Rami i Bassam
Ramijeva kći Smadar ubijena je u samoubilačkom napadu Hamasa 1997. Deset godina kasnije, izraelski vojnik ubio je Bassamovu kćer Abir. Nesretni očevi upoznali su se u „Roditeljskom krugu“.
Ramijeva kći Smadar ubijena je u samoubilačkom napadu Hamasa 1997. Deset godina kasnije, izraelski vojnik ubio je Bassamovu kćer Abir. Nesretni očevi upoznali su se u „Roditeljskom krugu“.
Dok je voditeljka Dnevnika poredila studente sa novinarskom komorom nacističke Nemačke, ratni veteran Goran Samardžić javno je ispred RTS-a priznao da je u rat otišao zadojen propagandom.
Jedno istraživanje je pokazalo da kada u političkoj akciji aktivno učestvuje oko 3,5% stanovništva, proces promene postaje nezaustavljiv. Nenasilne kampanje otpora su po pravilu masovnije i uspešnije.
Još jedna tema Peščanika – 11.4.1992. u SKC-u je održana prva od 10 sesija Beogradskog kruga pod nazivom Druga Srbija. I od tada je to ime za „Srbiju koja se ne miri sa zločinom“.
Ponovne kampanje o uvođenju obaveznog vojnog roka u Srbiji predstavljaju besmislenu i ciničnu propagandu: u funkciji su militarizacije, patrijarhalne kontrole i straha.
Petnaest meseci borbi između Sudanskih oružanih snaga i paravojnih Snaga za brzu podršku, gurnulo je 26 miliona ljudi na ivicu katastrofe. Ovoj krizi malo ko u svetu posvećuje pažnju.
Iz arhive: Bombardovanja japanskih gradova zapaljivim bombama na početku proleća 1945, kao i kasnije bacanje atomske bombe na Hirošimu, šestog avgusta, bili su moralno pogrešni.
Sećam se vremena kada je otkriće da ispod sjajne glazure postoji mnoštvo noćnih mora, promenilo ideju o tome kako ispuniti dužnost služenja svojoj zemlji.
Milioni ljudi širom sveta već mesecima demonstriraju tražeći prekid vatre u Gazi, da bi se zaustavio dalji gubitak života, okončao beskrajni ciklus nasilja i sprečila šira eskalacija.
Gde se završava kritika i počinje mržnja? U praksi ta linija može biti prilično nejasna. Iskazi na temu „islamofobije“ i „antisemitizma“ često se koriste upravo na načine koji treba da zamagle razliku.
Strah donosi profit i medijima i proizvođačima oružja. Amerikanci reaguju na nacionalne brige, stvarne ili izmišljene, tako što se naoružavaju do zuba, i individualno i nacionalno.
Pisanje ovog teksta odušak je osjećaju nemoći pred užasima koji se događaju u Gazi, razmišljanje, potaknuto Danom π, što bi o tim događajima rekao Albert Einstein.
Kako je to građanka Koposova u Srbiji stekla status „bezbednosnog rizika“, dok je za teroristu Prilepina organizovan književni festival u Ministarstvu kulture pod nazivom Beogradski kontrapunkt.
Čini se da ni Kongres ni Bajdenova administracija nisu skloni da ozbiljno razmotre pristup koji bi naglasak stavio na ulaganje u diplomatske i ekonomske alate, umesto na silu ili pretnju silom.
Mlada devojka sa transparentom na kome piše: Zaustavite genocid u Gazi! Najteže ju je zamisliti u Tel Avivu, a tamo je fotografisana. Šta je čeka? Najmanje izjava da je izdajnica.
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Šta ako naša moralnost i naša politika ne prestaju činom osude? Šta ako bismo, pored osude bezobzirnih zločina, poželeli izgradnju budućnosti u kojoj je nasilju ove vrste došao kraj?
Knjiga Denise Kostovicove analizira konsultacije aktivista civilnog društva bivše Jugoslavije u periodu od 2006. do 2011. a koje su kulminirale pokretanjem Koalicije za REKOM.
Iz arhive: Klimatska kriza, pandemija, povećane cene goriva i hrane izazvali su nagli porast gladnih u svetu. Onda je invazija Ukrajine prekinula izvoz žitarica iz ove svetske korpe sa hlebom…
Rođen sam 20. jula 1944. usred rata. Iako se on završio bombardovanjem Hirošime i Nagasakija u avgustu 1945, pre nego što sam izgovorio „mama“ i „tata“, na neki način sam odrastao u ratu.
U praškoj galeriji DOX u toku je izložba „Bol drugih“. U svojoj posljednjoj knjizi Susan Sontag se pita kako prenijeti patnju drugih onima koji je sami nisu iskusili i kojima je takav užas nezamisliv.
Rat u Ukrajini proizveo je mnogo društvenih fenomena, pre svega za ublažavanje utiska o strahotama rata – od prodavnice ruskog kiča na sred Knez Mihajlove do tržišta stanova za Ruse.
Sumnjam da je ikome u bilo kojoj informativnoj redakciji palo na pamet da pored ratnih izveštača na teren pošalje i mirovne reportere. Kako bi njihova saradnja izgledala i šta bi se time postiglo?
Bez mogućnosti tugovanja za životom nema života. Postoji nešto što živi a nije život. To su životi koji neće biti proživljeni, koji će ostati bez svedočanstva o sebi, neožaljeni kada budu bili izgubljeni.
Nomad.ba – Spavaš u svom krevetu. Odvrneš slavinu i voda curi. Nekad pukne cev u komšiluku, tada natočiš balon i cokćeš. Otvoriš prozor, između kola poneka svraka. Na Karaburmi i detlić.
Uvek neposlušna, prekršiteljka moralnog, političkog i kulturnog konsenzusa, preskakačica etničkih barijera i zidova, dezerterka iz nacionalno-patriotske i patrijarhalne časti.
U svom nedavnom tekstu Žižek pokazuje koliko mir nervira junačke zastupnike zamisli da Ukrajinci i Rusi treba da ginu sve dok ne dokažu njihovu hipotezu o besmislenosti mira.
Moram da primetim da je američka javnost više angažovana zbog rata u kome Amerika zvanično ne učestvuje, nego zbog ratova koje smo tako brutalno i bezuspešno vodili u protekle dve decenije.
Sanjati o normalnoj i uređenoj državi Bosni je ravno utopiji. Iz političke svakodnevnice pred nove opšte izbore u BiH to je već po sebi ideološki kontaminirano pitanje.
Diplomatsko rešenje će doći, kada dođe. Sve ostalo su zaustavljeni životi, neki doslovno i zauvek, dok su neki stopirani u simboličkom smislu, u iščekivanju, strepnji, bez krova nad glavom…
Kako se uopšte može odgovoriti na pitanje kad je rat u tvojoj domovini počeo? Petog aprila 1992, kad sjedio si na balkonu stana u Prijepoljčevoj ulici i gledao puškaranje na Vracama?