- Peščanik - https://pescanik.net -

A sada industrijalizacija

Zašto su neke zemlje u tranziciji industrijalizovane, a neke druge, pretežno na Balkanu, nisu? Štaviše, zašto su neke, kao srpska, izgubile industriju? I kako podstaći, ako se želi, povećanje industrijske proizvodnje?

Podaci su uglavnom poznati. Srednjeevropske zemlje u tranziciji – Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska – u poslednje dve decenije značajno su povećale industrijsku proizvodnju, uglavnom više nego bruto domaći proizvod. Balkanske zemlje, posebno one nastale iz bivše Jugoslavije, imale su značajno manji rast industrijske proizvodnje, a neke kao Srbija zapravo su je značajno smanjile.

Pored toga, nakon 2007, dakle posle izbijanja krize, u većini balkanskih zemalja industrijska proizvodnje dodatno je smanjena; recimo u Srbiji ona je 2012. bila za deset odsto manja nego 2007.

U Bugarskoj, Hrvatskoj, Makedoniji i posebno u Crnoj Gori pad je veći, a rast se beleži u Rumuniji, Bosni i Hercegovini i posebno u Albaniji. Uz to, ne može se previše očekivati od nekoliko sledećih godina.

Zašto je došlo do smanjenja industrijske proizvodnje? Jedan razlog jeste smanjenje tržišta, posebno otežan pristup tržištima razvijenih zemalja. Do zatvorenosti ne dolazi samo zbog povećanja carinskih i necarinskih barijera, već i zbog drugih elemenata privredne politike koji podstiču razvoj drugih sektora, a ne razvoj industrije.

Obično se smatra da je za održiv razvoj industrije potrebno da dođe do masovnijeg ulaganja u taj sektor, dok se sporadična izgradnja industrijskih kapaciteta najčešće ne isplati. Pogotovo ako ta proizvodnja pre svega zavisi od domaćeg tržišta na kojem značajne industrijske proizvodnje nema. U tim okolnostima sve što zahteva značajnija fiksna ulaganja, znači veći obim proizvodnje, najverovatnije se neće isplatiti jer je domaće tržište malo, a strano nedostupno.

O ovome bi trebalo da razmisle oni koji se zalažu za još zatvoreniju privredu uvođenjem carinskih i drugih zaštitnih mera ili računaju s tim da će subvencije pomoći razvoju industrije. Srednjeevropske zemlje verovatno su čak i naivno verovale u liberalizaciju slobodne trgovine, što im je svakako pomoglo da obnove svoje industrije, a pomogla im je i privredna politika koja je vodila računa o stabilnosti i održivosti, posebno u spoljnoj razmeni.

Drugi je razlog u smanjenju fiksnih troškova, recimo putem ulaganja u infrastrukturu, ne samo fizičku, već takođe i u institucionalnu. Uz to, i očuvanje i čak poboljšanje nivoa obrazovanosti. Industrijska proizvodnja obično zahteva nešto kvalifikovanije radnike od proseka zemlje. Posebno ukoliko se izuzmu oni koji rade u administraciji ili uopšte za državu.

Ukoliko dođe do šoka kakav je predstavljala promena privrednog sistema i, posledično, do bankrotstva velikog dela privrednih, posebno industrijskih preduzeća, moguća su dva ishoda. Jedan je da se industrija obnovi, jer postoje za to kvalifikovani radnici, ili da se oni prekvalifikuju za poslove koji zahtevaju manje znanja.

Srednjeevropske zemlje obezbedile su strana ulaganja upravo u industrijske grane, dok su balkanske zemlje uglavnom podsticale razvoj usluga. Usled toga došlo je do značajnog gubitka kvalifikovanih radnika, ne samo kroz emigraciju, već i stoga što su tražili posao gde im stečena znanja nisu bila potrebna. Tako da je sada jedno od ograničenja obnavljanja industrijske proizvodnje taj što je potrebno ulagati u obrazovanje i sticanje potrebnih kvalifikacija.

Kada se pogleda slučaj Srbije nije teško videti sve ove uzroke na delu. Značajno je smanjena otvorenost privrede, ako se ona meri udelom izvoza, posebno robe, u ukupnoj proizvodnji. Ako se izdvoji izvoz industrijskih proizvoda, on je zapravo veoma mali. U tim okolnostima sporadična ulaganja u jednu ili drugu aktivnost najčešće će biti sa malim fiksnim troškovima, ukoliko se ne računa sa stranim tržištima.

Čak i u ovom drugom slučaju, ako se samo računa na strana tržišta, recimo kao kad je reč o proizvodnji automobila, to neće podstaći razvoj drugih grana industrije – što je donekle i problem industrijalizacije u srednjeevropskim zemljama.

Potom, ulaganja u fizičku infrastrukturu ograničena su i nije izvesno da su valjano odabrana, o efikasnosti ulaganja da se i ne govori. Posebno se zaostaje u izgradnji železnice koja obično ima mnogo veći značaj za industrijalizaciju od gradnje puteva. Ovome treba dodati sve probleme sa institucionalizacijom, što će reći sa vladavinom prava, jer nema sumnje da su troškovi privrednog i političkog sistema u Srbiji veoma veliki.

Problem je obično u tome što je potrebno promeniti mnogo toga ujedno, potrebna je sistemska reforma, kako se to kaže. Pošto se javlja isti problem kao i kod sporadične industrijalizacije: parcijalne promene jednostavno propadnu jer je sistem protiv njih.

Dakle, balkanske privredesu izgubile industriju jer su zatvorene i imaju privredne politike koje podstiču neindustrijske sektore zato što nisu ulagale u fizičku i institucionalnu infrastrukturu i zato što su smanjile opšti nivo obrazovanosti. Da bi podstakle razvoj industrije potrebno je da čine suprotno od toga u svim oblastima, po mogućnosti sinhronizovano, da ne kažem ođednom.

Novi magazin, 01.04.2013.

Peščanik.net, 01.04.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija