Ili bolesna devojčica e. munka

Ovu emisiju smo povremeno radile od 12. januara 1991. do štrajka Drugog programa Radio Beograda u aprilu 1992. Za to vreme velikom brzinom dogodili su se najvažniji događaji devedesetih: deveti mart, najkrvaviji deo rata u Hrvatskoj i početak rata u Bosni. Emisiju koja je godinama bila zabavno-turistički magazin subotom, pretvorile smo preko noći u čudnu kombinaciju izveštavanja sa ratišta, Brehtovih antiratnih songova, jugonostalgičke neverice, masovnih scena otpora Miloševiću na ulicama Beograda i ličnih ispovesti ljudi koji su, kao i mi, pokušavali da shvate šta nas je to snašlo. Od originalnih emisija sačuvana je samo špica i nekoliko naknadno sklopljenih dokumentarnih reportaža. U proleće 1992, Svetlana Lukić je skinuta sa svih živo vođenih emisija. Pre konačnog odlaska sa Radio Beograda, u jesen 1992. sele smo na autobus za Pale i otišle do opkoljenog Sarajeva, da pitamo naše momke da li znaju na koga i zašto pucaju.

iz dnevnika svetlane vuković

19.11.1990, Svetlana Lukić će izdahnuti od umora na naše oči. Neke ljude bi trebalo zaštiti kao nacionalni park. Ona se mora zbrinuti, jer sama to uopšte ne ume. Možda su svi sportisti takvi, svedeni na vrh noža. Ne znam, ona je jedini sportista kojeg znam. Dupli Strelac bez kućne nege.

02.12.1990, nedelja, 21.00, Toma završio montažu Samo komunisti imaju tv u boji za festival u Berlinu. Ništa nismo jeli čitavog dana, imam vrtoglavicu. Znam šta hoću da budem. Hoću da budem mala žena iz radio aparata. Hoću da živim tamo.

05.12.1990, sreda, dva po ponoći, sinoć su mi četnici zaplenili traku, dečak Miloš i ja smo pronašli revolver ispod vetrovke, Četnici su rasplakali i mene i Miloša.

07.12.1990, petak, 22.00, časovi francuskog, predizborna ćutnja, glavobolja. Svetlana Lukić misli da obavezno treba glasati. Glasački listić na stolu. Sneg i vlaga. Četničke divizije u Kninu.

17.01.1991, četvrtak, tri po ponoći, počeo rat u Zalivu, telefonske veze upravo prekinute, Buš još uvek ne progovara. Direktni prenos rata – to je više nego što mogu da podnesem. Sad spavaj. Rat još nije stigao ovde. Spavaj.

03.03.1991, nedelja, 18.00, Milošev otac je osuđen na tri i po godine, prestao rat u Zalivu, hrvatski specijalci u Pakracu. Sinoć žurka, kuvala sam kafu ubledelom momku iz Knina.

16.03.1991, subota, 17.00, studentske demonstracije, 9. marta su tukli, tenkovi u centru grada, u nedelju su studenti došli na Terazije i razišli se četvrte noći. Kontramiting na Ušću. Branislav Lečić – najbolji glumac. Išla sam tamo dok me masa i iščekivanje upada vojske i policije nisu toliko isfrustrirali da sam – istukla svog bivšeg dečka sa Mljeta. Treba pokupiti snimke od Dace, Sande i Jugoslava, dok ih ne presnime. Niko ne čuva snimke, to mi nije jasno. Proleće je danas.

23.04.1991, ponedeljak, 23.00, Zegi megi će tri puta uzastopno biti Svetlanin. Popodne u Mažestiku, kelner ju je prepoznao i cedio joj kajmak s mleka. Ona je vilin-dete ucveljeno među ljudima.

03.08.1991, subota, 20.00, U selu Dalj 90 mrtvih, Rat ne dolazi u cokulama već u patikama. Tap, tap, tap – i on je tu, kaže mi juče Bogdan Bogdanović. Prekjuče Rahela Ferari, rashodovana verglašica iz Opere za tri groša. Emisija Troj. Svi smo zgrčeni, sa Onim zalogajem jabuke, zagrcnuti ispred TV ekrana. Opet direktni prenos rata i raspadanja. Miniranje katoličke crkve, nesposobna da napišem pismo Stenu u Zagreb. Boni i Neša pobegli iz Celja. Hajka. Gospode, danas mi je užas. Danas me je strah.

18.09.1991, sreda, 23.00, Ivanovo detinjstvo na NTV, scena sa brezama, bez novca, taj rat, bombarduju Zagreb? Bosna, svi kažu da je to pitanje dana. Mario u tom Zagrebu. Telefonske veze u prekidu. Umorna, jesen, Bitef bez Pandurovog Hamleta. Sve srušeno. Čitava naša osetljiva mladost. Konji zobaju Andrjušine jabuke. Ubijen i Giška, ta budalina. Gospode, pa ti nam tek spremaš najcrnje. Lepe slike Miće Popovića.

07.10.1991, ponedeljak, 10.00, divna emisija u subotu: Svetlana Knjazeva i Nebojša Ignjatović, Hej Sloveni za Slobu, doček kralja-guze, K. Weil i Beograđani, kako ste. Razglednica od Stena, Boris Grajner je mobilisan, kopa rovove na dvadeset kilometara od Zagreba. Sten je za njega smislio RISBO razglednicu: negdje tamo ispod bombi, Greiner je na liniji. Ne uspijeva se javiti već gomilu dana, ali ja znam, on će ostvariti naš najdivljiji san i spičkati jedan MIG u šesto komada. Dubrovnik. Pismo Šnajdera Borbi. Od pre par dana znam čemu služi susret sa Lukić: nas dve ćemo zajedno preživeti ovaj rat.

12.11.1991, utorak, 19.00, Lukić noćas u Vukovaru, otišla je tamo bez mene. Naravno, jer ja bih išla samo zato da me ne bude strah za nju, a ne kao novinar. Njoj ništa ne sme da se desi ili ću se ja ubiti.

13.11.1991, sreda, dva po ponoći, bila je peta u kolima, išli su do Borova Sela, rasulo je opšte, u istoj ulici se gine, žena gura dete u kolicima, vojnik podgreva konzervu, drugi s decom igraju odbojku, iz kukuruza izlazi snajperista, starac mirno bere taj kukuruz, neobrijani rezervisti šetaju u papučama i belim vunenim čarapama, novinarka BBC snima napeti komentar u pancirnom prsluku, paljba iz automatskog oružja zvuči prozuklo i neubedljivo, tenkovi zaboravljeni uz put, dečak s dvogledom i njegov deda čuvaju rampu lokalne pruge, pedeset sedmoro ljudi, koji su do tog jutra bili u podrumima, nestalo na putu za Dalj, iznad Borova Naselja je crni dim, detonacije, snajperista iz kukuruza je Hrvat i vodi svoj rat, vojnici priznaju da se oni Hrvati opasno biju, noćas trojica mrtvih i dvojica ranjenih, dobroćudni major kaže – to nije mnogo. Lukić se vratila umorna, ali živa. U lila jakni.

21.11.1991, četvrtak, tri po ponoći, devetnaestog u Vukovaru, drugi dan Pada grada, francuski novinari Anjes, Erve i Mišel iz kolone izdvajaju plavooke ljude, njima su to Hrvati. A u kolonama ljudi koji izlaze iz podruma u stvari nema nikog. Ni straha, ni plača, ni gneva, ni jednog razvrstavanja. Samo umor tog sveta. Zdrobljene kuće. Izgladneli psi i koze imaju lica, ne ljudi, bledi i u muku. Ljudi su van sistema. Nemam čime to da mislim. Otišla sam da vidim, da mi postane stvarno, vraćali smo se preko Gazele, Beograd je blještao u mraku, čekao nas i bio – isti. Zvuci metaka, modulacije glasova, ravnodušnost pred leševima, šuplje noći bez snova. Ne želim ništa da izjavim. Neću ništa da kažem. Večeras su došli tata i mama i videli da pušim. Takođe imam i jak nazeb. Eto, to pluta razorenim sistemom.

30.11.1991, subota, nemam sat, ovaj nazeb nikad neće proći, mrtvi su Fred Merkuri i Klaus Kinski, predlog Svetlanine suspenzije, zbog Vukovara su nam skinuli dva Zegi megija mesečno. Čitam drugu knjigu Josifa i njegove braće – Josif je po drugi put u jami. Plačem zbog Vukovara kada mi Drakče pusti emisiju o devetom martu, kada Zaga Golubović lupa pesnicom o sto i govori da je to sramota, ali nikada sama od sebe. To će ostati kamen. Sedim u kožnim foteljama preko puta bioskopa Jadran, ljudski žagor, sve nas je stid praznika zemlje koja više ne postoji. Život je zaustavljen i mi se krećemo kao seni. Nadam se samo jednom – da ćemo svi odleteti u vazduh.

13.12.1991, petak, 12.00, radimo svaki drugi Zegi megi, a ovaj nije taj. Lukić jako bolesna – ne zna se da li više od emisije koju je radila prošle subote ili od ove koju ne radi. U nedelju putujemo na par dana u Zagreb. Svetlani se stalno vraća ista slika: trenuci pre svakog pojedinog ubistva tih ljudi, čije osakaćene i spaljene leševe gledamo svake večeri. Trenuci pre ubistva jednog, dve hiljade, pet hiljada pojedinačnih ljudi. Kako je to izgledalo. Kako se to dešava i radi. Tone dublje u bolest sa svakim od tih fleševa. A ja cupkam sa strane i kuvam joj pileće čorbe. I čaj i griz i ništa.

19.12.1991, četvrtak, 18.00, Lukić napunila 32, poklonila sam joj Hrišćane i lavove, grafiku Katarine Zarić, ponedeljak u Ljubljani, popodne u Bohinjskoj Beli sa Milenom Zupančič i Dušanom Jovanovićem, utorak i sreda u Zagrebu, uz zgrade su poređane vreće peska, prozori u lepljivim trakama, susret sa Slobodanom Šnajderom, prespavali kod Vesne, hoteli nas nisu hteli zbog prezimena, budila nas pucnjava sa fronta, to je tako blizu, hodamo ulicama sa putnim torbama, mimoilazimo se sa stotinama ljudi, i oni nose putne torbe, Vesna kaže – izbeglice iz Osijeka. Juče susret sa Stenom, platio je svoju kafu i izašao. Hrvati su uvređeni, rastužili smo ih do kraja. Lukić i ja smo, opet, pobesnele jer nismo smele da govorimo srpski. Ma užas, haos i glupost. Htela sam da se pobijem sa kelnerom, koji mi je rekao – ne’š ti meni popit kaFu u Interkontiju – ne bi li me hosovci sa susednog stola ubili na mestu i prekratili mi te nepodnošljivo besmislene muke. Onda su slavili dvadeset godina Hrvatskog proljeća. Savki Dapčević su izneli šamlicu, da bi virila iznad govornice. Povratak preko Budimpešte. Srpsko-hrvatska govnarija smrdi do neba. Malopre sam izbacila Nikačevićevog studenta, koji skuplja priloge zasrbeugroženeuhrvatskoj. Pobila bih ih sve. Sve će proći, ovaj bes već sutra, samo Juge više nema. Moja zemlja više ne postoji i ja sam beskućnik.

28.12.1991, subota, 14.00, u četvrtak uveče Lukić i ja se, logično, survale sa puta za Obrenovac, gde je Rade Šerbedžija pevao Brehta. Propisno smo se ugruvale, moraćemo da snimimo, ja rebra, ona glavu. Kada su nas izvukli iz kola, klekla sam i hladila dlanove na snegu. Njene poslednje reči pre sletanja sa druma – nešto sam nervozno-depresivna.

10.01.1992, petak, 12.00, Radoš sutra vodi treći Zegi megi za redom, Lukić opet na lekarskoj kontroli, potrebna mi je žurka sa puno E.M.F. i Simply Red. JNA oborila helikopter EZ, sinoć benefit za Mandićevu Ružu lutanja u Bitefu: nova deca u publici, prelepa, sa tankim naočarima i dugim, svilenim kosama, njihov tihi izolovani slang i bistre oči. Svi oni će otići iz zemlje. Intervju sa Šnajderom izašao i u Vremenu. Sloba – mirotvorac, gromoglasni božić sa pucnjavom, šta je u glavama ljudi.

22.01.1992, sreda, jedan po ponoći, očajna se vratila iz poslednje posete Sarajevu, nisam uspela da ubedim Kuriće da će biti rata u Bosni i da treba da se sklone. Noću pucnjava sa brda, svi odmahuju rukom – ma to Srbi šenluče. Sanja me vodi po Baš čaršiji i kaže – ja znam sve o svetom Savi, a šta ti znaš o nama. Stidim se u ime nacije kojoj ne pripadam. I izgleda da, na kraju krajeva, to znači biti Srbin. Sutra intervju sa Ivanom Čolovićem: erotika i rat. Čekam da Lukić ozdravi, smešno zatočena, kao miš pod šerpom, sam sa pola ljuske oraha.

03.03.1992, utorak, 11.00, prošle subote Vašar u Topoli, ove subote u Zegi megiju puštale samo muziku u znak protesta zbog zabrane dolaska Vuka Draškovića u studio, juče Lukić na B92 i NTV paketu. Dogodilo se nešto neutešno, kaže, i oči su joj dva topla dugmeta. Juče sastančio Drugi program Radio Beograda, ljudi su stali iza nje. Danas stiže odluka odozgo o suspenziji ili ne. U ponedeljak 9-i mart, mobilizacija po Srbiji, grad već pun policije. U Sarajevu barikade, Kurići ne izlaze iz kuće. Sanja i Semezdin, šta li sada radi Sanja. Peticija za ostavku Miloševića. Da li ćemo raditi emisiju u subotu. Ako je radimo, sutra letimo za Bosnu. Mali Miloš, moj dečak četnik, bio na Senjaku. Kaže – Ovog 9-og marta nećemo doći goloruki. Strah, nije strah. Sve je izvesno, a ništa se ne zna. Intervju sa Borom Ćosićem, Radetom Šerbedžijom, obojica napuštaju Beograd. Maja je pitala Beograđane šta bi poneli sa sobom na pusto ostrvo. Sve to zajedno nazvali smo Nojeva barka.

10.03.1992, utorak, 22.00, Ja znam vaše srce, kaže Vuk Drašković. Bile su sveće i cveće, Beograđani su sedeli u kućama, a ja sam konačno videla tu trpeljivu, loše odevenu i neuhranjenu Srbiju. Njihovo čekanje Godoa. Njihova kvrgava tri prsta. Prvi put sam pevušila svetosavsku himnu: … i utrojte. Mimoišla sam se sa Lukić, bila sam sama među njima. Od sada niko ne može da kaže – politika me ne zanima. Od sada je deplasirano tvrditi – nisam ni u jednoj političkoj partiji. Od sada smo Oni i Mi. Od sada je tako do kraja.

31.03.1992, utorak, 22.00, radno proslavila 31-i rođendan, 10 kilograma manje, cigarete su Classic, veče uz Miris dunja, plakala zbog Bosne, na Radiju okružene spletkama, treba odleteti iz toga u Sarajevo… u zemlju koja Bosne nema …

Šta će biti sa Hadijem, mali Vigor, ne smem da mislim. Sasvim smo umorne, ali ne treba preskočiti emisiju, treba ići u Bosnu pre rata ili ćemo sedeti ovde i čekati njegov kraj. Bosna će nam slomiti srca, kao što nam je Hrvatska uzela dušu. Zašto niko ne ubije Slobodana Miloševića. Zašto niko ne učini bilo šta. Da smanji ovaj umor gust kao testo. Zbog gutljaja čistog vazduha. Molim Ti se, ne Bosnu. Posle Bosne nema goreg, to je kraj. Mostarske kiše.

09.04.1992, četvrtak, jedan po ponoći, proleće je, a ja živim u Srbiji, ujutru u pet počinje šesti dan štrajka Drugog programa Radio Beograda, 73-oje od 78-oro ljudi je za štrajk, ipak sudeći po današnjem saopštenju vlade, dobićemo otkaz. Žena koju hoće da nam dovedu za glavnu urednicu zove se Ljiljana Bulatović. Nju nećemo. Večeras Lukić opet na NTV Studio B. U našoj sobi je pres. Cimnuli smo jako, najjače do sada, Prvi program i TV su uz nas, po prvi put udruženim sindikatima, ali ne verujem da je generalni štrajk RTV Beograda moguć, još ne, sve dok oni imaju taj strašni rat kao adut u rukama. I ludi Hadi, koji je doveo ženu i decu iz Sarajeva, pa ih opet tamo vratio i sada su zatočenici Sarajeva punog dima i detonacija. Sa devet litara prokrijumčarenog mleka, Mimom koja mesi hleb i policijskim časom. Neka crknemo svi, sem malog Vigora!

15.04.1992, sreda, 21.00, poslednje reči štrajka – Imam tri slobodna mesta u kolima za Zvezdaru. Ostali smo celi i smušeni, pobedili smo. Sutra ujutru Lukić i ja putujemo u Herceg Novi. Hadi i Ana sa decom u Srbiji. U Sarajevu mu prete otkazom ako se ne vrati. Prosto ne verujem da je moguće otići iz ovog grada. Postoji mogućnost da nam do povratka ukinu Zegi megi. Šta će biti, neka bude. Samo da ugledam more, tu veliku vodu.

12.11.1992, četvrtak, dva po ponoći, ne smem da zaspim, ne smem da otvorim prozor, sinoć nisam smela da odem i dočekam prvi konvoj iz Sarajeva, nego sam zaspala i sanjala snove u kojima opet ništa ne smem. Onda sam otvorila dnevnik posle sedam meseci pauze. Šta se desilo u međuvremenu, prepisujem iz rokovnika: nikad više Zegi-megi, naša bolesna devojčica, dve disciplinske komisije za Lukić, suđenje Anici Nonveje zato što je pustila u program pesmu Jure Stublića.

Odmah napravile emisiju Hrtkovci-Srbislavci-menjamo sve za sve sa puno Jurine muzike. Učlanile se u Beogradski krug, nova zgrada Ateljea 212 otvorena pod sramotnim okolnostima, Lukić dva puta radi emisiju Na prvoj strani i jednom Otvorenih očiju, pa zabrana, više nikad uživo. Osnovan DEPOS, Vidovdanski sabor do petog jula, umro Bora Pekić, emisija Vidovdan, Mima i Mensur u Sarajevu ostaju bez telefona, Sonja Karadžić sedi u beogradskom Interkontinentalu i deli akreditacije novinarima, Lukić i ja na Palama i u Sarajevu od 1. do 5. septembra, emisija Sarajevo, Mensur umro u snu 22. septembra, 14. oktobra poslednji rok za predaju Politikinih paketa za Sarajevo, na Radio idemo samo popodne i uveče, kada nikog nema. Ekskomunicirane, u oba smera. Borisko je za Svetlanu restaurirao orman iz miraza njene baka Borke, rad čika Milije iz 37. godine, i dve baka Lenkine stolice. Cane iz Partibrejkersa na koncertu u Ljubljani, u crvenoj košulji sa razdrljenim žaboom, Zagrepčanima iz publike koji su istakli šahovnicu: Šta je, bre, Hrvati?

Mima je izašla iz Sarajeva 16. novembra 1992, poslednjim konvojem Crvenog krsta. Pustile smo je da se odmori nekoliko dana, a onda smo uključile mikrofon. Ruža na asfaltu.

Ovde slušate finalnu verziju emisije Vukovar, srpska priča. Ona počinje dolaskom Franje Tuđmana u Vukovar 1997, kada je grad ponovo postao hrvatski. Onda radnja teče unatrag, preko pobune Srba pred predaju grada Hrvatima do pada Vukovara 1991.

Vukovi sa Ontarija je naziv Natašinog ratnog dnevnika. Sašu i Natašu smo upoznali u Vukovaru u novembru 1991, kao Šešeljeve dobrovoljce iz Niša. Još jednom smo se sreli pet meseci kasnije, kada je napravljena ova emisija. Poslednji put smo bili u njihovoj kući u maju 1994. godine. Tada smo videle samo Natašu. Saša je bio u zatvoru, a ona je ušla u religioznu fazu. Ovaj razgovor je emitovan u Fantomu slobode iz Niša. Vukovi sa Ontarija, dodatak.

Peščanik.net, 04.10.2011.

Srodni linkovi:

Fantom slobode

Niko kao ja

DEVEDESETE

VUKOVAR