- Peščanik - https://pescanik.net -

A šta ako nam nikad ne bude bolje?

 
Tekstovi se pišu iz resantimana, a resantiman je moj omiljeni hobi poslednjih meseci, čak draži nego poslednjih nekoliko godina. Valjda je društvena kriza toliko duboka, a ja je vidim mnogo više odozdo nego odozgo, pa je ta nužno pesimistična perspektiva ono što me čini sa jedne strane besnim, a sa druge deprimiranim. Ostaje “samo” da se vidi koliko je perspektiva odlučujući faktor u sagledavanju društva i stvarnosti i načinu na koji vidimo društvene probleme.

Tekst Miše Brkića, kojim nam on poručuje da prestanemo da gledamo u političku elitu očekujući da nam ona donese bolji život,[1] obiluje antropološkim optimizmom. Vreme je da uzmemo stvar u svoje ruke, rekao je Brkić. Primetno je postalo da je sve više srpskih i balkanskih Margaret Tačer koji/e tvrde da nema društva, jer postoje samo pojedinci koji plutaju (ili se, daleko češće, dave), da je solidarnost neka arhaična kategorija i da će nam biti bolje da što pre dignemo ruke od ova dva ostatka prošlosti.

Setio sam se i još nečega: pre nekoliko nedelja Miša Brkić je gostujući u nekoj emisiji prokomentarisao fenomen radnika propalih preduzeća, koji su tada blokirali pruge i puteve, te im preporučio da napuste svoje propale firme i jednostavno nađu drugi posao. Na pitanje novinarke da li on zaista misli da je to realan scenario i da li uopšte zna za nekoga ko je promenio posao, on je naveo svoj primer, jer je on, po svemu sudeći, promenio posao i medijsku kuću za koju radi. Jedini problem je to što su Miša Brkić, obrazovani[2] ekonomista iz centra Beograda (izvinjavam se ako grešim) koji se našao na privilegovanoj i dobitničkoj (samim tim i debelo manjinskoj) strani tranzicije, i radnik preduzeća u južnoj Srbiji koji se našao na onoj drugoj strani tranzicije, dve potpuno nesamerljive i neuporedive perspektive. Brkiću je nezamislivo da se posao ne može naći, kao što je radnicima nezamislivo da se on može naći.[3] Ako hoćete i još jedan nivo: Brkiću se načini na koje portfolio-hedge-fond-menadžeri zarađuju pomoću savremenih finansijskih aparata (fjučersa, OCD-ova i ostalih finansijskih SF izmišljotina) verovatno čine isto onoliko besmisleni kao što je radnicima neverovatno i neshvatljivo zarađivanje pisanjem za časopis. To je klasa: ne možemo međusobno da se razumemo i nikakav “društveni konsenzus” to danas ne može i neće promeniti: klasna perspektiva je i nepremostiva i ne može se transcendirati. Jer klasa su lanci koji jedne drže u visinama, a druge zakovane za dno.

Da i ne pominjem generacijsku perspektivu sa kojom već postajem dosadan. Mladima se nalaže imperativ popravljanja svih kvarova koje je zamutila starija generacija, kojoj usput ne pada na pamet da se odrekne privilegija koje je dobila.

Nažalost, savremeni kapitalizam nije zasnovan na radu, već na onemogućavanju rada[4] (odnosno na velikoj stopi nezaposlenosti ili, ako insistirate, samonezaposlenosti[5] ). U toj situaciji, optužiti nekoga da ne želi i neće da radi je besmisleno. Jednostavno rečeno, on je baš takav, nezaposlen, besposlen, bedan, siromašan i egzistencijalno ugrožen, temelj savremenog liberalnog kapitalizma. Ako se vratimo na prvi problem u tekstu, distinkciju društva i pojedinca, moje pitanje je: da li ne postoji i društvo kao mehanizam koji proizvodi nezaposlene i egzistencijalno ugrožene?

Možemo svakako diskutovati o tome da li liberalizacija tržišta u našim uslovima može proizvesti nekoliko godina ili decenija ekonomskog napretka i razvoja. U izvesnim uslovima, to bi možda i bilo tačno. U svakom slučaju, takvo tržište, nužno deregulisano i (možda) privremeno poletno, udariće u zid stvarnosti, to jest sopstvenu inherentnu nestabilnost, kao što je to bilo sa ekonomijom SAD koja je do pre šest godina letela od samozaljubljenosti, a onda se nosem zarila u glib koji je sama napravila. Ali nekoliko godina napretka u određenim uslovima, ponavljam, zamislivo je pod uslovom da smo mi tržište izolovano od spoljašnjeg uticaja.

Ali nismo. Ne postoje više džepovi koji se mogu izolovati od globalne finansijke krize i za nas ultraliberalni kapitalizam može biti samo razoran poput tornada. Građani Srbije i ostatka Balkana su na globalnom nivou veličine zrna peska. Nikoga ne zanimamo, sem kao izvor(čić) ekstremno jeftine radne snage, izvor neophodnog bazena-bauka nezaposlenih i egzistencijalno ugroženih. Nikoga neće interesovati šta se dešava sa pojedincima u takvoj državi: da li umiru od raka, imaju li zdravstvenu zaštitu, obezbeđenu egzistenciju, omogućeno školovanje ili trunčica elementarnog ljudskog dostojanstva. Ali da se unapred zaštitim od eventualnih reakcija zastupnika liberalnog tržišta: ne samo da nikoga nije briga, već će se ekonomske, političke i finansijske elite pobrinuti da ne ostane ni trunčica mogućnosti ljudskog dostojanstva a samim tim ni trunčica mogućnosti “uzimanja stvari u svoje ruke”. U toj situaciji, “uzeti stvari u svoje ruke”, bojim se, sve više znači mašiti se kamenica i motki.

Dakle da zaključim: neće nam biti bolje ni onda kada uzmemo stvar u svoje ruke, ni kad svi postanemo preduzetnici, privatnici i samonezaposleni. Nikada nam neće biti bolje. Survavamo se u krizu koju nužno prate velika društvena gibanja, pa smatram da je vreme da konačno postanemo pesimistični. Prošlu veliku krizu ispratio je Drugi svetski rat. Videćemo šta će ispratiti ovu, ali možemo biti sigurni da će je ispratiti nešto daleko gore. Na kraju krajeva, možda nam je potrebno otrežnjenje i sudar sa realnošću i verovatnom budućnošću. U tom smislu postavljam pitanje: Šta ako nema rešenja?

 
Peščanik.net, 17.12.2013.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Pouke iz književnosti

Miša Brkić – Kad će nam biti bolje

———–    

  1. Pretpostavljajući valjda da politička elita, kako nije ona koja može boljitak da donese, tako nije ni ona koja je pre dvadesetak godina prespektivu oterala do đavola. Gde je onda politika i čemu ona služi?
  2. Mislim besplatno, da podsetim.
  3. A čitaoci neka procene ko je u većini.
  4. Odgovor na pitanje zašto je to tako zaslužuje poseban tekst.
  5. Jer ipak postoji velika razlika između nezaposlenih i samonezaposlenih: ovi drugi su pravi ljudi vrlog novog sveta. Uzeli su stvar u svoje ruke, za razliku od prvih koji čekaju da im nezaposlenost padne sa neba ili da je obezbedi država.