Aparat za kokice
Prirodu bliskosti između Vučića i Dodika nije moguće pouzdano odrediti. To je neka vrsta bratske autoritarne koalicije, pri čemu je međusobni prezir deo čežnje za druženjem.
Prirodu bliskosti između Vučića i Dodika nije moguće pouzdano odrediti. To je neka vrsta bratske autoritarne koalicije, pri čemu je međusobni prezir deo čežnje za druženjem.
Većina misli da tačno zna o kome je reč, tvrdeći da taj može biti samo jedan: čovek koji se zatekao na samom vrhu piramide. Odatle komanduje borbom protiv kriminala kojim rukovodi.
Juče je predsednik vojnog sindikata oslobođen pritvora, bez dobrog objašnjenja zašto je tamo uopšte bio. Neko je želeo da se odmah vidi kako je hapšenje bilo pokušaj javnog uterivanja dodatnog straha.
Nestorović, naravno, ima bezbroj mogućnosti pred sobom: može da se vrati lekarskoj praksi i lečenju bez lekova. Ili da osnuje školu misaonog putovanja do planete sa koje je došao.
Sve je manje prostora i vremena za poverenje u čoveka koga još niko nije zatekao u istini. Verovatno zna da iz velikih nedela ne može da izađe čitav. Pa se opet setio pokreta za narod i državu.
Ušao je u parlament, prostor za čuda kojima možda ni on još nije dorastao. Od pajaca i komičara koji se trudi da izgleda ozbiljno, odjednom se premetnuo u opasnu fizionomiju.
Ko zna šta sve o Srbiji uz pomoć Vulina zna novi KGB u Moskvi. Verovatno sve, ako je neko uopšte krio vitalne državne tajne od Putina, koji je veći monarh na beogradskom dvoru nego u Kremlju.
U inventaru nasilnih radnji koje vrše vlasti nad građanima, ili se one prosto odvijaju u haotičnom vrednosnom slomu, pojavio se do sada malo poznati vid mučenja, označen kao akušersko nasilje.
A. Vučić arrived in Davos as a branded autocrat, the leader of a band of thugs and ne’er-do-wells, the one who stole the election and extinguished the fundamental democratic rights of the citizens.
Na Svetski ekonomski forum u Davosu A. Vučić je stigao kao žigosani autokrata, čovek na čelu nasilnika i lupeža, koji je ugasio temeljno demokratsko pravo građana jedne evropske države.
Posle 8. februara nedeljnik zamiče u zagrobni život, sa svim rizicima i pogodnostima kakvih tamo ima. Ostaće samo ime, kao trofej novih vlasnika naviklih da gase sve što im blješti u oči.
Da nije bilo pandemije, nikada ne bismo saznali da postoji Branimir Nestorović. On je deo istorije nepoznate bolesti, junak fantastične literature koga je virus doneo među nas.
Neki ljudi su uhapšeni budući da su uhvaćeni u pokušaju neovlašćenog osmatranja razvaline. Organi koji paze da se ne sruši ono čega nema, pod vlašću su samo jednog organa koji je pred rušenjem.
Svuda u demokratskom svetu se sa čuđenjem govori o izbornoj torturi i pljački, pa ispada da se o tome do ove jeseni nije ništa znalo. Na drugoj strani čuđenje je još veće.
Skup u Novom Sadu je imao posebnu važnost. Taj grad se opire koliko može i jedan je od najznačajnijih radikalskih trofeja. Zato je ostavljen kao poslednji predizborni dokaz snage.
O Dačiću kao premijeru razmišlja Dačić, pionir, pa zatim omladinac i danas veteran crveno-crne koalicije. Taj savez, nastran već na prvi pogled, traje toliko dugo i zbog toga što je neprirodan.
U novom predizbornom spotu Vučiću se javlja silueta prilično slična originalu, mada sablasno bleda, i njih dvojica zajedno rešavaju večnu nedoumicu dvojništva: ko je od njih taj jedan?
Zoran Đorđević je primer stranačkog trudbenika koji je mogao da postane bilo šta ni iz čega, i u tim čudesnim usponima njegov ga je drvodeljac oblikovao sve do kraja.
Paori iz Bavaništa su rasterali bandu, ali i nešto mnogo važnije: razloge za strah. Oslobodili su se nasilnog obruča bez nasilja. To je možda politika delotvornog otpora.
Nevažna je istina, važno je biti protiv nje. Tome ih je učio lažući uvek svakoga o svemu, pre svega o sebi i o tome ko je on zaista. Njega još niko i nikada nije zatekao u istini.
Zajedno su počeli, činili zla svuda i na svakom mestu. Rastajali se, mrzeli, proklinjali i ogovarali. Pretili jedan drugome. I Vučić i Toma bili su junaci Šešeljevog stvaralaštva.
Slušajte amo! Nemam vremena, biću kratak, pa da se pogodimo. Jel može ovako: ja svakome od vas po dvajes hiljada, a vi meni glas. Živi vi meni bili do 17. decembra.
Šta je to zasmejalo Željka Rebraču dok je pristupao naprednjacima? Sedeo je između Miloša Vučevića i Darka Glišića u obredu uvođenja u stranku i bio potpuno oduševljen sobom i osobama pored sebe.
Težak poraz od Engleza možda nije prava slika stanja, ali približna jeste. To smo mi, kolikogod se otimali imamo timove za poraze u svim oblastima i u svakoj od njih gospodar ima svog Nedimovića.
Mnogo je nekadašnjih članova Demokratske stranke koji su se predali naprednjacima. Zašto bi Šutanovac, prosečan činovnik koji je gurao mnogo dalje nego što je mogao, bio otporan na nove karijerne pogodnosti?
Sve je manje vremena za dobar ishod u hroničnoj kosovskoj traumi. Nije ga bilo ni pre nejasnog okršaja u Banjskoj, čije je žrtve Srbija ožalila sa jakom nelagodom.
Nije najgori ishod ako režim uz pomoć već poznatih prevara ponovo dobije izbore. Mnogo je gore ako ih izgubi a ne prizna poraz. Priroda režima i njenih nasilnih mehanizama opravdava takve slutnje.
Pre nego što je postao ovo što jeste, govorio je sve najgore o čoveku u kome je kasnije video svoga boga. On ljubi svoga gospodara isto onoliko koliko ga je nekada mrzeo.
Odbojkašice su odmah posle sletanja otišle sa srebrnim medaljama kod vladara da mu odaju priznanje na svom uspehu. Maja Ognjenović je darovala domaćinu specijalne čokoladice iz Brisela.
Does today feel like a holiday? Some new people are arriving, all dressed up in their best clothes. All their relatives are around them, it’s been a while since the families saw such important persons.
Na granici između kuće i škole je put kojim će svakoga dana oprezno i uz pratnju koračati prvaci dok se ne sviknu i postanu spretniji i odlučniji. A onda će ih jednoga dana pustiti same.
Kazna za Prigožina je bila pokazna i na neki surovi način spektakularna. Nije ostavljen ni trag sumnje zašto se ovo dogodilo i zašto baš sada. Agresija na Ukrajinu je postala dugotrajni sukob.