(Propuštene) lekcije
Bilo je potrebno da više desetina hiljada palestinskih civila bude pobijeno ili da umre od direktnih posledica rata, da bi se preduzele prve mere protiv Izraela. Mi se pravimo da nas se sve to ne tiče.
Bilo je potrebno da više desetina hiljada palestinskih civila bude pobijeno ili da umre od direktnih posledica rata, da bi se preduzele prve mere protiv Izraela. Mi se pravimo da nas se sve to ne tiče.
Poznati desničarski influenser Čarli Kirk ubijen je tokom javnog nastupa na koledžu. Zamenik državnog sekretara SAD zapretio je akcijom protiv stranaca koji hvale ili umanjuju značaj Kirkovog ubistva.
Na javnoj česmi u naselju Matija Huđi u Sremskoj Mitrovici, krajem prošlog meseca osvanula je mermerna spomen-ploča sa ugraviranim prizorom naoružanog dobrovoljca Vojske Republike Srpske.
Govor u Evropskom parlamentu: Prekasno je za lamente. Ratno-huškački govor je osvojio celu EU, uvukao se u njene politike i zarazio evropske stavove. Zašto je Evropa odabrala taj put?
Tekst Linde Gusie pisan za K2.0 – Moje prvo sećanje na prištinski Centar za zaštitu žena i dece seže u 1996, kad sam kao tinejdžerka učestvovala u feminističkoj radionici o mirnom rešavanju sukoba.
Kontrola nad Kašmirom od 1947. godine predstavlja glavnu prepreku normalizaciji odnosa dve države. Kriza je ponovo izbila u aprilu, kada je grupa kašmirskih militanata ubila 26 turista u Pahalgamu.
Ramijeva kći Smadar ubijena je u samoubilačkom napadu Hamasa 1997. Deset godina kasnije, izraelski vojnik ubio je Bassamovu kćer Abir. Nesretni očevi upoznali su se u „Roditeljskom krugu“.
Dok je voditeljka Dnevnika poredila studente sa novinarskom komorom nacističke Nemačke, ratni veteran Goran Samardžić javno je ispred RTS-a priznao da je u rat otišao zadojen propagandom.
Jedno istraživanje je pokazalo da kada u političkoj akciji aktivno učestvuje oko 3,5% stanovništva, proces promene postaje nezaustavljiv. Nenasilne kampanje otpora su po pravilu masovnije i uspešnije.
Još jedna tema Peščanika – 11.4.1992. u SKC-u je održana prva od 10 sesija Beogradskog kruga pod nazivom Druga Srbija. I od tada je to ime za „Srbiju koja se ne miri sa zločinom“.
Ponovne kampanje o uvođenju obaveznog vojnog roka u Srbiji predstavljaju besmislenu i ciničnu propagandu: u funkciji su militarizacije, patrijarhalne kontrole i straha.
Petnaest meseci borbi između Sudanskih oružanih snaga i paravojnih Snaga za brzu podršku, gurnulo je 26 miliona ljudi na ivicu katastrofe. Ovoj krizi malo ko u svetu posvećuje pažnju.
Iz arhive: Bombardovanja japanskih gradova zapaljivim bombama na početku proleća 1945, kao i kasnije bacanje atomske bombe na Hirošimu, šestog avgusta, bili su moralno pogrešni.
Sećam se vremena kada je otkriće da ispod sjajne glazure postoji mnoštvo noćnih mora, promenilo ideju o tome kako ispuniti dužnost služenja svojoj zemlji.
Milioni ljudi širom sveta već mesecima demonstriraju tražeći prekid vatre u Gazi, da bi se zaustavio dalji gubitak života, okončao beskrajni ciklus nasilja i sprečila šira eskalacija.
Gde se završava kritika i počinje mržnja? U praksi ta linija može biti prilično nejasna. Iskazi na temu „islamofobije“ i „antisemitizma“ često se koriste upravo na načine koji treba da zamagle razliku.
Strah donosi profit i medijima i proizvođačima oružja. Amerikanci reaguju na nacionalne brige, stvarne ili izmišljene, tako što se naoružavaju do zuba, i individualno i nacionalno.
Pisanje ovog teksta odušak je osjećaju nemoći pred užasima koji se događaju u Gazi, razmišljanje, potaknuto Danom π, što bi o tim događajima rekao Albert Einstein.
Kako je to građanka Koposova u Srbiji stekla status „bezbednosnog rizika“, dok je za teroristu Prilepina organizovan književni festival u Ministarstvu kulture pod nazivom Beogradski kontrapunkt.
Čini se da ni Kongres ni Bajdenova administracija nisu skloni da ozbiljno razmotre pristup koji bi naglasak stavio na ulaganje u diplomatske i ekonomske alate, umesto na silu ili pretnju silom.
Mlada devojka sa transparentom na kome piše: Zaustavite genocid u Gazi! Najteže ju je zamisliti u Tel Avivu, a tamo je fotografisana. Šta je čeka? Najmanje izjava da je izdajnica.
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Šta ako naša moralnost i naša politika ne prestaju činom osude? Šta ako bismo, pored osude bezobzirnih zločina, poželeli izgradnju budućnosti u kojoj je nasilju ove vrste došao kraj?
Knjiga Denise Kostovicove analizira konsultacije aktivista civilnog društva bivše Jugoslavije u periodu od 2006. do 2011. a koje su kulminirale pokretanjem Koalicije za REKOM.
Iz arhive: Klimatska kriza, pandemija, povećane cene goriva i hrane izazvali su nagli porast gladnih u svetu. Onda je invazija Ukrajine prekinula izvoz žitarica iz ove svetske korpe sa hlebom…
Rođen sam 20. jula 1944. usred rata. Iako se on završio bombardovanjem Hirošime i Nagasakija u avgustu 1945, pre nego što sam izgovorio „mama“ i „tata“, na neki način sam odrastao u ratu.
U praškoj galeriji DOX u toku je izložba „Bol drugih“. U svojoj posljednjoj knjizi Susan Sontag se pita kako prenijeti patnju drugih onima koji je sami nisu iskusili i kojima je takav užas nezamisliv.
Rat u Ukrajini proizveo je mnogo društvenih fenomena, pre svega za ublažavanje utiska o strahotama rata – od prodavnice ruskog kiča na sred Knez Mihajlove do tržišta stanova za Ruse.
Sumnjam da je ikome u bilo kojoj informativnoj redakciji palo na pamet da pored ratnih izveštača na teren pošalje i mirovne reportere. Kako bi njihova saradnja izgledala i šta bi se time postiglo?
Bez mogućnosti tugovanja za životom nema života. Postoji nešto što živi a nije život. To su životi koji neće biti proživljeni, koji će ostati bez svedočanstva o sebi, neožaljeni kada budu bili izgubljeni.
Nomad.ba – Spavaš u svom krevetu. Odvrneš slavinu i voda curi. Nekad pukne cev u komšiluku, tada natočiš balon i cokćeš. Otvoriš prozor, između kola poneka svraka. Na Karaburmi i detlić.