- Peščanik - https://pescanik.net -

Ako mogu drugi

Dva se argumenta, za sada, iznose da je koncept razvoja „Srbija 2020“ realan. Prvi je odgovor na prigovor da se u dokumentu ne identifikuju sredstva kojima će se zacrtane pretpostavke i ciljevi ostvariti. Kaže se da je takav i program „Evropa 2020“, te je to u redu jer će se sredstva naći kada se pređe na primenu.

Zašto to nije valjan argument? Zato što Evropska unija ne raspolaže instrumentima kojima raspolaže jedna država kao što je Srbija. Takođe, Unija ne može da naredi državama članicama kako će da ostvare ciljeve oko kojih su se dogovorili. U tome je problem Evropske unije i razlog što su njeni programi često nerealni i ciljevi se najčešće ne ostvaruju, bar ne tako kako su izvorno određeni i ne na vreme. Srbija je država i njeni programi bi morali da obavezuju, politički i finansijski. Evropska unija nema budžet kojim bi realizovala odgovarajuće elemente programa „Evropa 2020“, Srbija ima. Evropska unija, takođe, ne može da utiče na monetarnu politiku iz više razloga, ali je najvažniji taj što nije fiskalna unija poput država članica ili, recimo, poput Srbije. Konačno, strukturne reforme, koje su od posebnog značaja kada je reč o strateškim, dugoročnim planovima, se velikim delom i dalje moraju sprovoditi na nivou država članica, dok su one u neposrednoj nadležnosti srpskih vlasti.

Jednostavno rečeno, ciljevi i sredstva su u Evropskoj uniji razdvojeni na takav način da to mora da se ogleda i u planskim i svim drugim dokumentima Evropske unije. Kada, recimo, kao sada kada je reč o javnim i drugim dugovima, Unija odluči da preuzme neku konkretnu odgovornost, ona formira fond ili mehanizam kojim će se preuzete obaveze ispuniti. Srbija je država i strategijama ili programima razvoja preuzima obaveze i mora da kaže kojim sredstvima misli da ih ispuni? To, naravno, važi i za političke partije, a ne samo za izvršne vlasti. Jer se partije kandiduju da preuzmu odgovornost za ostvarenje ciljeva ili programa. To je, dakle, sasvim drugi odnos između ciljeva i sredstava ili, drukčije rečeno, između obaveza i odgovornosti.

Drugi argument jeste da je realistično očekivati da stopa rasta u sledećih deset godina bude između 5 i 6 posto godišnje (pretpostavljam da je reč o prosečnoj stopi rasta za taj period). Zašto? Zato što je ta stopa rasta ostvarena u prethodnoj deceniji (za koju se inače u samom dokumentu kaže da je bila neodrživa), a i zato što su te stope rasta postigle i mnoge druge zemlje u tranziciji, pa zašto ne bi i Srbija u sledećoj deceniji? Jasno je da je to slab argument. Ako je jedini, onda je to isto kao da se kaže da argumenta zapravo i nema. Ako su drugi mogli, pa ako smo i mi nekada mogli, zašto ne bismo i sada mogli? Kaže se, znači, da je „koncept razvoja“ realističan, jer nije nemoguće postići postavljene ciljeve. Očekivalo bi se, ipak, da su autori programa imali u vidu neke konkretnije razloge zašto su smatrali da se upravo sada mogu postići upravo ti ciljevi. Recimo zato što se računa upravo sa sledećim sredstvima:…

Dakle, ovim se koceptom razvoja ne preuzimaju konkretne obaveze i odgovornost, jer se zapravo i ne zna koje bi to konkretne obaveze i odgovornosti bile.

 
Peščanik.net, 23.12.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija