socijalizam sa ljudskim likom” ipak moguć, doživio sam istodobno sav svoj politički i revolucionarni i uspon i pad i nikada više nisam mogao povjerovati niti u jednu politiku.

Tamara Nikčević: Ne sjećam se tačno u kom romanu, ali Milan Kundera, opisujući te događaje, kaže kako su Čehinje, u kratkim suknjama i sa velikim dekolteima, namjerno šetale ispred sovjetskih vojnika, izazivajući ih; tom “ciljanom erotikom”, češke studentice su iskazivale protest protiv onih koji su okupirali njihovu zemlju.

Rajko Grlić: O tome je Kundera mogao pisati u romanu Život je drugdje.

Tamara Nikčević: Kundera vam je bio profesor na Akademiji?

Rajko Grlić: Je i baš u doba kada se Život je drugdje, preveden na hrvatski, pojavio u zagrebačkim knjižnicama, Kundera je došao kod mene u Zagreb. Knjige su se preko granica tih godina prenosile ilegalno kao najvrjednija roba, tako da sam, vraćajući se iz Praga, u Zagreb bio tajno prenio jednu Kunderinu dramu, za koju se nije smjelo znati da je njegova. Sjećam se da je moj profesor, došavši sa mnom, bio jako bijesan zbog činjenice da je naslov njegovog romana u Hrvatskoj bio loše preveden.

Tamara Nikčević: Mislite na naslov -– Život je negdje drugdje?

Rajko Grlić: Da, i to je Kunderu jako naljutilo.“Nisam tako napisao“ – bunio se. “Život nije negdje, život je drugdje.”

Tamara Nikčević: Kolika je zaista bila razlika između zemlje iz koje ste dolazili, tog drugačijeg, liberalnijeg socijalizma, i one u koju ste odlazili na studije, koja je bila iza takozvane gvozdene zavjese?

Rajko Grlić: Ogromna. U Jugoslaviji je bilo puno opuštenije, slobodnije… Nešto između Istoka i Zapada. Neponovljiv duh! Na drugoj strani, Čehoslovačka je bila sovjetska kolonija, zemlja rigidnog socijalizma; ruski komunizam spojen sa slavensko-germanskim štreberajem. Istovremeno, njihov underground je bio veoma jak: literatura, kazalište, film, filozofija… Naprosto, njihova kultura je bila znatno bogatija od naše, imala je kontinuitet, bila na neki način nadomjestak za život, za stegnutost političkog sistema, za rigidnost, za taj mrak…

Tamara Nikčević: Šta ste od toga “donijeli” vrativši se u Jugoslaviju? Negdje sam pročitala kako su filmovi vas reditelja “Praške škole” postali neka vrsta antipoda dotadašnjem takozvanom crnom talasu u jugoslovenskoj kulturi.

Rajko Grlić: Kada je u Jugoslaviji ubijen crni val, pokušalo se sa takozvanim ružičastim, koji bi, za razliku od prethodnog, socijalističku stvarnost prikazao u boljem, ljepšem svjetlu. Tako su nastajale razne komedije, mjuzikli… Nakon mraka je trebalo doći opće veselje. Vrativši se iz Praga, kao klinci od 25, 26 godina, počeli smo raditi svoje prve filmove koji su se bavili drugim temama, ljudskim životima; tražili smo odgovore na pitanja gdje se to i zašto sukobljavaju ideje i stvarnost, rušili tabue, borili se sa demonima… Usporedo, išli smo na filmske festivale, u Cannes, dobijali neke nagrade, što su sve, kod ondašnjih vlasti, za nas bile “olakotne okolnosti”.

Tamara Nikčević: I reditelj Emir Kusturica je završio istu Filmsku akademiju u Pragu…

Rajko Grlić: Izuzetno volim njegove rane filmove. To je sve što bih, na tu temu, mogao da kažem.

Tamara Nikčević: Beogradski mediji Vas ovih dana najavljuju kao jednog od najznačajnijih reditelja “sa ovih prostora”; šta taj termin “prostori” danas za Vas znači?

Rajko Grlić: To je nekada bila Jugoslavija. Znate, stvari se mijenjaju, uglavnom na gore. Kao što se mijenjaju i novinske najave: nekada ste bili “mladi reditelj”; onda ste postali samo “reditelj”, da biste, na kraju, završili kao “doajen”. Što se naziva zemlje tiče – pitali ste me – kao i svaki starac, uglavnom sam sentimentalan prema sebi, prema komadu svog života koga sam živio u Jugoslaviji i, ako izuzmemo rat, promjene nastale tijekom devedesetih doživio sam kao promjenu table. Ljudi su ljudi – isti, kuda god da odete. Mogla se promijeniti željeznica. Vozim se vlakom i jedino što primjećujem je da su vlakovi u ovim našim državama strašniji nego što su bili nekada, u onoj Jugoslaviji. Prije rata bih iz Zagreba u Beograd stigao za tri sata i dvadeset minuta; danas – za sedam i pol sati. To je napredak koji nam se dogodio. Osim toga, primjećujem da ove zemlje nemaju nikakvu brigu o kulturi. Socijalizam je, uz svu svoju nekada tešku pojavnost i tu nesreću da se uglavnom primio u siromašnim krajevima polugladnih ljudi, ipak imao podlogu koju je naslijedio od utopijskog sna da je kultura, to oplemenjivanje ljudskih života, važna. Ovome našem friškom kapitalizmu XIX stoljeća, koji svi mi “na ovim prostorima” danas živimo, trebat će makar 150 godina da dođe do onoga odakle smo krenuli: tek će neki daleki nasljednici svakoga od lopova među kojima živimo, postati dobrotvor, otvarati kina, knjižnice, muzeje…

Tamara Nikčević: I o tome je pisao pisac koga smo spominjali na početku ovog razgovora.

Rajko Grlić: Točno; taj pisac je rekao da su Glembajevi, najčuvenija građanska obitelj ovih krajeva, počeli tako što je njen najstariji predak u varaždinskom parku zaklao čovjeka i ukrao mu kesu zlatnika. U ovom momentu, “na prostoru bivše Jugoslavije”, gledamo tog starog Glembaja koji ubija i krade i tek će treća generacija njegovih potomaka postati “gospoda”: naučit će kako se sjedi za stolom, kako se služi vilicom i nožem… Nažalost…

Tamara Nikčević: Teško da ćemo dočekati Leonea Glembaja, to hoćete da kažete?

Rajko Grlić: Nećemo ga dočekati, možete mi vjerovati na riječ.

Tamara Nikčević: Odakle ovo naglo interesovanje holivudskih filmskih zvijezda za temu rata na prostoru bivše Jugoslavije, posebno BiH? Angelina Jolie je snimila film o bosanskom ratu, Richard Gere, također, sprema se Penelope Cruz…

Rajko Grlić: Mnoge od tih zvijezda su bile gosti Sarajeva, grada koji je, čak duže od nacističke opsade Lenjingrada, bio pod paljbom Mladićeve artiljerije; tokom ta 44 mjeseca, Sarajevo je doživjelo težu artiljerijsku opsadu od one najpoznatije u novijoj historiji: sovjetske opsade Berlina 1945. Hoću da kažem da u interesovanju za Sarajevo i Bosnu možda ima i neke naknadne solidarnosti, grižnje savjesti svijeta koji je taj užas uglavnom promatrao šutke. Filmovi, pogotovo komercijalni, trebaju jasne i krajnje čitke simbole. Zato je svemu pridodato i simbolično značenje koje Sarajevo, kao žrtva ratnog bezumlja, danas nosi.

BH Dani, 26.08.2011.

Peščanik.net, 26.08.2011.