- Peščanik - https://pescanik.net -

Aca i Mile spasavaju naciju

Foto: Predrag Trokicić

Ma kako nam se činilo, u inat neverničkoj skepsi i neznalačkom huljenju, sve smo bliži spasenju. Ne znamo tačno od čega će nas čuvati istorijski pergament na kome će biti ispisana Deklaracija o opstanku srpske nacije. Ideja zvuči bajkovito i budalasto, kao zatureno pa iskopano mitsko predanje o stradanju i izbavljenju. Sadrži u sebi, a svakako i na sebi, patinu vremena koje nas je tako nemilice pregazilo, rasturalo i sastavljalo, mrvilo i prepravljalo, dok nismo postali ovo što danas jesmo.

Ako dragi bog da zdravlja i pameti, a ponešto od toga i zakine, spasonosni papir će u parlamentima Republike Srbije i Republike Srpske biti usvojen do Sretenja. Taj čin ne umanjuje ni saznanje o arhitektonskoj trivijalizaciji i gradnji čitave stvari, kao ni sumnja u zdravo rasuđivanje velikana koji tvorački stoje iza i ispred tog deklarativnog monumenta: Aca Srbin i Mile Dodik.

Narod je lepo rekao: kad đavo nema druga posla, on nahvata jariće pa ih krsti. Ako se ne može valjano izmeriti šta su to rečeni tvorci uradili „za narod“, pošto svoju samovolju obojica obrazlažu njegovom (narodnom) voljom, deklaracija je skoro savršeno opšte mesto za čuvanje zablude o definitivnom spasu od nepoznatog protivnika.

Deklaracija je naslovljena tako da je možda posvećena čitavom srpskom „nacionalnom korpusu“: dakle, Srbima u Srbiji i u regionu. Ove ovde i one tamo ugrožava vlast, svaka na svoj način. To nikakvi proglasi, jadikovke i apeli ne rešavaju. Posebno ne ako je rang odnosa među državama na tački smrzavanja.

Juče (ponedeljak) o deklaraciji je pred kamerama javnog servisa govorio Generalni sekretar predsednika Srbije. Nešto kao šef kabineta sa rangom ovlašćenja koji nadilazi sekretarsku poziciju. On je pokušao da obrazloži tu hartiju u izradi kao vitalni predznak nečega što će istoriju okrenuti naglavačke, a Sretenje uzdići do svetkovine sa novim, još važnijim značenjem od postojećeg.

Genaralni je pokušao da bude nasilan u živom programu. Svom snagom se bacao kamenjem i drugim supstancama na „američku N1 televiziju“, koja je valjda citirala Amfilohija, a taj pop Vučića proglašava izdajnikom i „živom mu drži opelo“. Voditeljka ga je jedva upristojila i pokušala da ga vrati na temu. Mada je generalni za izmicanje Kosova optužio one pre njegovih, „jer Aca ne ratuje, nego pregovara“. Odmah zatim je osudio sve koji osporavaju sadržaj i smisao deklaracije „a da je nisu ni pročitali!“

Čekaj malo, druže generalni! Mi i ne slutimo da nam se sprema spasenje sa broda koji je pun rupa, crpke ne stižu da izbace vodu, a miševi su odavno utekli. To ne slute ni oni koji ne žive u Srbiji, niti mogu da prežive od njenih proglasa. Pa to se tiče svih nas, zašto se istorija odvija mimo onih koji je stvaraju? Dakle, nismo pročitali a zakeramo, a na Sretenje nam stiže sudnji dan, vaskrs pre roka.

Ako je već deklaracija potrebnija od Tomine platforme za Kosovo, zašto o tome nije bilo javne rasprave? Aca Srbin i Mile Dodik jesu najugledniji srpski umovi, ali ne mogu ni oni sve sami.

Nešto od tog suvišnog i tajnog dokumenta je ipak došlo do medija, bar njegovi ključni principi. Pa se tvorci (deklarativno) zalažu za pravo na upotrebu srpskog jezika, pravo na izučavanje i negovanje srpske kulture i negovanje srpske slobodarske tradicije, pravo na očuvanje i zaštitu srpskog istorijskog nasleđa, i pravo na informisanje na srpskom jeziku.

Nije poznato od koga se traže sva ova prava (u Srbiji), koja se inače nesmetano ostvaruju. Nigde se čak i ne naslućuju signali njihovog kapitalnog ugrožavanja. Osim ako iza svega ne stoji notorno neznanje, ili saznanje o restrikciji ili oktroisanju bilo kojega od navedenih prava. Ali, ko onda to čini? U Srbiji još postoje Akademija nauka i umetnosti, razgranato izdavaštvo, instituti za jezik, za nacionalnu istoriju, filološki fakulteti, pozorišta, muzeji, istoričari, mediji. Pravo na informisanje na srpskom jeziku ne ostvaruju samo oni koji su funkcionalno nepismeni, ili pritisnuti cenzurom. Ili pisci ove deklaracije, koji su svoj jezik sveli na ubogo, siromašno sredstvo za obrazlaganje onoga što je očito a jedino njima neobjašnjivo.

Srbi u rasejanju imaju problem sa adresom: ako ne ostvaruju svoja prava ili su ona redukovana, ne mogu ih imati ni posredstvom matice, niti njenim nemuštim apelima.

U svojoj osnovi, taj papir u izradi je (u Srbiji) nacionalno sektaški, i u neposrednom je sukobu sa ključnim principima Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: odnosi se samo na jednu etničku celinu u državi (državama) gde ima toliko različitosti i ekstremne osetljivosti na isticanje bilo čije i bilo koje nacionalne posebnosti. On Univerzalnu deklaraciju negira i u poimanju interesa svoje dijaspore, pa tako negira i njena prava.

Ne bih dalje o srpskom nacionalnom spasu, niti o spasonosnoj prepotopskoj lađi koju klepaju majstori Aca Srbin i Mile Dodik. Mislim da je mnogo važnije izbavljenje građana Srbije (a ne samo Srba) od siromaštva, propadanja, kriminala, nasilja, kulturne zapuštenosti i kiča, ugrožavanja građanskih prava i medijskih sloboda. Od onoga što je u živoj emisiji pokušao da učini predsednikov generalni sekretar, toga jutra zvanični izaslanik za anatemu retkih drugačijih medija i okupljanje svih Srba pod onu mitsku šljivu. Od predsednika, kao takvog. Za Mileta su nadležni Srbi iz Srpske.

Izbavljenje Srba u regionu od deklarativnog zalaganja matice nije moguće dok ona ne bude zamenjena istinskom brigom. A ona se razrešava na nivou diplomatije i praktične pomoći, moćnim lobiranjem i izbegavanjem plemenskog rogušenja i ratnih pokliča. Deklaracija poput sretenjske je izrugivanje.

U stvari, možda je rešenje za odbranu Srba od svega što im preti sasvim na drugoj strani: bez deklaracija i sličnih budalaština. To je čovek odeven u crnu, noćnu maskirnu uniformu ko zna koje paravojne bande. I on revnosno i odlučno brani sve Srbe, od svih osim od sebe i vrhovnog.

Dovoljno je da se umesto prazne deklaracije za Sretenje postave veliki bilbordi. A na njima samo čovek u crnom u omiljenoj dučeovskoj pozi. Uz legendarni, nezaboravni valterovski slogan, od koga nema nikakve nade niti koristi, nikakvog spasa: Das ist Vulin!

Peščanik.net, 09.01.2018.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Za Deklaraciju spremni!

Ljubomir Živkov – Narodni zemljopis


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)