- Peščanik - https://pescanik.net -

500

Radio emisija 26.04.2013, govore: Miloš Vasić; Vesna Pešić, Zoran Živković i Žarko Korać na tribini Betona; razgovor povodom 500. emisije: Srđa Popović, Nadežda Milenković, Miloš Ćirić i autorke.

Svetlana Lukić: Dobar dan, ovo je Peščanik, i to 500. po redu. 13 godina nas dve sa nekoliko stotina svojih sagovornika koji su se smenjivali u više od dve hiljade intervjua nešto pokušavamo da kažemo, živeći u nadi da to nekome od vas nešto znači, da vam može makar malo pomoći u razmišljanju o društvu i državi u kojoj živite. Danas ćemo se samo ukratko baviti samima sobom, jer, prvo, to je dosadno, a drugo, ima već dovoljno onih koji se bave Peščanikom svih ovih godina.

Jedna od stalnih primedaba je da je Peščanik depresivna, destruktivna, iracionalna, pesimistička i fatalistička emisija, da šalje poruku kako se pod ovim delom kape nebeske ništa ne može promeniti. Ako je tako, onda smo nas dve kao urednice osuđene da ostatak našeg zajedničkog života sa vama koji nas ipak slušate ili čitate provedemo u teškoj i strašnoj zabludi. Jer, recimo, mi verujemo da su naši sagovornici i autori krajnje racionalni, da logički razmišljaju, da registruju neke tačke, da ih povezuju i izvode razumne zaključke. Ili kako bi to rekao Ajnštajn ‘logika će vas od tačke A odvesti do tačke B, a mašta će vas odvesti gde god hoćete’.

Da li je ovo što se ovde govori, pa i u mojim najavama, suviše cinična i mračna slika onoga što živimo? Nije, jer stvarnost je mnogo gora, jedino što mi često nemamo resurse raznih vrsta da to precizno ilustrujemo. Da li širimo fatalizam? Fatalizam je verovanje u nepromenjivost onoga što je sudbina čoveku predodredila, a mi navodno širimo uverenje da je naša sudbina da živimo u ovako truloj zemlji. Ne širimo fatalizam. Tačno je da ne postoji zacrtani put, štaviše, mislim da put u stvari ne postoji. Postoje samo koraci koje jedan čovek ili jedno društvo čine u određenom pravcu, a onda se niz tih koraka može nazvati putem. Kao i u svih dosadašnjih 499 emisija i u ovoj današnjoj neki ljudi će analizirati korake predstavnika državnih i crkvenih vlasti.

Komesar za proširenje EU Štefan File je od sreće progovorio srpski. Stigao je u Beograd da čestita vladi na hrabrom potezu u vezi sa Kosovom. Više nego srdačno se pozdravio sa Ivicom Dačićem, a onda nas sve pozdravio na srpskom jeziku. Toliko o gestovima, a sada na posao. Danas će Štefan File ići da, kako se to diplomatski kaže, ohrabri svoje beogradske domaćine da nastave svoju borbu protiv korupcije. To će malo morati da pričeka, jer još nismo uspeli da smislimo tehnologiju kloniranja i poništavanja zakona fizike.

Aleksandar Vučić ne može sve da postigne. Morao je u Zagreb da priprema posetu Tomislava Nikolića, koji je ostao da trenira dobrosusedske odnose u Beogradu. Predsednik Srbije se na insistiranje dosadne sarajevske novinarke izvinio, klečao zbog zločina koji su neki Srbi počinili u Bosni, pa i u Srebrenici. (Minut pre toga je rekao da genocid nije dokazan, a i ako se desio desio se svuda gde se ratovalo.) Strani mediji su odmah zabeležili još jedan istorijski zaokret, a neki naši sagovornici, pa i u današnjoj emisiji, smatraju da je to, bez obzira koliko je to izvinjenje bilo cinično i bezobrazno izrečeno, značajno, jer bolje je i takvo nego nikakvo. Postoji i treće rešenje: da ništa nije rekao; ćutanje nije uvek najgori izbor, jer negiranje genocida, a za dva minuta klečanje (iz fotelje) i izvinjavanje je farsa. A pogotovo je cinično kada sve to izgovara Tomislav Nikolić imajući u vidu ne njegovu zločinačku prošlost, o kojoj više izgleda nije uputno govoriti, nego ono što je govorio poslednjih nedelja o ratovima, susedima, haškom kazamatu, odlikovanjima koja je delio.

Svako od nas je doživeo da mu se neko izvine, ali na takav način da to čoveka još više pogodi ili vređa nego da je ovaj jednostavno ćutao. Na primer, bilo bi bolje da Srpska pravoslavna crkva ništa nije rekla povodom seksualnih aktivnosti vladike Kačavende nego što je izdala ono saopštenje iz koga ispada da je sa vladikom sve u redu, toliko u redu da su ga pre nekoliko meseci kada je podneo ostavku molili da ostane još malo, da pozavršava poslove koje je započeo. Verovatno su mislili i na onu sramotnu crkvu koju pravi u Potočarima.

Na početku današnjeg Peščanika slušate Miloša Vasića, novinara Vremena.

Miloš Vasić: Mislim da su vladiki Kačavendi prekršena ljudska prava. Njegovo je ljudsko pravo da ima seksualnu orijentaciju kakvu on misli da treba. Poslednja stvar koju bih mu zamerio je to, ali imam čitavu gomilu drugih stvari da mu zamerim: politički angažman, podrška Karadžiću i Mladiću, najviše to što je svoju pastvu napustio i zanemario devedesetih godina, kad je rat počeo. Nikad neću zaboraviti, 1995. godine pred Dejton, bio sam u Tuzli i Selim Bešlagić mi priča da je na tadašnjoj teritoriji kantona Tuzle bilo 16-17 hiljada pravoslavaca Srba bez ijednog sveštenika. Neka granata je bila bubnula, i to srpska granata, i razbucala pravoslavnu crkvu tamo, pa su oni tu crkvu popravili. Pa su onda pokušali da dobiju sveštenika, a onda su na kraju u onim njihovim lokalnim novinama objavili konkurs za pravoslavnog sveštenika. Radno mesto – paroh u Tuzli. Niko se nije javio.

I iz Hrvatske su 1991. svi otišli, na čelu sa Jovanom bez zemlje i vascele Italije, ostala su dva ili tri pravoslavna sveštenika. To su neke stotine hiljada ljudi bez duhovne utehe, da tako kažem. A Kačavenda ide kod Karadžića, dernja se sa Pala, pravi cirkuse da bi unutar Republike Srpske, pa i sadašnje Dodikove, dobio neverovatne privilegije, vozi se u debelim džipovima, zida dvorce itd. Tu se javlja još jedna krivično-pravna dilema. To što je viđeno na tom snimku spada u normalnu i dopuštenu seksualnu aktivnost između punoletnih lica sa obostranim pristankom, za to ne možemo da ga gonimo. Ove mangupe koji su to snimali, njih treba goniti jer je to krivično delo proizvodnje i rasturanja pornografskog materijala. I za to su ih, koliko ja shvatam, i tužili.

Da li je bilo slučajeva sa maloletnicima ili nije, mi to još ne znamo, ali postoje indicije i optužbe da se preosvećeni upuštao i u takve uživancije. To je stvar krivično pravnog sistema Republike Srpske, odnosno Republike Bosne i Hercegovine. Tu se javljaju neki vrlo ogorčeni ljudi, uključujući i roditelje, izgleda da oni tvrde da postoji dokazni materijal, svedoci spremni da svedoče. I u tom smislu je sveta matera crkva dobro uradila što je smestila Kačavendu u Šišatovac, kako je to Dositej zvao ‘u gluvu pustinju’ zajedno sa ovim Artemijem, gde mu je i mesto. Pojaviće se eventualni problem izručenja ili hajde da teramo stvar ad absurdum, do zahteva za međunarodnu pravnu pomoć – mi dostavimo optužnicu, a vi ga sudite, što bih baš voleo da vidim, ali ne verujem da će se ikad desiti.

Problem sa crkvom i u Srba i u Hrvata i u Republici Srpskoj, a bogami i u ostatku BiH, jer su se i imami nešto raspomamili, je u tome što je crkva zauzela položaj koji joj ne pripada ni po kom osnovu. Zašto? Zato što su političke strukture u svim tim državama zaključile da crkvu treba nutkati. I to je ono, pustiš pevca na prag, popne ti se na glavu. Oni smatraju da njih treba da se pita ovo i ono. Jutros gledam da su Srbi s Kosova nezadovoljni briselskim sporazumom išli prvo kod Irineja, pa tek onda kod Dačića i Vučića da vide čija nana crnu vunu prede.

Svetlana Lukić: Neke pravnici kažu da, pod uslovom da su svi bili punoletni u toj igri sa Kačavendom, tu ima još nekih elemenata. Moglo bi da bude elemenata podvođenja, prostitucije…

Miloš Vasić: Da bi bilo podvođenja treba da postoji element prinude ili iznude, da bi bila prostitucija treba da postoji finansijski element, dakle, plaćanje: zahtev i isplata. To što crkva prema homoseksualnim afektima ima određenu dvojbu i mršti se na to, to je već pitanje dogme, to je nešto sasvim drugo.

Svetlana Lukić: Kao što si sam rekao, srpska crkva se sve vreme petlja u neke druge stvari, kada nam morališe, ne samo povodom parade ponosa, kada pominje porodične vrednosti i tako dalje. Ovde će se reći ‘da, to su bila punoletna lica’, ‘ne, nije bilo podvođenja’, ‘bilo je plaćanja, znači da je prostitucija’. I sada svako treba da radi svoj posao, pa i crkveni sud. Izvini, kada je onaj fudbaler Suarez ugrizao Baneta Ivanovića i rekao ‘ja sam se njemu izvinio, on je meni oprostio’, policija je rekla ‘ne, čekaj, ne možeš da grizeš okolo’.

Miloš Vasić: Tim pre što ovaj magarac izgleda ima običaj da grize, nije mu ovo prvi put.

Svetlana Lukić: Jeste, ovaj je mogao sto puta da mu oprosti, ali Fudbalska federacija Engleske ga je kaznila da ne može da igra narednih deset utakmica.

Miloš Vasić: Neke stvari koje su propisane ima da se poštuju ili ako se ne poštuju nepoštovanje treba da bude kažnjeno. Problem sa crkvom je u tome što se našla u jednom moralno krajnje neugodnom položaju. S jedne strane, crkva ne samo što odobrava i podržava, nego i podgurkuje razne ekstremno desne pseudonavijačke, neonacističke i klerofašističke organizacije u tim njihovim avanturama ‘ubij pedera’, ‘čekamo vas’ i sve ostalo. Izvinite, ako jedan aktivni vladika, a nije prvi, setimo se samo Pahomija, a ima ih još, sebi dopušta tako nešto to mora biti da je dobro sa crkvene tačke gledišta, jer se pretpostavlja da vladika nije baš sasvim bezgrešan, ali je tu negde neki uzor vrline. Šta će sad da rade ovi nesretnici iz Obraza, Dveri, Naših i ostalih i ovi što nose krstače i mlate homoseksualce, šta će sada o tome da misle?

Svetlana Lukić: Ono što mene brine jeste da smo u slučaju Pahomija imali situaciju, a bojim se da to može i sada da se desi, da mladići, sada odrasli ljudi koji su bili žrtve, doživljavaju neprijatnosti i pretnje. Kada je katolička crkva pokušavala da reši slične probleme, makar kada je bila priterana uza zid, to je ohrabrilo druge ljude koji su takođe bili zlostavljani kao deca da se jave. To bi trebalo da bude korist od ovakvih situacija. A ovde je obrnuto, ti zapravo time što ćeš to da zacementiraš kažeš i ostalima ‘ako vam se desilo, nemoj slučajno da progovoraš, jer ćeš proći vrlo loše’.

Miloš Vasić: Ljudi koji su progovorili bili su stigmatizirani. S druge strane, imamo primer Nemačke gde kad je to jednom krenulo pretvorilo se u grudvu koja pravi lavinu. Odjednom su se pojavile stotine i hiljade, u Americi takođe. I mislim da crkva rizikuje jako mnogo zataškavajući. Tu se taloži jedno debelo nepoverenje i na taj način će crkva gubiti duhovni uticaj, ali što je još važnije, i politički. S finansijama teško da će da imaju problem, nemaju ga, ne plaćaju poreze.

Hrvatska ima najpovoljniji konkordat na svetu, povoljniji od tradicionalno poznatih zatucanih katoličkih država kakve su na primer Poljska, Irska ili Filipini. Crkva u Hrvata je najbolje prošla. Zašto? Zato što država, kao i u Srbiji i Bosni, misli da je to nešto strašno važno i oblik nacionalnog identiteta, da ako nisam katolik onda nisam ništa, govno na kiši, što bi se reklo. Kod nas je slično, s tim da je ta tradicija u Srbiji donekle slabija. Ja ću podsetiti na kralja Milana koji je pobesneo na crkvu u jednom trenutku, pa počeo sam da postavlja i patrijarha i vladike, hajde, kao dosta. Na Milana Stojadinovića koji je za vreme one polemike oko banovinskog uređenja 1938-1939. godine kada mu je došla delegacija iz Sinoda da se žali, rekao ovako ‘dobri oci i episkopi, vi ako imate nešto protiv skinite mantije i izađite na izbore, pa kad budemo videli koliko glasova imate onda ćemo da razgovaramo’.

Znači, u Kraljevini Jugoslaviji, gde su bile te tri državne vere, jedan predsednik vlade, koji nije bio poznat po napredno liberalnim stavovima, mogao je da odreže popovima, a ovi naši magarci se ne usude čak ni to. Ivica Dačić je jedini rekao ono što je nesporno ‘nemojte sad da mi se mešate s Kosovom, kad ste s Kosova pobegli 1690’, ali to je bio samo jedan Ivica Dačić. I sad ćemo videti šta će biti, kad je crkva pokazala zube njima, kad je crkva otvoreno i zvanično ustala protiv sporazuma, kad je crkva danas ohrabrivala Srbe protivnike sporazuma sa Kosova ‘samo vi napred, pa da vidimo šta će da bude’. Čovek ima utisak da oni čeznu za novim guslarskim bojem na Kosovu, kome će se privoljeti carstvu. Lako je njima u debelim džipovima i vladičanskim dvorcima da se privole nebeskom carstvu, neće oni da ginu na Kosovu, ima ko će da gine. Meni to izgleda kao jedno najobičnije licemerje, i jeres u krajnjoj liniji.

Istog dana kada su Srbi s Kosova otišli kod Irineja, tehnička delegacija, odnosno radni nivo za primenu tih sporazuma, otišla je u Brisel da sedne sa kosovskim tehničkim licima, da dogovore modalitete stvarne primene toga na terenu. Sticajem okolnosti u poslednje vreme razgovaram sa Srbima sa juga Kosova. Oni kažu ‘za nas se ne menja ništa, mi smo to imali i pre toga’. Neki od njihovih političara, s kojima takođe razgovaram, kažu da bi bilo možda mnogo bolje da smo malo istesali Ahtisarijev originalni plan, možda bismo bolje prošli. Ali problem je u tome da kada se neko previše cenjka, a jasan mu je krajnji ishod, onda će svaki put dobiti sve manje. Imali smo to u Hrvatskoj, Erdutski sporazum, Daruvarski sporazum, imali smo na kraju Z4 koji je bio najbolji od svega, ali Miloševiću nije bilo do Z4, jer šta briga Miloševića za Z4 kad je Tuđman obećao ono što je Bora Jović lepo objasnio ‘briga me za Srbe iz Hrvatske, oterajte ih, nabijte ih na kolac’, citiram Boru Jovića.

I šta sad imamo? Onda kad neki Miša Pupovac u Hrvatskoj krv propljuje da bi tom ostatku Srba, kao prvo van teritorije Republike Srpske Krajine, a kasnije i povratnicima nakon mirne reintegracije, osigurao elementarne stvari – ćirilica nije elementarna stvar, to je koješta, ali penzije, povrat stanarskih prava i ostalo, onda je Miša Pupovac izdajnik i Tuđmanov Srbin. I kad je Miša Pupovac otišao da razgovara sa Srpskom liberalnom partijom onda su ga DSS-ovci i ostale mračnjačke sekte proglasili za izdajnika i koješta.

Ako Srbi sa severa budu u stanju da izvedu zajedno sa Republikom Srbijom ono što je izvedeno tokom tzv. mirne reintegracije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema 1997. godine, oni su pobedili u tom slučaju. Oni su pobedili, a ovaj ceo cirkus sa ćirilicom koji prave hrvatski desničari je obična bedastoća. Srbi u Hrvatskoj nikad u životu nisu pisali ćirilicom. Ima doduše ćiriličnih natpisa na velikom broju grobova vrlo uglednih ljudi u zagrebačkim mirogojskim arkadama, to je ono grobljanski Hajat, gde se sahranjuju najznamenitiji. A to je krajem 19. veka bilo normalno. Međutim, Srbi u Hrvatskoj ćirilicu, brate moj, ne pišu.

Praviti od toga sad nekakav najveći mogući problem za račun Tomislava Karamarka i crkve koja stoji iza protesta ekstremno desničarskih veteranskih grupa, koje se zapravo s pravom mnogo više brinu zbog objavljivanja registra branitelja, pa da se vidi ko je bio u ratu, a ko bio sa dva svedoka. Broj branitelja u Hrvatskoj je narastao sa 150 i nešto hiljada 1992, na skoro 600 hiljada. Da citiram jednog prvoborca, čovek kaže ‘pa da nas je bilo 350 hiljada, mi bi sad sedeli u Zemunu’. Oni u zaštiti svojih privilegija, koje su ogromne, jer hrvatski veterani su najzaštićeniji beli međedi na svetu. Sad kad su u opasnosti da izgube penzije i važne invalidnine, naravno da će da vrište na ćirilicu i da se pojavljuju na Jelačić placu da se deru. Toliko o ćirilici.

Svetlana Lukić: Samo da se vratim na kratko na ovaj sporazum o Kosovu. Dakle, Ivica Dačić je jednog časa rekao ‘Srbima je važno koja čizma gazi tamo’. Kako ti tumačiš to ko bira policajca, koji će graničari biti, taj deo sa uniformisanim licima.

Miloš Vasić: Kao prvo, Kosovo još nema vojsku, ima taj zaštitni korpus koji je neko verovatno buduće kadrovsko jezgro te vojske. Okej, pristali su da neće razvijati svoje snage na teritoriji severnog Kosova. Policija je po važećim pravilnicima, koliko sam shvatio, pravljena tako da bude reprezentativna u smislu etničkog sastava. Ja sam inače pristalica toga da se lokalna samouprava konsultuje svaki put kad se postavljaju načelnici policijskih uprava ili komandiri policijskih stanica. To je ono dokle mi u Srbiji tek treba da se vinemo, to smo imali za vremena stare Jugoslavije, da se nije mogao postaviti komandir milicije, a da se skupština opštine ne izjasni o tome.

Okej, oni će predlagati glavnog komandanta za severno Kosovo Prištini, pa Priština bira između tri kandidata. Čuvanje granice je posao policije, a ne vojske, prema tome i to smo sredili na taj način, pogranična policija će biti u tim krajevima ovakva, u drugim onakva, takođe reprezentativna. U enklavama će takođe biti reprezentativna, i to se sve dade srediti uz malo dobre volje, nije to nikakav problem. Ono što me je obradovalo u celoj priči to je naš predsednik Narodne skupštine gospodin Stefanović, koji je sav sretan pre neko veče na televiziji izjavio, ne znam da li se posle grizao za jezik, ja bih na njegovom mestu, evo, kaže, konačno ćemo sada naše neformalne bezbednosne strukture da obučemo u uniforme. Pa čekaj, jeste li do prekjuče tvrdili da tamo nema nikakvih neformalnih bezbednosnih struktura. Svi smo znali da ima, naravno. Valjao sam se od smeha.

Svetlana Lukić: Kakve su mogućnosti da lokalni Srbi, to jest njihove političke vođe, koje znamo godinama pre svega po tome što su bili vezani za Koštunicu, koliko misliš da su u stanju da opstruiraju dogovor? I koje Srbija ima mehanizme da sprovede ovaj i naredne dogovore?

Miloš Vasić: Kako će se struktura vlasti među Srbima sa severnog Kosova ponašati zavisi od njihove procene ugroženosti vlastitih interesa. Ti su interesi sada ugroženi. Zašto? Zato što su negde od 1989-1990. kad je likvidirana kosovska autonomija oni bili u položaju da imaju sve i mogu sve. Nakon prevrata 2000. i Kumanova Republika Srbija je sve vreme održavala sever Kosova kao jedno potencijalno bure baruta. Mi smo tamo sručili ogromne pare poreskih obveznika, ne želim sad da računam, to su meni neki nezamislivi iznosi. Kako su te pare završavale i u čijim džepovima o tome mogu da pričaju Srbi sa severa Kosova, ali ne ovi koji su na vlasti.

Evo, jedna epizoda. U jednom trenutku sam pričao sa jednim direktorom pošte, čovek mi se žali, budući da je pošta bila premala za poveći broj stanovnika, oni su hteli da otvore novu, veću poštu. Pa ga je, mislim da je bio gradonačelnik u tom trenutku, vodio da mu pokaže neku zatvorenu robnu kuću čija je kvadratura, prizemlje i sve ostalo, sasvim odgovarala da se napravi lepa, velika pošta s puno šaltera i sa puno službenika, da ti ljudi budu podmireni. Dok su oni gledali taj napušteni prostor, ulaze dva bezvrata ćelava klipana u crnim kožnim jaknama iz debelog džipa i kažu ‘šta ćete vi tu’. Hoćemo da pravimo poštu, oni su rekli ‘napolje, ovde će biti kockarnica’. Sad te pitam šta je tamo, pošta ili kockarnica. To je bio dakle, zemunski pristup vlasti, to je bilo to.

Sad se tu treba prilagoditi novoj stvarnosti gde više ne može baš sve. Nema više duplih plata, izvolite, živite kao i ostali. I na kraju krajeva, ne znam kome je to izletelo od ovih trenutno na vlasti, ako ne i Aleksandru Vulinu, kaže ‘ljudi, pa kad se izbrojite koliko vas ima glasača Srba na Kosovu i ako svi izađete na izbore za Skupštinu Republike Kosovo, niko neće moći da sastavi vladu bez vas’. Znači, izvolite se integrisati i imaćete neku vrstu pozitivne diskriminacije, u krajnjoj liniji kao što imaju Srbi u Hrvatskoj u ustavu, pa se onda kad se pravi vlada pita Miša Pupovac, a ovde će se pitati Petar Miletić ili ne znam već ko god bude bio od njih. Jesu to dve hrapave površine, ali ako taremo dve hrapave površine jednu o drugu, a iste su tvrdoće, postaće glatke.

Meni je ova vlada, s obzirom na moja očekivanja, kriv sam, prijatno iznenađenje. Ima nekih stvari koje ekstremna desnica nacionalističkog tipa može da reši, a koje levica nikad ne bi mogla da reši. Mogu da zamislim šta bi bilo da je Ivica Dačić u jednom trenutku, prošlog maja, pre godinu dana, skontao da mu je bolje s Tadićem, pa da urade isto ovo. Kako bi se proveli, bilo bi strašno. Od svih ljudi, Ivo Sanader je prvi otišao u Preradovićevu ulicu u Zagrebu da Srbima kaže ‘Hristos se rodi’. Ivica Račan nije hteo da zna za njih, a bogami ni ovaj Milanović se mnogo ne pretrže. Neke stvari, dakle, postoje koje samo desnica može da uradi, da tako kažem, nekažnjeno. Ovi su uradili Kosovo, sad da vidimo šta će da urade dalje.

Gledam ih potpuno vrednosno neutralno, jedino se malo brinem za Acu Vučića, jer se previše razmahao i nikako da mu bude dosta. Mislim da bi tu trebalo malo više samozatajne skromnosti i malo više gurkanja institucija da rade svoj posao. Ako se pravi kult ličnosti, a Vučić je u velikoj opasnosti da mu laskavci naprave kult ličnosti, ja ne znam šta on o tome misli, nisam ga pitao, ali laskavci će mu napraviti kult ličnosti, a čovek je krhka posuda puna mana i podleže laskanju.

Svetlana Lukić: Mislim da delimično tome idu u prilog i sami mediji, jer koriste termine koje smatraju simpatičnim, ne znam iz kojih razloga, nekako podgrevaju to kod njega. A to je ‘Vučić je ljut na Srbe, pa je Vučić ljut na ovo ili ono’. Kakvi su to argumeni ‘ljut je, besan je’?

Miloš Vasić: Otkad pratim karijeru Ace Vučića, on je na radikalski način uvek ljut. Radikali su svet čija se politika svodi na nabusitost, nadmenost i pretnju nasiljem. Tako da se Aca ponaša kao što se vazda ponašao. Možda ga je neko naučio da treba da skuplja prste, da se malo umiri, ali iz njega i iz Tome Nikolića svako malo proviri ono ‘ma, nemoj da te mlatnem’. Ta radikalska nabusitost je još uvek prisutna. Pa nije mala stvar biti 18 godina izložen neposrednom dejstvu Voje Šešelja.

Svetlana Lukić: Kad si to pomenuo, setim se jedne epizode iz devedesetih godina kada sam bila na konferenciji za novinare SRS-a, tu je naravno bio Šešelj i Vučić i ostali. Bilo je proleće, divan dan i sa pijace se čula muzika, Romi su razvukli harmoniku i pevali kada je Šešelj poludeo, a onda su Vučić i neka žena krenuli da reše problem da se šef ne nervira. I ono što su smislili, ne da zatvorimo prozore, nego da ide neko da pripreti ovima tamo da začepe usta. Ja sam pitala, pa ne, zatvorićemo prozore, kao ne, ne, nije poenta da zatvoriš prozor, nego da odeš tamo onome da nalupaš šamare ili da mu makar pretiš šamarima.

Miloš Vasić: Pa to je otprilike ta priča. Kompletna istorija SRS-a je istorija nasilja, nabusitosti i vređanja.

Svetlana Lukić: Da, kako da očekujem da ćeš praviti nezavisne institucije, pa pustiti tužioca da se dere na tebe ili nekog drugog, iz Agencije za borbu protiv korupcije, na primer. Kako ćeš onda da praviš demokratsko društvo?

Miloš Vasić: To će jako teško ići zato što se naša kompletna politička klasa, ne govorim sad više o naprednjacima, naučila na ove vrednosno neutralne neoliberalističke priče. To je, dakle, menadžerska politika, stranka kao korporacija gde se gleda profit, ne gleda se kvalitet, gde apsolutno više nema ni ideologije, ni programa, osim da se klepi neka kinta.

Svetlana Lukić: Da li si ti video i šta misliš o izjavi Tomislava Nikolića sarajevskoj televiziji gde se on nešto kaje, moli za oproštaj i najavljuje odlazak u Srebrenicu?

Miloš Vasić: Čuo sam tonski deo toga par puta danas i to je tipični Toma Nikolić. On to izjavljuje preko volje, očito se oseća kao da mu neko zavrće rep. Vidi se da mu baš nije najmilije, ali da mora, i onda u jednom trenutku sa tipičnom radikalskom nabusitošću kaže ‘pa, šta hoćete, evo, klečim, jesam kleknuo, kleknuo sam, nemojte me više, pustite me’. Kao i sva ta naša izvinjenja, uključujući i Tadićevo, sve je to puki ritual, ali to je ritual koji je, pretpostavljam, neophodan u nekom civilizacijskom smislu reči. Treba proći kroz tu kalvariju Tominu, znam da mu nije lako.

Uzgred budi rečeno, još nije izjavio da mu je žao što je Ćuruvija ubijen, ja to očekujem, ali eto, mora čovek da se provuče kroz to: hajde, u redu, kleknuću. Ali to je sve ritualna priča koja je pritom i potpuno irelevantna znajući prošlost i kad sve saberemo na gomilu, šta god Toma pričao od toga nikome neće biti lakše. Ali će biti lakše Briselu i hajde, kao, neka smo i to obavili, da se okrenemo i da radimo nešto drugo. I mislim da je dobro što je on to uradio makar i tako. Hajde, u redu, rekao si, dobro, eto te s milim bogom, nemoj više da se vraćaš na tu priču. Ako još ode i u Srebrenicu, dobro, možda se stvarno to nekom dopadne.

Svetlana Lukić: Meni se čini da je nekad neke stvari bolje da ne radiš ako ne uradiš kako treba, jer Srebrenica nije bilo šta. Onda nemoj ništa ili ako to radiš onda bi morao da ne pričaš onako u UN. Niko te ne uzima ozbiljno, ni Bošnjaci, ni žene u Srebrenici, ni mi ovde. Zašto trošimo te reči tako beslovesno?

Miloš Vasić: Zato i govorim da je reč o ritualu. Mislim, ritual se ispunjava preko volje, preko one stvari. Reč je mnogo važna u našoj civilizaciji, pa bila iskrena, bila neiskrena bar si rekao, Okej, rekao si, idi s milim bogom, nemoj nas više s tim.

Svetlana Lukić: Ove nedelje u organizaciji Betona u Centru za kulturnu dekontaminaciju je održana tribina na kojoj su, pre svega o sporazumu Beograda i Prištine, govorili Zoran Živković, lider Nove stranke, Žarko Korać i Vesna Pešić.

Žarko Korać: Sporazum je potpisan posle jedne drame koja je meni lično bila vrlo neukusna i nije imala veze sa pripremom javnosti, nego, nažalost, sa nečim ozbiljnijim, sa karakterom te same vlade. Mislim da je sporazum vrlo važan, ja sam ga sam javno podržao. Kao što je Fukujama rekao kad je pao komunizam da je to kraj istorije, pokazalo se da ipak nije kraj istorije, tako i ja ne mislim da je ovaj sporazum kraj najtemeljnijeg problema koji Srbija ima u čitavoj svojoj istoriji u 19, 20, a evo sad i u 21. veku. To je problem nacionalizma, jedine konzistentne ideologije koju je Srbija u svojoj modernoj istoriji imala.

Ja ću o nacionalizmu govoriti kao o ideologiji. Mislim da je kod nas nacionalizam jedina trajna i utemeljena ideologija. Kosovsko pitanje je jedna od osnova te ideologije. Kao što vidite sada u nekim od javnih nastupa, ne samo crkve, nego i tzv. nacionalnih intelektualaca, govori se o tome da je Srbija izgubila dušu. Ono što je jedan veliki deo javnosti iznenadilo to je da se dve stranke često posmatraju, i to je po meni pogrešno, isključivo preko svojih nosioca liderskih funkcija, govorim o Srpskoj naprednoj stranci i Socijalističkoj partiji Srbije koje danas drže vlast u Srbiji i to dosta čvrsto. Ako bude prilike, pokušaću da govorim i o njihovom članstvu i biračkom telu. Pojačane autoritarne tendencije u tim strankama pokazuju da su i oni sami svesni da je to vrlo veliki zaokret za njihovo biračko telo i da je teško da njihovo biračko telo može dugotrajno da prati ovo što se dešava. Ali to je jedna vrlo zanimljiva i krupna tema, da li će njihovi birači moći da prate ono što su sada uradili oni koji su na vlasti.

Srbija u ovom trenutku u formalnom smislu šalje jednu pozitivnu poruku, potpisala je sporazum, započela je političke pregovore, što je ključna činjenica, ali istovremeno imamo porast novog autoritarizma. Imamo način vladanja, kako mediji prate sve ovo, sve to užasavajuće deluje i pokazuje da mi još uvek nemamo u ovom trenutku, a meni se čini i za neko duže vreme, promenu onoga što bi se nazvalo stavom javnog mnjenja prema svemu što se zbiva.

Zoran Živković: Sporazum je potpisan, to je dobro, da li je sam sporazum dobar – nije, iz više razloga. Prvo, zato što je sigurno moglo da se dobije nešto više, a reći ću i šta je to nešto više. Osnovni nedostatak je u tome što ne postoji garant sporazuma. Dejtonski sporazum je bio primer kako kad se potpiše sporazum na najvišem nivou uz ozbiljne garancije i ozbiljne garante posle toga nema nikakvih šansi da se bilo šta desi protiv tog sporazuma. Otkad je potpisan Dejtonski sporazum, na teritoriji Bosne i Hercegovine nije poginuo nijedan Srbin, nijedan Hrvat, nijedan musliman ili Bošnjak zbog toga što je te nacije i to je posledica tih visokih garancija. Ovde već dan posle potpisivanja imamo situaciju da prvi potpredsednik vlade kaže da to što neki tumače taj sporazum kao priznanje Kosova, da su to laži kojima se služi lažov Tači. A juče je potpisao sa tim lažovom, kako ga on zove i kako ga vidi, sporazum kojim čuva bezbednost Srba na Kosovu i Metohiji, interese Srbije, Srpske pravoslavne crkve i ne znam koga još sve.

Znači, sporazum je odmah stavljen u jednu poziciju velike relativizacije i pitanje je šta će biti dalje. Dan danas možete na društvenim mrežama da nađete govore tipa govora Vučića iz 1995. godine kad se pretilo bombardovanjem bosanskih Srba, da je on u Skupštini Srbije rekao ‘samo vi bombardujte, ako ubijete jednog Srbina mi ćemo pobiti hiljadu muslimana’. Sećam se i Nikolića koji je ponavljao Šešeljeve reči da problem Kosova treba rešiti tako što treba proterati milion Albanaca preko Prokletija, a one koje ne možemo da proteramo treba da pobijemo, citiram. Prema tome, ne verujem ni u Dačićeve iskrene namere, ni u Vučićeve, ni u Nikolićeve, mislim da se oni nisu promenili, ali da su dobili malo bolje savetnike za garderobu, retoriku i za to njihovo politikanstvo i politiku. I sa zebnjom očekujem sprovođenje sporazuma.

Da li ćemo dobiti datum, to je drugi deo teme. Mislim da ćemo datum dobiti, što naravno ne znači nikakav spas za Srbiju. To neće promeniti našu stvarnost, ali je vrlo važno da dobijemo datum, jer će time ovi koji drže vlast prestati da nas teraju da gledamo levo-desno, gde je naš Jerusalim, gde je naš spasilac, da li je to Moskva ili je to Brisel. Ako dobijemo datum onda je to naša konačna definicija smera u kome se krećemo, a to je zapad, odnosno EU. I to stvara i konkretne obaveze srpskih vlasti, ovih ili nekih sledećih, da počnu pregovore, da budu svakodnevno proveravani da li sprovode ono što jesu reforme neophodne za dalje korake prema EU. To je jako važno.

Vesna Pešić: To ponavljanje da se stalno plašimo nekog autoritarizma mi se čini kao nešto stereotipno. Hajde da budemo vrlo precizni kad o tim temama govorimo, a ne samo tako da lepimo nekakve etikete, ovi su autoritarni, pa onda kažemo ‘daj, i ovi su bili autoritarni, daj, i ovi su bili’. Pa da stignemo do naših istoričara kada kažu ‘mi smo uvek takvi bili, mi smo uvek bili autoritarni, uvek smo bili nacionalisti, uvek smo imali partijsku državu, uvek smo bili ratoborni’. Znači, stignemo do tih starih istina koje nas označavaju i onda na kraju stigneš do tog zida i ne znaš sad odakle više da kreneš. U tom smislu se ne bih složila zato što bi to moralo da se razloži mnogo detaljnije.

U stvari, ta građanska opcija koju sam isto u poslednje vreme kritikovala, ona se na neki način dodiruje sa nacionalistima i da to možda nismo do sada primećivali dok nacionalisti nisu došli na vlast. Mislim da je dodirna tačka tog istog pogleda na svet jednih i drugih, iako bi se sadržinski reklo da su oni različiti, da ta dodirna tačka jeste jedan pogled na svet koji zovem fatalistički. Ovde se prosto nikad ništa ne može promeniti, ljudi se ne mogu menjati, političari se ne mogu menjati, pogledi se ne mogu menjati. Moramo se vraćati na ovu ili onu godinu, moramo krenuti odande ili odavde. Fatalizam o nepromenjivosti nas u stvari spaja sa nacionalistima jer i oni to imaju, nacionalizam je po definiciji fatalistička ideologija.

Ovaj sporazum smatram važnim zato što smo 25 godina pod okupacijom. Ako ga tretiram kao početak oslobodilačkog procesa, znači da se oslobodimo, pogotovo što je Kosovo simbol svega toga, i pogotovo što su mnoge druge stvari već propale, da je ostalo još samo to, da se ta, najjača veza raskine. U stvari, kad ne bi bilo Kosova i SPC-a uopšte ne znam šta bi bili Srbi, uopšte ne znam šta bi bio taj identitet.

Smatram da je to jedan, kako da kažem, veoma lak način da se neko otkači i da mu se stavi etiketa ‘ti si iz devedesetih i ti si u stvari isti onaj što je proterivao preko Prokletija’. Kako neko ko sad pravi sporazum sa Albancima planira da ih protera preko Prokletija? Pa izgleda da su oni nas proterali totalno. To mi se čini potpuno nelogičnim što je Živković izjavio, a to u stvari vezujem za to da postoji jedna već okamenjena misao, koja je postala dosadna, fatalistička, od koje više ništa ne može interesantno da se čuje, nego možemo samo da odzvanjamo neprekidno jedno isto i da ne nalazimo nikakve načine da izađemo i da gledamo šta možemo dalje nešto da vidimo, sagledamo ili da bilo šta kažemo.

Ako je to oslobodilački posao koji se sad dešava onda me je briga ko to radi, mislim da je čist luksuz da pitam ‘a ko mi je oslobodilac’. Zašto me ne oslobađa Zoran Živković? Pa možda bi bilo lepše, više volim njega, ali on ne oslobađa, pa neka oslobađa ko stigne.

Ja sam se strašno radovala što su se moji glavni neprijatelji iz devedesetih godina, koji su bukvalno stajali nasuprot meni, promenili. Našla sam u jednom lepom Žižekovom tekstu na Peščaniku, gde on u stvari kaže za Margaret Tačer nešto vrlo zanimljivo, slično ovome što ja sada govorim. On kaže ovako ‘Margaret Tačer je smatrala da je najveći uspeh u njenoj politici Toni Bler’. Zašto? Zato što je od laburista napravila liberale. Prema tome, ja sad to isto kažem, moj najveći uspeh su ovi sada na vlasti, zato što oni pričaju ono što sam ja pričala. Umesto da im kažem ‘ne, nikako, ne, bolje je da pričate kao Šešelj’. Pa bolje je da pričaju kao ja.

Ja sam proglasila, na opšte čuđenje, da je nacionalistička politika pukla. Drugim rečima, da je ona propala i ja mislim da jeste. Sad, možemo to da dokazujemo na više načina, s tim što kad ja to kažem ja se uvek ogradim, da to ne znači da je nestao nacionalizam kao mentalna crta pojedinih ljudi, ali država više ne vodi nacionalističku politiku. Milošević je vodio tipičnu nacionalističku politiku, a čak mentalno nije ni morao biti nacionalista. Vrlo često je to bilo pitanje da li je Milošević bio nacionalista ili ne, ali mene to uopšte nije interesovalo zato što je on vodio nacionalističku politiku.

Htela bih da time zaključim, morali bismo da objavimo da je došao kraj borbe za kolektivna prava. Pa, valjda ima života i van kolektivnih prava. Drugim rečima, da li možemo sada da se prebacimo na teren stvaranja naših ličnih identiteta i sudbina, konačno, i neke države koja treba da se sredi i da napravimo jednu normalnu građansku državu, a da jednostavno postanemo strašno osetljivi na sve one koji bi otvarali nove teme i nova kolektivna prava. A da onda u tom kontekstu kažemo i to da je i ova poslednja igra koja se odvija oko Kosova ustvari definisanje nekakvih kolektivnih prava preko autonomije Srba na Kosovu. Kako će to opstati to je potpuno drugo pitanje. Time stavljam jednu primedbu na ovo što je izgovorio Žarko Korać. On je rekao kako se ti nacionalizmi vraćaju. Pa, naravno da se vraćaju, pa ne možeš sad da staviš crtu i gotova cela stvar.

Ali kad govorimo o Novom Sadu, ne bih prihvatila da je nacionalizam tu postojao samo s jedne strane. Mislim da je nacionalizam postojao i u deklaraciji. Moramo da postanemo osetljivi, da nisu samo unionistički nacionalizmi nacionalizmi kako smo do sada percipirali, nego da su i drugi separatistički potezi takođe nacionalistički. Naši ljudi zaboravljaju da više ne žive u Jugoslaviji. Kao što je Zoran Đinđić rekao ‘kad je bila Jugoslavija mi smo od nje stvarali Srbiju, kad imamo Srbiju mi bi sad od nje stvarali Jugoslaviju’. To su neke federalne države koje ne možemo da savladamo i da sad u stvari pravimo nekakve nove države, kao ovaj Petrović što je izašao i kaže ‘jedna bi država bila Vojvodina, druga cela Srbija, a treća država Beograd’. Pa, mislim, takav predlog zvuči ludački.

Žarko Korać: Imate čitav niz potpuno protivrečnih poruka. Možda je to paradigmatski slučaj, imate predsednika Tomislava Nikolića koji prima Dodika da se konsultuje sa drugim šefom srpske države, a posle toga gospodin Komšić nije došao u Beograd. Tomislav Nikolić kaže da sve što želi je da Bosna bude izvanredna država, da je on krajnje posvećen tome. Ali on daje odlikovanja svim ljudima koji su podržavali Miloševića. Tomislav Nikolić nagrađujući ljude koji su podržavaoci te politike u inostranstvu, od Lukašenka do ne znam koga, u stvari nagrađuje samoga sebe i svoju prošlost. On ne da se ne odriče te prošlosti nego je na jedan vrlo neobičan i psihološki indirektan način nagrađujući ljude koji su bili glavni podržavaoci te politike, pošto ne može samom sebi da dodeli orden, u stvari nas podseća da je to bila jedna dobra i ispravna politika. Neko može da smatra da je pozicija predsednika države irelevantna, ali ja bih se usudio da kažem da nije sasvim irelevantna. Ovo što radi se ne može nikako tumačiti neiskustvom nego jednom sistematskom pozicijom i stavom.

Jedna stvar je sigurna, nimalo ne potcenjujem potpisani sporazum, ali primena tog sporazuma će biti dosta teška. Taj sporazum je vrlo interesantan zato što otvara jedno drugo pitanje, a to je pitanje položaja Srba južno od Ibra, iako se ovde manipuliše i tvrdi se da danas većina živi na severnom delu Kosova, ali jedan veliki broj Srba živi vrlo daleko od severa Kosova i geografski i politički. Neki od njih su već izlazili na izbore, pre svega lokalne.

Ne znam da li znate, prema sporazumu se raspisuju izbori i biće vrlo zanimljivo, Beograd će morati da podstakne Srbe na Kosovu da izađu na te izbore. Ne znam da li znate da u nekim srpskim opštinama imate dve opštinske vlasti, jedna je izabrana po izborima koje je organizovao Beograd, koje Priština smatra ilegalnim, a drugi su izabrani po zakonu o izborima Kosova, odnosno Prištine. Tako da u nekim mestima na Kosovu imate dve srpske vlasti, jedna po jednim izborima, a druga po drugim.

Za mene je centralno pitanje da li vi možete potpisati jedan sporazum, a da se ništa ne promeni u društvu. Imam za vas vrlo lošu vest: može. Zavisi kako će društvo interpretirati ono što ste uradili. Jedna od teza nastanka nacizma, a ima ih mnogo: imate završetak Prvog svetskog rata koji nemački narod doživljava kao veliku nepravdu, jer Nemačka zapravo nije slomljena na frontu. To nije isto kao Drugi svetski rat, to je ogromna razlika, ali je to nemački narod doživeo kao izdaju.

Ovde je primetno jedno zaista duboko neslaganje. To što neko drugačije vidi ono što se dešava u našem društvu, uopšte ne znači da on veruje u nepromenljivost političkih pozicija. I ja isto ne mislim da se Srbija deli na prvu i drugu Srbiju. Imam za vas vrlo lošu vest, postoji samo prva Srbija, ona je nacionalistička država, druga je vrlo slaba. I moram da kažem i ovo, ta prva Srbija ubija. Ubijen je još jedan šef države u ovoj zemlji, zove se Ivan Stambolić. Srbija je, nedavno ste imali jedan tekst objavljen u listu Danas Dubravke Stojanović, koja je prosto taksativno navela istorijske činjenice koliko je vlada svrgnuto i koliko je vladara, predsednika i šefova država u Srbiji ubijeno. Naša istorija je nasilna. I ta prva Srbija ubija. Da pređem olako preko činjenice da je to jedna tragedija moje zemlje i društva u kome živim jednostavno ne mogu.

Moram da kažem da Srbija jeste na nekoj vrsti raskrsnice, ali meni putevi kojima ona dalje ide još uvek nisu nimalo jasni. Voleo bih da imam više optimizma, mnogo bih se bolje osećao, ali me sve što sam gledao devedesetih godina – nespremnost da se prizna zločin, nespremnost da se govori o prošlosti, nespremnost da se promeni politika prema Bosni i Hercegovini, cinizmi koje vlast pokazuje u odnosu na ono što se dešavalo u ratovima, to su sve stvari koje me dovode u veliku sumnju koliko je naše društvo u ovom trenutku, ne čak spremno, nego koliko uopšte može da se promeni.

Svetlana Lukić: /iz razgovora o 500. radio emisiji/ Jedno vreme sam ubeđivala Svetlanu i govorila da je u Srbiji važno da nešto traje, jer se stalno nešto počinje pa prekida. A onda se sutradan probudim i pomislim, pa i crkva traje dve hiljade godina, pa vidi na šta to liči. Tako da je bolje da ne traje, treba nešto i da se ugasi. Mi smo nekoliko puta ispadale neozbiljne jer smo najavljivale gašenje Peščanika, pa smo se vraćale i onda više nemam pravo ništa da govorim. Jednog dana ćemo nešto da odlučimo, ali zaista više nema smisla da bilo šta najavljujem, pogotovo što ne znam šta ćemo da radimo. Hajde, Miloše, da krenem od tebe, što ti misliš da je uopšte bitno da pominjemo petstotu emisiju koja je kao neka okrugla cifra važna?

Miloš Ćirić: Ja sam ovaj današnji razgovor zamislio da mi vas nešto pitamo, a ne vi nas, tako da, evo, ja ću odgovoriti sada na ovo pitanje, ali onda ću uzvratiti pitanjem. Mislim da je važno da pomenemo, a posebno za neke generacije u koje spadam i ja, da je pre tih petsto emisija postojao period od 13 godina u kome ste vas dve sarađivale. Od kraja osamdesetih godina na radiju, pa kroz devedesete do 2000. kada je Peščanik i krenuo. A ja ću vas samo podsetiti na emisiju ‘Niko kao ja’ koja je išla krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Vi ste tada rekli: ‘U našim emisijama postoji pozitivna diskriminacija manjinskog mišljenja. Neopravdano marginalizovani ljudi i ideje biće glavni junaci našeg programa.’
Svetlana Lukić: Neke stvari koje smo radile su bili iznuđeni potezi. Kad govoriš o 1989. godini, prvo, tada postoji samo Radio Beograd, ne postoji B92, ne postoje slobodni mediji. Mi smo u okviru toga shvatili i hteli smo da u emisiji ‘Niko kao ja’ gostuju ljudi koji su u opoziciji. Govorim o Dragoljubu Mićunoviću, Zoranu Đinđiću i tim ljudima koji fizički nisu imali pristup decenijama na Radio Beograd. To je krenulo odatle, Milošević je već bio na vlasti, rat se priprema, mi naravno to nismo znali ili makar ja nisam znala, ni verovala da će tako da izađe na kraju. Ali videli smo da je neko strašno vreme i jedino čega smo se sećali, jer smo i mi odrasli u socijalizmu, to je onaj Slučaj šestorice, znamo za profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta. I tako, onda njih zovemo u goste i pokušavamo da im napravimo prostor da u okviru medija mogu uopšte da govore. Njihov zajednički imenitelj jeste otpor prema srpskom nacionalizmu, šovinizmu i ratnoj propagandi, odnosno ratnoj ideologiji. I to je u stvari zajednička nit, eto, to je nešto što je naša tema. Šta ja znam, otkud znam kako bismo se ponašali da su okolnosti bile normalne, prosto nas je tema odredila i pošto je to manjinsko mišljenje o Srbiji onda je to tako ispalo na kraju.

Nadežda Milenković: Tu ste dosledne, pošto ste na početku bile na Šešeljevom spisku, i evo, sada, dvadesetak godina kasnije ste opet na spiskovima Naših, Dveri i ostalih. U međuvremenu niste rehabilitovane ni sa onog ni sa ovog spiska. Mislim, i Dražu smo rehabilitovali, a vas ne. Da li je vaša procena da ćete jednom biti rehabilitovane ili je to da ste na spiskovima nepoželjnih i nepodobnih ta nit koju Miloš pokušava da prepozna?

Svetlana Vuković: Ja sam stalno ono što mi radimo doživljavala kao antiratni angažman. Mi smo negde do 1993-1994. godine verovale da svojom emisijom, tim besomučnim putovanjima po ratištima možemo da zaustavimo rat. Odemo u Sloveniju kod Milene Zupančič, pa, ako ja nju ugledam, ako se mi dogovorimo, rat će da stane, ili ako grdim prve carinike na granicama koje se prave između zemalja. Naše ponašanje je u stvari bilo potpuno suludo i na neki način iracionalno. Kada je već dobrano zašlo u drugu, treću godinu opsade Sarajeva onda je bilo jasno da u stvari od toga nema ništa. Mi smo prvu istinsku krizu tada doživele. Bile smo uveliko bez posla i shvatile da smo dva neka mala pojedinca, pojedinke koje se tu nešto muvaju po bivšoj Jugoslaviji, snimaju onim bednim kanticama, kako smo mi to zvali, te neke ratnike. Uvek smo išle na srpsku stranu da vidimo na šta oni to pucaju i u nekim snimcima imamo kad Svetlana njih eksplicitno pita ‘je l’ znaš gde pucaš, je l’ znaš zašto pucaš’.

Miloš Ćirić: Da li se sećate kada ste 1991. u svom dnevniku napisali: ‘Danas sam shvatila čemu služi susret sa Lukić, nas dve ćemo zajedno preživeti ovaj rat’.
Svetlana Vuković: Da, mi smo to ratno prijateljstvo, jer nas dve se nismo poznavale, upoznale smo se kad smo imale 30 godina. Ali taj posao nas je približio i to kako smo ga shvatile: da mi treba da zaustavimo rat. Da, mi smo verovale da mi to radimo, zato smo bile tako, kako to moja tetka kaže, nedolično ozbiljne. Znači, i dan danas smo takve i onda svi kažu ‘ajde, više, dosta, moralne gromade i ne znam šta’. To je ono čega se setim, da se mi borimo protiv rata, protiv tog užasa, protiv svega toga i da smo mi tako kao neke aktivistkinje.

Srđa Popović: Moram ja da postavim jedno teško pitanje, sastoji se iz dva dela. Prvi deo je, je l’ vi vidite neku vezu između sebe i odjeka ’68? Ja je vidim. Na tu ’68. se ovde gleda s jednog ideološkog i čisto političkog stanovišta i sudi da je ona bila ultra leva. A onako kako sam je ja doživeo, mnogo ljudi koje ja znam iz tog doba, to je bio jedan trenutak kada je pod uticajem i onog što se dešavalo u svetu, nastao jedan jaz među generacijama i gde je u stvari život probio taj jedan okoštali sistem. Prosto nije više moglo tako da se živi. I posledice su bile velike, ne u politici, nisu bile nikakve, ako nisu čak izazvale i povratak neke čvrste ruke, ali u kulturi su bile ogromne. To vidite po crnom talasu, po pozorišnim predstavama, izdavaštvu, novinarstvu. Nedavno sam kazao Lazi Stojanoviću, je l’ da da je bilo divno ono vreme kad si robijao. On se složio, da, tu je neka nada postojala da se može izaći iz toga okoštalog sistema.

Mislim da je cela opozicija iz devedesetih izašla u stvari iz ostataka šezdesetosamškog pokreta. Svi, od Koštunice do Đinđića, do Koste Čavoškog, nije važno, sve je to izašlo odatle, iz tog jednog proboja. Publika je istrčala na teren i više niko nije mogao da ih izbaci odatle. Mislim da je taj duh najviše prisutan u kulturi, koji je vaša preteča. S moje strane to je kompliment.

Drugo, kad govorite tako o tom svom antiratnom angažmanu i svojoj motivaciji i želji da zaustavite rat goloruki, i meni su moja deca prebacivala što nisam zaustavio rat. To je nekako svako osećao kao da je nemoguće da će se to dogoditi, da tu mora neki razum da nadvlada i neki čak instinkt samoodržanja, da se ne srlja u propast. To je jedna stvar koja više nije aktuelna. Rat je završen, Hag je završen, Kosovo je završeno, i u tom smislu sam ja sugerisao na jednoj od prošlih tribina da pričamo o tome da je jedna čitava epoha završena, tj. svi procesi koji su počeli na Gazimestanu u stvari su okončani. I računi su stigli. Ništa se tu ne može nastaviti. Obzirom na ovo što sam sad rekao, šta ćete vi sada? Vi ste proizvod tog vremena, za mene od ’68. do jučerašnjeg Brisela i vidim da je celokupna javnost zbunjena zato što su sve dežurne teme iscrpljene. Imate li neku predstavu šta su sad teme, kuda odatle?

Svetlana Vuković: To je više pitanje toga šta vas pokreće, ja sam o tome govorila. Sad dok ste govorili pale su mi na pamet zabeleške koje je Andre Malro pravio u doba kada je bio De Golov ministar kulture, u jednom sasvim drugom vremenu pod desničarskom vladom. On priča kako se kad god gubi orijentaciju vraća trenutku u kome je on naučio šta je sloboda, šta je istina, a to je Španski građanski rat koji je već završen, izgubljen. To je sve prošlo, nema veze, ali vi vidite kako to na njega uvek iznova deluje.

Srđa Popović: To su ti događaji koji vas obeleže trajno.

Svetlana Vuković: Prelomni događaj za pojedince. Za mene je prelomni događaj strogo uzev Vukovar. I kada raspravljamo o ljudskim pravima, ili kada sam se jako razbesnela što nikako ne može u Beogradu da se održi gej parade, mene i u tim događajima pokreće to gde sam se ja ispekla, to gde sam pekla taj svoj životni zanat.

Svetlana Lukić: Šta ima tu još, kada je Tadić došao na vlast, a Koštunica otišao, sećam se da je kolega Žarković u uvodniku u Vremenu napisao ‘šta će sad one da rade, evo, otišao je Koštunica’. Pa, znali smo šta ćemo da radimo. Koliko je već prošlo od tad, osam godina?

Ovo što ste maločas slušali je deo razgovora koji smo Svetlana i ja vodile sa našim dugogodišnjim sagovornicima, saradnicima i autorima, Nadeždom Milenković, Milošem Ćirićem i Srđom Popovićem. Ako nekoga zanima, za dva-tri dana moći ćete na našem sajtu pescanik.net da vidite opširniji video snimak našeg razgovora. Bio je ovo Peščanik, petstoti po redu. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, doviđenja do oslobođenja.

Radio emisija 26.04.2013.

Peščanik.net, 29.04.2013.