Dana 26. februara 2022. je državni dan krivice, tridesetogodišnjica početka izvođenja tajnog državnog projekta lišavanja građanskih prava građana neslovenskog porekla i njihovog izgona iz Slovenije. Nemci su posle drugog svetskog rata započeli osvešćivanje o krivici i preuzimanje odgovornosti otprilike desetak godina docnije, da bi u 15-20 godina posle rata to bila kolektivno prihvaćena stvar, a oni koji to nisu prihvatili mogli su biti i zakonski proganjani. Zašto je Sloveniji potrebno više od 30 godina, s tim što proces nije zapravo ni započeo? Da li je dovoljno Pahorovo javno izvinjenje (najavljeno za petak, 25.2.2022), ako bi se slučajno za to odlučio? Zašto su izbrisani uopšte morali da traže pravdu na sudu (sve do evropskog) na svoj trošak, umesto da država sama poravna svoje dugove kad je priznala svoje grehe? Da li je izbris bio ratni zločin? Kako je olako kršen ustav koji je do tada postojao jedva dve godine? Kako su državni organi dopustili sramotni referendum, na kojem su žrtve bile (opet neustavno) javno ponižavane?
Na državni dan krivice neće se desiti ili javno reći ništa što bi odgovorilo na ova pitanja – bar ne na zvaničnom nivou. No to je dan kada okupljanje više nije zvanično zabranjeno ni ograničeno. Javiće se dakle oni koji o tome govore i traže odgovornost već 28 godina. Čitaće se drugačija poezija i pevaće se drugačije pesme, mahaće se drugim zastavama. Javni i drugi mediji, koji su pod drugim i drugačijim vladama dopustili vređanje izbrisanih od strane nedostojnih pojedinaca, sada mogu samo da konstatuju da je to postao prevladavajući javni govor, od vlade do vladinog najnižeg ološa. Pa ipak, uz sve to, najgore bi bilo kad bi državni dan krivice bio i dan ćutanja… Zato je hvale vredno to što su glavni mediji pre državnog dana krivice objavili seriju članaka sa životnim pričama izbrisanih, njihove dece, sa analizama, podacima i – sa dostojanstvom.
Ono što je ostalo od izbrisanih i kolateralnih žrtava (ima ih bar 100.000, ako računamo porodične članove i druge bližnje) danas traži samo ljudski minimum – da ih društvo ne zaboravi, da uđu u udžbenike, da im se neko izvini javno i sa visokog mesta. Jedan potomak izbrisanih je dosada uspeo na sudu – da dobije naknadu za rane godine, kada je trpeo isključenje, smanjene mogućnosti školovanja i druge povrede ljudskih prava. Na tragičnoj strani istorije izbrisanih je nekoliko stotina koji su, isterani iz zemlje, stradali u ratu kao žrtve raznih ratujućih strana, veći broj samoubistava, i opet stotinjak onih koji su se održali u uslovima ilegalnosti, ali su danas izgubljeni socijalni slučajevi, beskućnici, bez zdravstvene zaštite, uglavnom u teškom zdravstvenom stanju.
Nezavisne institucije, NVO, samostalni istraživači i kulturni radnici su u 30 godina ostvarili niz istorijskih dela, kolekcije dokumenata, pozorišne predstave, filmove izložbe, javne manifestacije, književna dela o izbrisanima. Miha Mazzini je napisao roman, po kojem je 2016. napravio scenario i režirao dugometražni film Izbrisana. Taj film je dostupan na HBO.
DwP, 25.02.2022.
Peščanik.net, 26.02.2022.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024