- Peščanik - https://pescanik.net -

Američki model ratovanja

Sirija, Reuters/Muzaffar Salman

SAD su u ratu – veliki vojni sukobi i manje intervencije, razmene vatre, vazdušni napadi, bespilotna bombardovanja, okupacije, specijalne operacije, posredni sukobi i tajne akcije – skoro bez prekida od početka Vijetnamskog rata. To je preko pola veka iskustva u ratovanju po američkom modelu, pa ipak niko iz toga ne izvodi logičan zaključak.

Imajući u vidu istorijske činjenice, takav zaključak bi trebalo da nam je pred nosom. Međutim, ove reči se ne mogu izgovoriti u državi posvećenoj principu „prvo vojska”, večitom nagomilavanju snaga, isticanju pionirskog rada u razvoju i upotrebi najmodernije destruktivne tehnologije i kružnom kretanju kroz ratne metode, od totalnih invazija i okupacija do gerilskog i posrednog ratovanja i natrag.

Dakle, evo pet jednostavnih lekcija – neprihvatljivih u ovoj tobožnjoj diskusiji i raspravi u Americi – koje mogu da se izvuku iz poslednjih pola veka raznovrsnog američkog ratovanja:

1. Kako god definišete američki rat ili njegove ciljeve, on ne uspeva. Nikad.

2. Kako god da postavite probleme našeg sveta, taj rat ih ne rešava. Nikad.

3. Koliko god navodili upotrebu vojne sile kao metod „stabilizacije“ ili „zaštite“ ili „oslobađanja“ zemalja ili regiona, ta sila je destabilizujuća.

4. Koliko god hvalili američko ratovanje i američke „ratnike“, američka vojska je nesposobna da dobije svoje ratove.

5. Koliko god često američki predsednici tvrdili da je američka vojska „najbolja oružana sila u istoriji“, dokazi govore da nije.

Evo još jedne dodatne pouke: kad bismo kao zajednica utuvili u glavu ovih pet jednostavnih lekcija i prestali da vodimo beskonačne ratove, koji nam cede nacionalno blago, imali bismo dugoročno rešenje za zdravstvenu krizu Veteranske uprave. To se u našem svetu ne izgovara, ali Veteranska uprava je u finansijskoj i zdravstvenoj krizi koja se, u današnjem kontekstu, ne može rešiti koga god zaposlili ili otpustili. Jedino dugoročno rešenje je da prestanemo da vodimo gubitničke ratove koje će američki narod decenijama plaćati, dok se cena uništenih tela i poremećenih života bude preračunavala u zdravstvenu zaštitu i tovarila na grbaču Veteranske uprave.

Jedno upozorenje. Mislite šta god hoćete o ratu i američkom vojevanju, ali imajte na umu da se nalazimo usred ogromne propagandne mašine militarizma, iako jedva registrujemo prostor koji ona u našim životima zauzima. U toj mašini prihvatljive su, pa u izvesnom smislu i moguće, samo određene opcije i određene misli.

Pogledajte, na primer, nedavno oslobađanje narednika Bou Bergdala iz petogodišnjeg zatočeništva u zatvoru mreže Hakani. Oslobađanje je bilo kontroverzno, delom i zato što je Bergdal zamenjen za petoricu bivših talibanskih vođa koji su bez optužnice i suđenja držani na američkom Đavoljem ostrvu u Gvantanamu. Pričalo se da je narednik Bergdal pobegao iz svoje jedinice u ruralnom Avganistanu, da je jednostavno odšetao – pa je za protivnike ovog sporazuma i predsednika Obame ta „razmena za teroriste“ utoliko sramnija. Što se tiče Bergdalovih postupaka, možemo ga ili proglasiti za „prevrtača“ ili bezmalo dobrovoljnog „zatočenika terorista“ ili ignorisati njegove postupke i prebaciti se na režim „podržavaj vojsku“, proglašavajući ga „herojem“ rata. Međutim, postoji i treća opcija.

Kako tvrdi njegov otac, pre nego što je zarobljen, u mejlovima koje je slao porodici moglo se osetiti njegovo rastuće razočaranje u vojsku. („Američka vojska je najgluplja budalaština kojoj se svet smeje. To je armija lažova, beščasnika, budala i siledžija. Ono nekoliko dobrih narednika gledaju da pobegnu što pre mogu i savetuju vojnicima da učine isto.“) Izgleda da je istovremeno sve više preispitivao i američki rat u toj zemlji. („Žao mi je zbog svega ovde. Ovim ljudima treba pomoć, a dobili su samo najsujetniju zemlju na planeti koja im govori da su bezvredni i glupi, da nemaju pojma kako treba da žive.“) Kada je otišao iz baze, možda je i ostavio poruku sa otprilike istim stavovima. Navodno je nekome iz svoje jedinice rekao, „Ako ovaj raspored ispadne bez veze…. samo ću otići u planine Pakistana.“

Toliko znamo. Ima mnogo toga što ne znamo. Međutim, šta ako je, zaključivši da taj rat ništa dobro ne donosi ni Avganistancima ni Amerikancima i da ne treba u njemu da učestvuje, koliko god to bilo naivno, odšetao bez oružja i to, kako se pokazalo, ne u slobodu nego pravo u zatočeništvo? Takav narednik Bergdal možda nije bio ni ratni heroj ni prevrtač, nego neko ko se jasno izjasnio o američkom ratovanju, ali o takvoj mogućnosti se ovde ne može razgovarati smireno. Isto tako, svako ko bi ovde zauzeo ovakav stav, ne samo u pogledu katastrofalnog skoro 13-godišnjeg rata u Avganistanu već i u pogledu američkog ratovanja uopšte, bio bi proglašen za još jednog prevrtača. Šta god Amerikanci mislili o nekom konkretnom ratu, kritika rata na američki način, i američke vojske ovakve kakva je danas, nije prikladna tema za razgovor niti mogućnost za razmatranje.

Već neko vreme je opšte mesto u zvaničnim komentarima i anketama da su američki građani „iscrpljeni“ našim poslednjim ratovima, ali na to se ne polaže mnogo. Reagujući na takvo raspoloženje, predsednik, njegova administracija i Pentagon već nekoliko godina prave zaokret od velikih ratova i protivgerilskih operacija ka bespilotnim ratovima, specijalnim operacijama i posrednim ratovima širom planete (iako se planiranje budućih, sasvim drugačijih ratova nastavlja). Ali sam rat i vojska još uvek se visoko kotiraju na spisku američkih prioriteta. Vojna ili militarizovana rešenja još uvek su refleksni odgovor na globalne probleme, a jedino pitanje glasi: koliko? (U ovoj simulaciji debate u Americi, predsednikovi protivnici njega i njegovu administraciju redovno nazivaju „slabim“, jer nisu ratovali dovoljno agresivno, od Ukrajine i Sirije do Avganistana.)

Za to vreme, ulaganje u budućnost vojske i njenu sposobnost da vodi ratove na globalnom nivou i dalje je nesagledivo veće od ulaganja bilo koje druge vojne sile ili kombinacije sila. Nijedna druga zemlja po tom pitanju nije nam ni blizu, ni Rusi, ni Kinezi, ni Evropljani koje predsednik Obama upravo podstiče da pojačaju svoje vojne napore, nakon što je nedavno obećao milijardu dolara za jačanje američkog vojnog prisustva u istočnoj Evropi.

U takvom kontekstu, pominjanje zaprepašćujućeg neuspeha američke vojske tokom ovih poslednjih decenija, bez ganutljive podrške za Pentagon i vojno-industrijsku spregu, smatralo bi se istorijskim izdajstvom. To je pokušano nakon Vijetnamskog rata, koji je podstakao rađanje ogromnog antiratnog pokreta u zemlji. U to vreme se za poraz mogao okriviti mirovni pokret, „levičarski“ mediji i beskičmeni, mikromenadžerski političari. Ali ni tada se izdajstvo kao opravdanje ratnog neuspeha nije baš primilo, a u svim potonjim ratovima, podrška političke klase za vojsku je bila toliko velika, uz obavezan poziv da „podržimo naše momke“ – sa svih strana političkog spektra – da bi takvo objašnjenje bilo sumanuto.

Jedina preostala mogućnost je ignorisanje nečega što bi trebalo da bude svima jasno. Rezultat je istorijski neuspeh koji izmiče ljudskom poimanju i zaprepašćujuće ćutanje po tom pitanju. Hajde da razmotrimo ove argumente jedan po jedan.

1. Ratovanje na američki način ne funkcioniše. Samo se zapitajte: ima li danas u svetu manje ili više terorista, skoro 13 godina posle napada 11. septembra? Da li su grupe nalik na Al Kaidu ređe ili brojnije? Da li su gore ili bolje organizovane? Imaju li više ili manje pripadnika? Odgovori na ta pitanja su očigledni: više, brojnije, bolje i više. Zapravo, prema novom izveštaju RAND-a, samo od 2010. do 2013, džihadističke grupe porasle su za 58%, broj njihovih boraca je udvostručen, dok su njihovi napadi skoro utrostručeni.

Dvanaestog septembra 2001. Al Kaida je bila relativno mala organizacija sa nekoliko kampova u verovatno najfeudalnijoj i najzaostalijoj zemlji na planeti i malim brojem pristalica raštrkanih po svetu. Danas džihadističke grupe kontrolišu velike delove Sirije, Iraka, Pakistana, pa čak i Jemena, i množe se šire i u nekim delovima Afrike.

Ili da pokušamo sa ovakvim pitanjem: da li je Irak mirna, oslobođena država, u savezništvu i pod okriljem Vašingtona, sa „trajnim bazama“ punim američke vojske? Ili je to rastrzana, urušena, oronula zemlja čija je vlada bliska Iranu i čije su sunitske oblasti jednim delom pod kontrolom grupe koja je ekstremnija od Al Kaide? Da li je Avganistan mirna, prosperitetna, oslobođena zemlja pod američkim okriljem, ili se Amerikanci tamo još uvek, skoro 13 godina kasnije, bore sa talibanima, nepobedivim manjinskim pokretom koji su jednom uništili pa onda, pošto nisu mogli da prekinu „rat protiv terorizma“, doprineli njegovoj obnovi? Da li Vašington sada podržava slabu, korumpiranu centralnu vladu u zemlji koja ponovo seje rekordne količine opijumskog maka?

Ali da ne preterujemo. Ko bi, osim šačice neokonzervativaca koji još uvek veličaju „veliki talas“ iz 2007. tvrdio da je Amerika pobedila u ratu, čak i u ograničenom smislu, bilo gde i bilo kada u ovom veku?

2. Ratovi po američkom modelu ne rešavaju probleme. U tom periodu, moglo bi se reći da nijedna američka vojna kampanja niti borbeno dejstvo naređeni iz Vašingtona nigde nisu rešili nijedan problem. U stvari, može se tvrditi da je svaki vojni potez Vašingtona samo dodatno pogoršao probleme na planeti. Kao potvrdu ne morate čak ni da navodite očigledne primere, poput specijalnih operacija i bespilotnog bombardovanja u Jemenu koji su samo radikalizovali pojedine ruralne oblasti u toj zemlji. Umesto toga, uzmite redak primer vašingtonskog „uspeha“: ubistvo Osame bin Ladena u akciji specijalnih jedinica u Pakistanu. (Ostavimo po strani što je čak i taj čin bio nepotrebno militarizovan: nenaoružani Bin Laden je ustreljen u svojoj pakistanskoj jazbini, može se pretpostaviti, zato što su se zvaničnici u Vašingtonu bojali onoga što je nekad važilo za američki model – da mu se za zločine sudi pred američkim civilnim sudom.)

Sada znamo da je u lovu na Bin Ladena CIA pokrenula lažni projekat vakcinacije protiv hepatitisa B. Iako se pokazalo da je plan beskoristan, kada je otkriven lokalni džihadisti su se toliko unervozili da su počeli da ubijaju grupe medicinskih radnika koji su davali vakcine protiv dečje paralize, a taj nagon je od tada prešao i na područja pod kontrolom Boko Harama u Nigeriji. Na taj način bi, kako tvrdi stručnjak za javno zdravlje sa Univerziteta Kolumbija Lesli Roberts, „nepoverenje posejano lažnom kampanjom u Pakistanu moglo da odloži iskorenjivanje dečje paralize za 20 godina, i dovede do još 100.000 obolelih”. CIA je obećala da ovo neće više raditi, ali prekasno – ko sada uopšte može da veruje ovoj agenciji? To je bila najmanje očekivana posledica potrage za Bin Ladenom, ali posledice na svim poljima, uvek neočekivane, obeležje su svih američkih kampanja.

Isto tako, špijuniranje NSA, još jedan vid globalne intervencije Vašingtona, tvrde stručnjaci –  sasvim je malo ili nimalo doprinelo da se Amerikanci zaštite od terorističkih napada. Međutim, mnogo je doprinelo rušenju ugleda i interesa američkih tehnoloških korporacija i rastu nepoverenja i besa zbog politike Vašingtona, čak i među saveznicima. Uzgred, Obaminoj administraciji treba čestitati na jednom od poslednjih vojnih poteza, slanju američkih vojnih timova i bespilotnih letelica u Nigeriju i susedne zemlje da pomognu u spasavanju devojčica koje je otela ekstremistička grupa Boko Haram. Spasavanje je bilo izuzetno uspešno… odnosno, nije ga ni bilo (a još uvek ne znamo koje će biti posledice).

3. Američki model rata je destabilizujuća sila. Pogledajte samo rezultate američkog ratovanja u 21. veku. Jasno je, na primer, da je američka invazija na Irak 2003. pokrenula brutalni, krvavi sunitsko-šiitski građanski rat u čitavom regionu (i Arapsko proleće, moglo bi se reći). Jedan rezultat te invazije i kasnije okupacije, kao i ratova i građanskih ratova koji su usledili: smrt stotina hiljada Iračana, Sirijaca i Libanaca, dok su veliki delovi Sirije i neke oblasti Iraka pali u ruke naoružanih pristalica Al Kaide ili, u jednom slučaju, grupe koja ovu organizaciju ne smatra dovoljno ekstremnom. Veliki deo naftnih rezervi naše planete je destabilizovan.

U međuvremenu, američki rat u Avganistanu i kampanja CIA-e bespilotnog bombardovanja plemenskih graničnih oblasti susednog Pakistana destabilizovali su tu zemlju, koja sada ima sopstveni žestoki talibanski pokret. Američka intervencija u Libiji 2011. u prvo vreme je izgledala kao trijumf, kao i invazije na Irak i Avganistan pre nje. Libijski autokrata Muamer Gadafi je zbačen a na vlast su došli pobunjenici. Međutim, poput Avganistana i Iraka, Libija je sada u ćorsokaku, rastrzana između sukobljenih paravojski i ambicioznih generala, uglavnom nekontrolisana i otvorena rana u regionu. Oružje iz Gadafijevih opljačkanih arsenala došlo je do islamističkih pobunjenika i džihadističkih ekstremista od Sinajskog poluostrva do Malija, od Severne Afrike do severne Nigerije gde stoluje Boko Haram. Može se čak, kao što je uradio Nik Turs, ispratiti linija rastućeg američkog prisustva u Africi i destabilizacije delova ovog kontinenta.

4. Amerika ne dobija svoje ratove. Ovo je toliko očigledno (mada se retko izgovara) da jedva zaslužuje podrobnije objašnjenje. Američka vojska nije dobila nijedan ozbiljan sukob od Drugog svetskog rata: ishodi ratova u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu i Iraku kreću se od pat pozicije do poraza i katastrofe. Sa izuzetkom par kampanja protiv praktično nikoga (u Panami i Granadi), ništa se, uključujući i „globalni rat protiv terorizma“, ne može okarakterisati kao uspeh ni prema našim aršinima, kamoli tuđim. Ovo je tačno uprkos činjenici da je u svim ovim ratovima Amerika kontrolisala vazdušni prostor, more (tamo gde je to bilo relevantno) i praktično svako drugo borbeno područje gde se neprijatelj mogao susresti. Njena opremljenost je bila zastrašujuća a mogućnost da izgubi bitku manjih razmera otprilike jednaka nuli.

Suludo je misliti da ovakav rezultat predstavlja istorijsku normu. Ne predstavlja. Možda je bolje reći da se takvi imperijalni ratovi i ratovi pacifikacije kakve je Amerika vodila u poslednje vreme, često protiv slabo naoružanih, minimalno obučenih, manjinskih pobunjenih grupa (ili terorističkih jedinica) jednostavno ne mogu dobiti. Oni kao da generišu otpor. Njihova brutalnost, pa čak i njihove „pobede“, jednostavno služe kao regrutni posteri za neprijatelja.

5. Američka vojska nije „najbolja oružana sila u istoriji sveta“ niti „najveća sila za oslobođenje ljudi u istoriji sveta“ niti bilo šta od sličnih razmetljivih opisa koji američki predsednici sada moraju redovno da koriste. Ako vam treba objašnjenje zašto je tako, pogledajte tačke od jedan do četiri. Vojska čiji način ratovanja ne funkcioniše, koja ne rešava probleme, koja destabilizuje sve čega se dotakne i koja nikad ne pobeđuje – prosto ne može da bude najbolja u istoriji, koliko god bila dobro naoružana. Ako vam treba još dokaza, setite se kriza i skandala vezanih za Veteransku upravu. To su očigledno rezultati vojske ogrezle u frustraciju, očajanje i poraz, a ne trijumfalne vojske koja visoko diže istorijski barjak pobede.

Ima li ovakav istorijski rezultat presedana? Više od pola veka američkog ratovanja, vojevanja najjače i potencijalno najdestruktivnije armije sveta, u ukupnom zbiru daje manje od nule. Kad bi bilo koja druga institucija u američkom društvu imala slične rezultate, bežali bismo od nje kao đavo od krsta. Zaravo, Veteranska uprava je uspešnija u lečenju onih koje smo svojim ratovima slomili nego naša vojska u ratovanju, pa ipak je upravnik te službe nedavno bio primoran da podnese ostavku zbog skandala i medijskog šikaniranja.

Kao i u Iraku, Vašington zna da pošalje marince, oslobodi demone, pobegne iz grada, a zatim da se pita kako je sve pošlo naopako – kao da za ono što se dogodilo ne snosi nikakvu odgovornost. Uzgred, nemojte misliti da nas niko nije upozorio. Ko se, na primer, seća da je generalni sekretar Arapske lige Amr Musa 2004. izjavio da je Amerika otvorila „vrata pakla“ svojom invazijom i okupacijom Iraka? Ko se seća masovnog antiratnog pokreta u SAD i drugim zemljama sveta koji je pokušao da zaustavi pokretanje invazije, stotina hiljada ljudi koji su izašli na ulice da upozore na opasnost pre nego što bude prekasno? Zapravo, sudelovanje u tom antiratnom pokretu je manje-više garantovalo da čak ni posle svega nećete moći da se pojavite na stranicama velikih američkih novina i napišete nešto o katastrofi koju ste predvideli. Jedini ljudi od kojih je komentar tražen bili su isti oni koji su napade izveli, za njih navijali ili povremeno tiho coktali.

Uzgred, nemojte misliti da rat nikad nije rešio nijedan problem, niti postigao cilj imperijalnog ili nekog drugog režima, niti da države nikad nisu oružjem dolazile do pobede. Istorija je puna takvih primera. Ali šta ako se, na neki još uvek neshvatljiv način, nešto promenilo na planeti Zemlji? Šta ako nešto u prirodi imperijalnog rata sada sprečava pobedu, postizanje ciljeva, „rešavanje“ problema u današnjem svetu? Imajući u vidu američki učinak, to je ideja koja zaslužuje razmišljanje.

A što se tiče mira? Za to ne dajemo ni pet para. Kad biste predložili da se, na primer, 50 milijardi dolara izdvoji za planiranje mira, pošto ni manje ni više nego 500 milijardi dolara godišnje ide Pentagonu za njegov osnovni budžet, svako bi vam se nasmejao u lice. (Imajte u vidu da u ovu cifru ne ulazi najveći deo budžeta za sve militarizovaniju američku obaveštajnu zajednicu, niti dodatni ratni troškovi za Avganistan, niti budžet za sve militarizovanije ministarstvo za unutrašnju bezbednost, ni drugi troškovi skriveni negde drugde, kao na primer za američki nuklearni arsenal, koji je zakopan u budžetu ministarstva energetike.)

Da li moguća rešenja globalnih problema, moguće strategije pobede, mogu da dođu iz nekog drugog ugla osim američke vojske ili drugih delova naše nacionalno-bezbednosne države, na osnovu 50-godišnjeg imperijalnog neuspeha, 50-godišnjih nerešenih problema i nedobijenih ratova i neostvarenh ciljeva, rastuće nestabilnosti i destrukcije, života (američkih i drugih) ugašenih ili poremećenih? Ne dolazi u obzir.

Nemojte se odricati rata. To nije američki.

Tom Engelhardt je autor knjige The United States of Fear.

Copyright 2014 Tom Engelhardt

TomDispatch, 10.06.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.06.2014.

AVGANISTAN
KULTURA MIRA I NENASILJA